Liga starih lingvista

Desi se, s vremena na vrijeme, da me poneko priupita o jeziku kojim govorim i zatraži da se očitujem o njegovom nazivu. Bez ikakva premišljanja odgovaram da mi se materinji jezik, ovaj kojim zborim i na kojem ‘sujem, na kojem nemušto sričem pisma i na kom po hartiji škrabam, na kojem sanjam i na kom me muče košmari, zove bosanski.

Strancima obično pridodam da je bosanski gotovo identičan hrvatskom ili srpskom i da je, zapravo, posrijedi jedan jezik koji je dugo vremena nosio jedan naziv i koji je, iz političkih razloga, preimenovan u tri različita jezika. Svako od korisnika ovog troglavog jezika, stoga, bira sebi kako će ga zvati, ovisno o etničkim, kulturnim i drugim afilijacijama. Ja svoj jezik nazivam bosanskim, iz prostog razloga što dolazim iz bosanskog kulturnog podneblja, što se mahom oslanjam na bosanskohercegovačko kulturno i književno naslijeđe i koristim se karakterističnom bosanskom leksikom.

Birajući sebi pravo da svoj jezik zovem onako kako želim, ja, logično i drugima prepuštam isto; ostavljam im pravo da svoj maternji jezik imenuju kako žele. Iz nekog nepoznatog, ili pak predobro poznatog razloga, drugi (a pri tome ne mislim na strance) to isto pravo niječu meni. Usto obično budem izložen tvrdnjama da “bosanski jezik ne postoji”, da je posrijedi “varijanta srpskog” (ili hrvatskog, ovisno o davatelju izjave), niječe mu se postojanje gramatike, historije, leksike; rječju, uskraćuje mu se cjelokupan identitet.

Takvi drski poduhvati dakako idu uz dlaku jednom tersu i zavrijeđuju dostojan odgovor. U skladu s tim, ja sam svoje odgovore dugo vremena zasnivao na slijedećem principu:

Pokaži mi, tačku po tačku, po čemu se to hrvatski i srpski razlikuju jedan od drugoga da bi, lingvistički, zavrijedili nazive različitih jezika i ja ću ti, po tim istim tačkama, pokazati po čemu se bosanski jasno razlikuje od srpskog ili hrvatskoga i, stoga, zavrijeđuje posebno ime.

Do danas mi to niko nije uspio zorno istumačiti, a da ja ne budem u stanju, po istom principu, odijeliti bosanski od ostala dva. Sasvim dobar i uspješan pristup za jednog jezički neizobraženog tersa, ali iz nekog razloga meni nije davao odgovarajuće zadovoljenje. Uvijek sam se osjećao kao optuženik, kao da, iz nekog razloga, moram pravdati samo postojanje i ime svoga jezika.

Mora se priznati, situacija sa negiranjem bosanskog jezika je poprilično radikalna, a pošto radikalne situacije zahtijevaju radikalna rješenja, ja sam stoga pribjegao jednom. Već neko vrijeme, kada me počnu daviti sa političko-jezičkim začkoljicama i kada mi kažu kako bosanski ne postoji, ja, tobože čudeći se, kažem:

“Šališ se? Bosanski jezik ne samo da postoji, nego su od njega nastali i hrvatski i srpski.”

Ovakva izjava obično privuče tri stvari – pažnju, glasne proteste i zahtjeve da obrazložim svoj stav. Što ja, s merakom, i učinim.

Krenimo, prvo, sa srpskim jezikom. Njega je, početkom XIX stoljeća, standardizirao Vuk Karadžić. Ters iz Tršića je jednostavno, putujući po južnoslavenskim prostorima, odabrao jezik istočne Hercegovine, Bosne i, dijelom, Crne Gore i proglasio ga za ‘standardni srpski jezik’, preuzimajući time odrednice bosanskog govora (sve sa ijekavicom) i uvodeći ga kao književni jezik za srpski narod. On nije otišao u Pirot ili Negotinsku krajinu, nije čak uzeo ni govor svoga rodnoga kraja, nego je otišao tamo gdje je smatrao da se govori najčišći narodni jezik u Južnih Slavena i, sasvim ispravno, poslužio se njime.

