Play the role and the play rolls on

Istodobno blagoslovljen i proklet društvenim bivstvovanjem, čovjek se samim dolaskom na svijet nađe u situaciju da za društvo, kao za cosa nostru, mora odrađivati neke stvari koje on sam, da se njega pita, nikada ne bi radio. U samom početku, moraš biti beba, koju štipaju za obraze, gnjave, oblače i razvlače kako stignu, bez ikakvog udjela u odlučivanju. Zauzvrat dobiješ sisu, pažnju, čiste pelene i obožavanje od strane svojih roditelja (kako ko).

Poslije toga, imaš svoje mjesto u kući, u ulici, u školi, u raji, na poslu, na plaži, na groblju. U svakoj od tih situacija se zna šta se od tebe očekuje i šta tebi, zauzvrat, spada. Čitavog života igraš neku ulogu. Naravno, nije ti ta uloga dodijeljena neumoljivom rukom režisera Života, za nju se i sam boriš, a, nerijetko, i sam biraš. Svaka je naša uloga Daytonski sporazum između nas i drugih ljudi u društvu, faustovska pogodba u kojoj su sve strane jednako nezadovoljne, a sa kojom ipak mogu odšepati dalje u suton. Ili do slijedećeg velikog potresa.

Dok su nam neke uloge u društvu jasno određene (sin, guzonjin sin, zet genreralnog direktora), uloge među svojim vršnjacima većma oblikujemo i biramo sami. Problem nastaje kada svi polete za istom ulogom, onom glavnog u raji, pa kad ta uloga bude uzeta, onda nastaje jagma za onim ostalim ulogama. Tako neko među braćom i sestrama, a neko sa polaskom u školu, postaje najpametniji, najspretniji, najljepša, razredna budala, samotnjak, lik za derneka, svirač gitare na derneku. Ove nas uloge, poslije, prate čitavog života.

Koliko god neko bio nezadovoljan svojom ulogom koju ima u raji, teško će je tek tako promijeniti. Zašto? Pa zbog toga što je, u velikoj mjeri, sam učestvovao u njenom oblikovanju. U želji da budemo priznati i prihvaćeni od svog društva, mi se, kada nam nešto ne ide od ruke, prihvaćamo onoga čime uspijevamo izazvati reakciju, bilo pozitivnu ili negativnu. Smotanko koji voli čitati će zaredati sa peticama, razredni grubijan će se propušiti da bi postao pravi jalijaš, a djevojčica čijem se izgledu dive će sve više vremena provoditi pred ogledalom, ne bi li i sutra čula iste pohvale.

Koliko god izgledala poželjna ili neprihvatljiva, svaka uloga sa sobom nosi prihvaćanje od strane društva, ali i nametanje ograničenja. Blagoslov neke uloge je ujedno i njeno prokletstvo. Uloga dvorske lude, recimo, nosi sa sobom slobodu da kažeš ono što drugi ne smiju izreći, ali i tužnu činjenicu da te niko ne shvaća ozbiljno. Uloga vođe, uloga sljedbenika, uloga outsidera, uloga tate, uloga mame, uloga kriminalca, uloga pacijenta… sve ti one daju dopuštenje za jedno, a ograničavaju te u nečemu drugom.

Društvu je, jednostavno, potrebna predvidljivost. Potrebno je da se ti, u određenim situacijama, ponašaš u skladu sa očekivanjima. Ti, zauzvrat, dobijaš jasno određeno mjesto u društvu, stolicu na koju uvijek možeš računati. Makar ona bila uključena na obližnju utičnicu. Uloge je vrlo teško mijenjati, jer su one fino brušene sitnim pijeskom vremena kroz dugi niz godina, pa su tako postale i dijelom naše ličnosti. Odreći se svoje uloge znači odreći se tapšanja po ramenu (za dobro odsviranu pjesmu, za odlično ispričan vic), zakoračiti u neizvjesnost i suočiti se sa začuđenim, pa i neprijateljskim pogledima iz okolice.

Uloge se iznenada mijenjaju jedino sa velikim promjenama, bilo da se sredina promijeni, bilo da mi promijenimo sredinu. Tek tada, u nečijoj tuđoj režiji, često i na drugom jeziku, svako od nas dobije donekle izglednu priliku da zaigra neku drugu ulogu. Do tada, recitiraš svoje retke i umireš dostojanstveno na kraju trećeg čina. Kao i svake večeri.

Ali, tako primamljivo zvuči biti u stanju otići na neko mjesto gdje ćeš, barem nakratko, moći probati neke druge uloge. Ili se, čak, pokušati othrvati bilo kakvim ulogama, sviđale ti se one na prvi pogled ili ne.

Monitore, ogledalce moje, imal’ igdje na svijetu mjesto,
na kom uloge se baš i ne broje?

– nastavit će se –