Mnogi dani moje uludo protraćene i netragom protutnjale mladosti, uskiptjele obiješću i samovoljom, bijahu utrošeni u perfunktornoj potrazi za smislom, koju je pothranjivala opsesivno-razvratna želja da se stvari ‘postave na svoje mjesto’. Nije iza te želje stajala nikakva namjera da promijenim svijet i raspored stvari u njemu, već nešto mnogo prisnije i nemjerljivo skromnije – jednostavna nakana da razaberem šta mi, u izobilju ljudskih tvorevina, dođe lijevo, a šta desno, šta smatram pametnim, dobrim i dragim, a šta, pak, glupim, lošim i mrskim, pa da se tako i postavim.
Bijaše to, naprosto, pokušaj dvodimenzionalnog adolescentskog uma da si iscrta mapu života i svijeta, da za sebe označi predjele bogate kuturnim i estetskim vrijednostima koje valja često posjećivati da bi se oplemenio duh, i da ih razluči od onih estetikom krševitih i kulturom posnih, koja ne kriju nalazišta znanja i ljepote, pa ih, stoga, ne vrijedi ni obilaziti. U svom ondašnjem stanju duha, stvari i pojmove o kojima bih razmišljao sam običavao svrstavati uzduž jedne nevidljive linije, po kojoj sam bilježio recke koji su označavali kultone (kulton – jedinica kulturno-umjetničke vrijednosti nečega).