Neko može, dakako, reći da je i to srpski jezik, jer njime govore Srbi iz tog dijela Bosne i Hercegovine. Tačno, ali je taj govor određen regionalno, a ne etnički, jer isto tako, ili veoma slično, govore i nesrbi, druge etničke skupine iz tog područja, a i Crnogorci. Helem, Vuk je Karadžić Srbima srpski jezik donio iz Bosne i tako je srpski nastao od bosanskog.

Još jasnijem razdvajanju je poslije pomogla zlosretna jezička politika koja je bila na snazi za vrijeme Vukovog zloglasnog prezimenjaka, a kojom je iz srpskih medija i školstva prognana ijekavica i latinica, čime se srpski jezik, barem privremeno, de facto odrekao i latinice i ijekavice kao svoje kulturne baštine, olako ih prepuštajući drugim jezicima, kao što je bosanski. Hvala na tome.

Hrvatski je jezik donekle slična priča. I on je standardiziran na sličan način u prvoj polovici XIX stoljeća od strane Ljudevita Gaja i Ilirskog pokreta, te usaglašen sa srpskim jezikom Bečkim sporazumom iz 1850. Kao književni jezik, hrvatski je vrlo lijepo i uredno uređen na principima bosanskog govornog jezika, ali je problem hrvatskog jezika u tome što njime ne govore tri četvrtine hrvatskoga puka.

Jezik koji u školi uče mali Istrijani, mali Zagorci, mali Splićani i mali Zagrepčani nema puno veze sa jezikom koji oni govore kod kuće, tako da, nažalost, moram primijetiti da se većini Hrvata književni hrvatski uveliko razlikuje od kolokvijalnog maternjeg jezika u Hrvatskoj, onog govora kojem ih uče njihove mame. Kada mama iz Zagreba svojoj djeci kaže da idu u posjet rodbini u Bosnu, oni se zapitaju: “A kaj bumo tam delali?” Prevedeno na književni hrvatski, to bi glasilo : “A što ćemo tamo raditi?” Ni nalik.

Nadalje, ako su hrvatski i srpski dva različita jezika, onda sam hrvatski ne postoji kao jedinstven jezik, već su to u stvari tri jezika – kajkavski, čakavski i štokavski. Službena hrvatska politika ih naziva narječjima, ali ja, ruku na srce, kajkavski ili istarski razumijem jednako koliko i slovenački i češki. Meni je to posve strani jezik. Hrvatska, dakako, ima pravo voditi svoju jezički politiku kako hoće, ali ja osobno podržavam inicijative koje se zalažu za priznanje, recimo, kajkavskog jezika.

Književni hrvatski, s druge strane, jako nalikuje običnom govornom jeziku iz Bosne (i, dijelom, Slavonije, sa izuzetkom slavonske sćakavštine). Njime govore bosanski Hrvati, ali, opet, i druge etničke grupe u Bosni. Iz toga se jasno vidi da je hrvatski, kao i srpski, preuzet i prenesen iz Bosne na opću korist hrvatske pismenosti.

Dakako, završim ja svoje izlaganje sa naznakom da nema potrebe za bilo kakvim zahvaljivanjem, jer smo mi Bosanci (a, vala, i Hercegovci) široke ruke, još šire duše i uvijek spremni pripomoći.

Nemam ja ništa protiv da mi beru šljive i dunje iz bašče, naprotiv. Bujrum, rodilo je, i rodit će opet, grehota je da istruhne, a sevap je da se podijeli. Ali da mi bez pitanja pomjeraš međe, da mi zajmiš i samu bašču, e to ne može! Ne dam! Ni komšijama, ni susjedima. Jasno?

moodswinger

50 komentara

  1. Zanimljivo – moj stric napr. dolazi iz dijela bosne koju je Karadzic proputovao. Kad je njegova zena, rodjena Sarajka, postala spikerica na tv-u, rekose joj da malo slusa govor svog muza kako bi “procistila” govor. A mjesto iz kojeg on dolazi je cas glasilo za “srpsko” cas za “hrvatsko”. Elem, mi smo jedna konfuzna nacija sa krizom identiteta cija se najsnalazljivija djeca hvale sa tri-cetiri jezika na svom CV-ju. Uhhhhhhh, evo vec sam se iznervirala u 8 ujutru a valja mi jos citat novine za kojih pola sata!

