Tonem u duboku prazninu. Riječi postaju stvari preteške da se jezikom postroje u red. Soba, krevet i Džemila postaju neizgovorene riječi, pojmovi u mojoj glavi. Tišina se pretvara u buku, saobraćajna gužva sa Južne magistrale se pretapa u tišinu. Na kraju, sve je ništa. Ništa je sve.
Dario nije bio kod kuće. Mobitel mu je bio isključen. Znao je da sam u krizi. Nije znao da sam nabavila novac. Pa sam nazvala Bojana.
”Bojane, imam pare. Samo jedan mali gramić mi prodaj, molim te.”
”Dužna si mi dvadeset maraka. Da nemaš ono dijete, ubio bih te. Još imaš obraza da me zoveš. Oprosti. Zaboravio sam da si narkomanka, jebote. Narkomani nemaju obraza.”
Ponižavao me je. Dileri ti uvijek to rade. Znaju da te imaju u šaci. Zato, valjda, što i njih neko ima u šaci. Dio smo prehrambenog lanca koji tako funkcioniše. Ali ti uvijek na kraju prodaju gudru, jer je to ono što rade. Jer imaju heroin koji treba zamijeniti za novac. Zato. Ne možemo jedni bez drugih.
by Bosanscki
