Vremenski moljci neumoljivo rade svoj posao. Nismo ih svjesni sve do tog trenutka, trenutka kada počinjemo stariti. Ili trenutka kada skontamo da nam je droga pojela mozak. Ili trenutka kada se ostvare pogrešni snovi.
Još uvijek sanjam. Već odavno ne eksperimentišem sa drogama. Znači, starim. Biće da je to…
Nije problem u zaboravljanju. Problem je kada se pokušamo nečega sjetiti. Bezuspješno. I to ne bilo čega. Takve stvari su obično dio prošlog života, zaboravljene ga prošlim i čine, dokaz su da čovjek umire/rađa se više puta. Maloprije sam sjedio za stolom, u pidžami, jeo đem od šljiva, umakao krišku u kajmak, i eto, ko će ga znati odakle u takvoj situaciji da mi naumpadnu Nindža Kornjače. Sjetim se prvo Splintera, pa jebozovne Ejpril, pa Sjekača, Kranga… Mikelanđela, Leonarda, Donatela i Rafaela.
Ubijte me, al ja se više ne sjećam kakvo je oružje nosio Leonardo. Mikelanđelo razvaljuje nun-čakama i ovisnik je o picama, Donatelo je stručnjak s motkom, Rafaelo, uvijek sam nekako bio on, je sjebavao negativce viljuškama. Za Leonarda više stvarno ne znam. Čime li se taj borio??? Mogu ja to naći preko Google-a, znam da nije problem. Ali mi to neće pomoći. Ja sam, evo zvanično, u noći kad ovo pišem, u svojoj dvadesetpetoj godini, počeo stariti. Još da mi je sad ona bolest, i njen naziv sam zaboravio, kad čovjek praznine u sjećanju popuni maštom… Ih, toga bar još imam napretek.
by Bosanscki