  2. Imam dvije primjedbe:
    1.Hrvatski je još u nastajanju. Pošto se ne zna na šta će izać’, nema svrhe da mu ovom trenutku ustanovljavamo porijeklo.
    2.Bosanski je jezik faraona, pa preko vanbračnog derleta Kleopatre i G.J. Cezara, dolazimo do istinskog porijekla Latinskog jezika.
    3.Srpski je nastao od Hercegovačkog.

  3. Čisto da znaš, Vuk Karadžić je rođen u Tršiću i upravo je jezik svog rodnog kraja uzeo za osnovicu standardnog srpskog jezika.Dakle, da je bio rođen u Negotinu, on bi uzeo taj dijakt za osnovicu.
    No dobro, svako ima prava na svoje mišljenje i svoj izbor kada će se izjašnjavati kojim jezikom govori…

  4. ters iz trsica je uzeo istocno-hercegovacki dijalekt kao osnovicu onog sto je nazvao srpski jezik ne zato sto je rodjen tu vec iz razloga sto je na tom jeziku postojala bogata narodna i(uz neznatne razlike) velika dubrovacka umjetnicka knjizevnost kao i sto se tim govorom sluzila vecina stanovnistva bosne, hercegovine,istocne srbije, i dijelova hrvatske.
    vrlo dalekovida odluka.

  5. Imamo apsolutno ista gledišta i argumente za objašnjavanje lokalnih nam jezičkih nedoumica. Neko je rekao nešto slično (Alija Isaković?), a to nešto glasi otprilike:
    Bosanski se razlikuje od hrvatskog i srpskog jezika najmanje onoliko, koliko se ova dva jezika međusobno razlikuju.
    Pravi problemi negiranja bosanskog jezika ne leže njegovoj dnevnopolitičkoj instrumentalizaciji, koliko u nedostatku standarda i sluha onih koji bi se tim problemom što hitnije morali pozabaviti. Za dvije generacije će se (još uvijek) novi hrvatski jezik smatrati književnim standardom od Vukovara do Dubrovnika, a bosanski će biti upitan i u (univerzitetskom) centru Sarajeva 🙁

  6. ja govorim (srecom :-)) sva ti jezika… cetvrti, crnogorski, moj maternji, jos izgleda nije zavrijedio da dobije ime… zbog toga je mnogo mojih revoltiranih prijatelja na posljednjem popisu stanovnistva u CG ustvrdilo da govori srpsko/hrvatski, bhs, juznoslovenski, jugoslovenski – ma bilo sto… ja sam licno upisala srpskohrvatski (jedna rijec) jer sam na njemu naucila pisati i citati, i valjda je to jedina gramatika koju poznajem… a tebi hvala jer cu ovaj post pokazati onima koji se trude da me ubijede da je crnogorski=srpski ili hrvatski… ma crnogorski = bosanski :-)))))

  7. “Hrvatski jezik ne postoji, hrvatski je bosanski. Prema tome, ni Hrvati ne postoje, jer su Hrvati zapravo Bosanci. Ali to su neke druge teme…, hrvatski jezik se jedino govori u Čakovcu i Međimurju. Pokušavao sam tamo slušati kako oni govore, da čujem i naučim neku riječ, ali čim sam pokušao da im se približim, oni su počeli da pričaju bosanski.” (Globus, br.738, 28.1.2005.god)

    neponovljivi Johnny Štulić

  8. potpisujem.
    ali ne mogu da ne primijetim: mene je mama učila da govorim maternji, u školi sam učio srpskohrvatski-hrvatskosrpski (komplikovano za izdeklamovati, ali tako se to zvalo) a sada na deklarativnoj razini govorim bosanski.
    no, kad prelistah pravopis bosanskog jezika, sa tugom u srcu konstatovah da sam ostao čovjek bez jezika, ili da sam u “bosanskom smislu” poslupismen. jbg, ja nikada neću prihvatiti i aminovati “četverica” ili “peterica” kao pravilno. ne dopuštam uvlačenje seljacizama u pravopis. ok u književne forme poput dramskih tekstova i sl., ali u pravopis, stručnu literaturu, novinske napise… no way.
    tako da mi ostaje maternji. jezik na kojem živim.
    P.S.
    stvarno kvalitetan, misleći blog uređuješ. sve pohvale.

  9. E moj Tersu u ovoj tvojoj teoriji ima jedna ozbiljna falinka – Bosanci nisu narod. Zato Bosanski ne moze da bude jezik kao ni Brazilski iako u Bosni postoji autohtoni govor drugaciji od onih u Srbiji i Hrvatskoj. Bosnjacki bi mogao da bude jezik ako su Bosnjaci narod. Po toj tvojoj teoriji mogli bi da postoje i Brazilski i Americki, Argentinski. ali Portugalci, Spanci i Englezi su autohtoni narodi preko kojih su se ovi jezici prelili u druge zemlje, makar i drasticno modifikovali, samo zato sto su te druge zemlje naknadno nastale – ne znaci i da govore drugi jezik.

  10. @Edukator: zvučiš mi ko neki u kurcu srbin. naravno da su Bosanci narod. a evo ti i dokaz: kad bosanski srbin ode u beograd, niko mu ne kaže gde si bre srbine, nego ” gde si bre bosanac”. bosanska nacionalna svijest tek treba da ojača, pa kad svi budemo malo više bosanci a dosta manje srbi, hrvati i muslimani – tek tad ću biti ponosan na moju zemlju. a ti sad odjebi i ne otežavaj ionako teške procese.
    ne moraš bosnu voljeti, ali ima da je poštuješ. samim tim što joj ipak niste mogli ništa. mi smo pobijedili.

  11. PAS

    Danas cu,
    umjesto Sergeja,
    pisat’ vam ja,
    o nekoliko,
    zutih kerova!
    Zaboravili ste,
    mozda,
    stenad,
    zutu,
    od Jesenjina?

    Pisati vam,
    hocu,
    jer,
    ker je ker!
    Sta je?!
    U carskoj je Rusiji lajao
    a , evo , i danas,
    po Balkanu,
    -laje!

    Nakada davno
    dobro je bilo,
    kad Insan,
    cuvo je ,
    ovce u Toru,
    a danas pseto,
    eno ,
    evoluiralo je;
    pa na mjesec,
    i zvijezde,
    BiHuzureci,
    -laje!

    Lajanje kerova ,
    dunjaluku smeta ;
    ne laju samo ,
    na Balkanu:
    dzukaca ima,
    gdje god je svijeta!

    Laje kao da
    ne zna,
    da lajati dugo,
    jos nece,
    ta’,opet ce neko,
    k'o Sergejev domacin ,
    trpati stenad u vrece!

    I da ne duljim,
    to vam je,
    eto;
    a ti,
    prepoznalo si se,
    jelde,
    pseto?!

    A, ako se nisi prepoznalo :

    PJESMA O KERUŠI

    Jutros u košari, gdje sja, šuška

    niz rogoza žućkastih i krutih,

    sedmoro je oštenila kučka,

    oštenila sedmoro je žutih.

    Do u sumrak grlila ih nježno,

    i lizala niz dlaku što rudi,

    i slico se mlak sok neizbježno

    it tih toplih materinskih grudi

    A uveče kad živina juri,

    da zauzme motke, il prut jak

    izašao je tad domaćin tmuri

    i svu štenad potrpo u džak

    A ona je za tragom trčala,

    stizala ga, kao kad uhode…

    I dugo, je dugo drhtala

    nezamrzla površina vode

    Pri povratku vukuć se po tmini,

    i ližući znoj s bedara lenih,

    mesec joj se nad izbom,

    učini kao jedno od kučića njenih…

    Zurila je u svod plavi, glatki,

    zavijala bolno za svojima,

    a mjesec se kotrljo tanki

    i skrio se za hum u poljima.

    Nemo, ko od milosti il sreće

    kad joj bace kamičak niz breg,

    pale su i njene oči pseće

    kao zlatni sjaj zvezda u sneg.

    Pise: Sergej Jesenjin

    Ovo je , znaci , moja tvrdnja da postoje samo balkanski ljudski jezik i balkansko lajanje !

    Haj me sad ubjedi u suprotno !

  12. @pljucko, to o cemu pricas je regionalnost. kad mostarac dodje u sarajevo niko mu ne kaze dje si bosanac, nego dje si ba hercegovac – znaci po tebi hercegovci su takodje nacija? ok, nisam znao ali evo tvojim metodama dokazivanja to smo upravo utvrdili. ili sta bi rekao za dalmatince, kad ovaj ode u zagreb sigurno ga ne zovu hrvat vec dalmos.

  13. hej edukator, nemas ti sine pojma o ovoj zemlji, bosancima, a najmanje o jeziku. sta ti uopce znas osim da si ocito iz nekog srpskog kurca ispao? ne pravi budalu od sebe, molim te na srpskom ako bas hoces. i ako ga znas.

  14. @ters – aferim

    @edukator – u pakistanu je zvanicni jezik urdu. kako se on moze tako zvati kad se tako ne zove ni narod ni zemlja…
    ako govoris o postojanju nekog naroda, de mi samo reci koja je posljednja drzava koja je zadrzala samostalnost na balkanu prije dolaska osmanlija…
    helem, ne laprdaj 😉

  15. mislim da je teško govoriti o četiri jezika (bosanski,srpski i hrvatski),pošto se razlikuju kao, recimo,njemački iz Bavarske i njemački iz Saksonije…u pitanju je jedinstven južnoslavenski jezik razdjeljen na različita narječja.očite su te nijanse na regionalnoj osnovi između Šumadije,Zagorja,Boke,Bosanske krajine,Vojvodine,Crne Gore,Dalmacije,Hercegovine,Sandžaka,Slavonije i sl…slovenački i makedonski su ipak nešto posebno.međutim, historijski procesi i politička situacija diktirali su današnju diferencijaciju,koja većini ljudi iz inostranstva izgleda smiješnom…da su se neke stvari u prošlosti drukčije odvijale i danas bi smo svi mi govorili onaj isti srpsko-hrvatski jezik(koji se morao zvati jugoslovenskim, kako bi se uvažile sve ove regionalne karakteristike).
    P.S. ja inače deklarativno govorim bosanski, ali sam kako neko pomenu prilično nepismen kad je u pitanju jezička norma

  16. Bosanski ? Da se razlikuje od srpskog i hrvatskog koliko ovi međusobno ? Neće ići. Hrvatski i srpski se razlikuju u fonetici-oko 100 naglasnih pravila, u fonologiji-hrvatski ima 1 fonem više, jat, u morfologiji i tvorbi riječi-oko 400 pravila, u sintaksi i semantici-previše pravila, u leksiku-od 120.000 riječi, različito je oko 40.000. Nemoguća je gramatika hrvatskoga koja bi bila i gramatika srpskoga, kao i rječnici. A bosanski ? On je gulaš hrvatskog i srpskog jekavskog, plus nešto turcizama. Bujrum !

  17. Odlično napisano!!!
    Potpuno se slažem sa tobom. U pitanju je JEDAN jezik, i samo to nam ceo svet priznaje. Sve dalje rasprave su smešne.
    Mislim da bi najispravniji naziv bio centralno-balkansko-slovenski (kod hrvata centralno-balkansko-slavenski).
    Puno pozdrava

  18. “Ceo svet” ne priznaje ništa. Ovisno o sveučilištu, jezici se zovu: srpski,srpski ili hrvatski, hrvatski i srpski, hrvatski, bosanski,…Za one koji znaju engleski: * School of Slavonic and East European Studies in London: Croatian and Serbian
    * Harvard University, Department of Slavic Languages and Literatures: Beginning Croatian, Bosnian, and Serbian I
    * University of Chicago, D of S L & L: Bosnian/Croatian/Serbian
    * University of Indiana, S L & L: Serbian and Croatian, Croatian/Serbian
    * Kansas University: Bosnian/Croatian/Serbian
    * University of Texas at Austin: Serbian/Croatian
    * University of Pittsburgh: Serbian/Croatian
    * University of California Berkeley: Bosnian/Croatian/Serbian
    * University of North Carolina at Chapel Hill: Serbian and Croatian
    * UCLA: Serbian/Croatian

  19. U Becu, 1850. godine, od tri prisutna dijalekta (kajkavski – Zagorje, cakavski – Dalmacija, stokavski – BiH, Hrvatska, Srbija, C.Gora)trazili su najrasprostranjeniji i najocuvaniji. Odmah su utvrdili da je najrasprostranjeniji stokavski dijatekat, a najocuvaniji je bio stokavski bosanski jezik. On je posluzio kao osnova za novi, zajdnicki jezik Srba i Hrvata, sh/hs jezik.

  20. Postovanom autoru

    Iako se do sada nisam pretjerano zabavljao bosanskim jezikom, jer govorim hrvatski, ne mogu da se nacudim nihilizmu i jednoj sveopćoj marginalizaciji vrijednosti koje posjeduju drugi – u ovom slucaju rijec je dakako o jeziku. dakako, ne mogu se oteti dojmu jedne omnipotentnosti koje prema autoru posjeduje bosanski jezik.
    Na jednom mjestu u tekstu autor kaze ” I on je standardiziran na sličan način u prvoj polovici XIX stoljeća” dok u istom odlomku autor navodi “, hrvatski je vrlo lijepo i uredno uređen na principima bosanskog govornog jezika”. Ovdje je ocigledno prisutna kontradiktornost jer kako vidim prva granatika bosanskog jezika izisla je 1890. u Sarajevu dok je hrvatski jezik standardiziran pola stoljeca ranije, sto i sam autor kaze. Dakle hrvatski jezik se standardizirao na osnovu bosanskog govornog jezika koji jos, u tom trenutku, nije sluzbeno postojao. Kako je to moguce?
    Nadalje, autor raspolaze podatcima da tri cetvrtine stanovnika Hrvatske ne govori knjizevni jezik (molim autor da me uputi na izvor ovih podataka) zanemarujuci pri tom cinjenicu da bosanski jezik govori samo jedan od naroda u BIH.
    No, ono sto me posebno iznenadilo jest inicijativa za formiranje kajkavskog jezika. Mogu slobodno kazati da je to nebuloza jednako onoj da bosanski ima podvarijantu ili jezika koji bi se zvao hercegovacki.
    “Književni hrvatski, s druge strane, jako nalikuje običnom govornom jeziku iz Bosne” ovaj citat ističem uz napomenu da je vrlo tesko naci zagrebcana, splicana, zadrana, porecana, osjecana itd. koji promjerice razumiju sto znaci sevdah ili džezva ili bajer ili pak neka druga rijec koja potice iz orijetalnih zemalja.
    Konacno, zavrsio bih ovaj kratki osvrt na članak da je jezicno bogatstvo najvrijednij resurs jedne zemlje te bilo kakvo negiranje drugih jezika, njihovo podcinjavanje ili pak minoriziranje tipicni je balkanski kulturocid, i sastavni je dio balkanskog mentaliteta jer stara poslovica kaze Koliko jezika znas toliko ljudi vrijediš!!!

    srdacan pozdrav

  21. kakvi ste vi debili turski!picke male,kao da ni u osnovnu skolu niste isli,mozda i jeste samo sto su vam jos veci debili i smradovi pisali udzbenike i pritom pumpali vase poturcene sjebane mozgice!
    duvajte kitu!!!
    bosanski,bosnjacki il sta vec nikadanije postojao niti postoji!!!
    duvajte jos jednom!!!

Komentariši