Freaky Songs

U mome su polu-pomračenom i tri-frtalj razbludnom umu riječi odvajkada odzvanjale drugačije i poprimale neka potpuno druga, neočekivana značenja. Grešne primisli i tumačenja sasvim običnih stvari su se od igre pretvorile u primarni misaoni tok, kojeg i nisam olako mogao podijeliti sa svakim. Pa sam morao dobro paziti šta mi pada na pamet.

Posebno su u tom smislu na mene uticali tekstovi pjesama. Višeslojna značenja, simbolika i reference su, doduše, sastavno tkivo poezije, ali mislim da sam, i u tom pogledu, ja pretjerivao i išao mimo svijeta. Sjećam se, svi su tražili skrivena politička značenja u pjesmama iz domaćeg pop-rock univerzuma, od Štulića do Čolića, a ja sam tabirio pjesme Magazina, tvdreći kako se, recimo, u stihu iz Sve bi seke ljubile mornare, u kom seke “svoje male usne bi im dale”, krije najžešća, otvorena pornografija onomad-jugoslavenske pop-kulture.

Valjda su već tada riječi u mome umu drugačije odzvanjale. No, moram priznati da mi je ta idiosinkratična jeka značenja pomogla da nađem barem nekoliko srodnih duša, sa kojima se i dan-danas, veoma ugodno družim. I u tim druženjima, kada se sluša muzika, dolazimo uvijek i iznova do novih tumačenja.

Kako vrijeme prolazi, ja više nisam pametan da li sam ja uvrnut ili je jednako uvrnut i pisac teksta, koji je u bezazlenu liriku ugradio i neko sasvim drugo, podmuklo i mračno, ili pak sasvim zajebantsko značenje, ostavljeno da ga otkriju tek poneki. Ovdje, dakle, nije riječ o mračnim pjesmama čije je značenje vidljivo na prvu. Marilyn Manson je mala maca, tek žrtveno jagnje za ražanj puritanskih kritičara. Po meni, mudri mračnjaci svoje freaky poruke ugrađuju u savim obične, bezazlene pjesmice, koje svakodnevno nevino pjevušite (mada se kod nas nevino znao pjevušiti i Cave, s vremena na vrijeme).

Na mojoj listi ovakvih pjesama prvo mjesto zauzima Every Breath You Take od Police. Da, pjesma o izgubljenoj ljubavi i slomljenom, usamljenom srcu ujedno je i pjesma manijaka koji bez predaha prati svoju žrtvu, proganja svoj cilj zagorčavajući mu život, ni jednog trena ga ne ostavljajući na miru. Što je više nego jasno opisano u ovim stihovima:

Every single day
Every word you say
Every game you play
Every night you stay
I’ll be watching you…

Ma, da se smrzneš od tihe jeze. Na isti je kalup i pjesma Invisible od Clay Aikena. Kad čujem:

I wish I could be a fly on your wall
Then I could just watch you in your room

Pred očima mi se pojavi lik zaluđenog tinejdžera koji u sobi svoje nesretne simpatije postavlja skrivenu kameru i mikrofon, kako bi je krišom posmatrao dok se ona presvlači.

Nisu sve pjesme ovako manijačke. Neke su vrlo otvorene i iskrene. Kao I Got My Mind Set On You, u kojoj rahmetli George Harrison pjevuši potencijalnoj sponzoruši:

But it’s gonna take money
A whole lotta spending money
It’s gonne take a plenty of money
To do it right, child

Da, pare idu u dobrotvorne svrhe, pa će ona, kad sagleda koji si ti filantrop, tebi zauzvrat pokloniti svoje srce. Zauvijek. Ili barem dok je para.

No, tu je barem jasno definiran odnos tipa čist-račun-duga-ljubav. Ali, šta reći za pjesmu u kojoj natapirani i šminkom natrackani Robert Smith svojoj voljenoj vazi Why Can't I Be You?, kao u istoimenoj pjesmi od The Cure?

You make me make me make me make me hungry again
Everything you do is irresistable
Everything you do is simply kissable
Why can't i be you?

Osim lavine pitanja u vezi sa (spolnim) identitetom, meni pred očima, nakon onog “hungry again” uvijek zaigra onaj Japanac iz Pariza koji je svoju djevojku toliko volio da ju je ubio, isjekao, pohranio u škrinju iliti zamrzivač, pa je onda natenane gustirao sedmicama. Uz tofu i sake, valjda?

Naposlijetku, evo jedna pjesma slične tematike koja me također jednako zbunjuje: Somebody Told Me od The Killers. Neko mu je nešto rekao, ali ko je tu koga, i ko na koga liči, muško na žensko, žensko na muško, ništa se više ne zna, samo mi je pjesma praaaavo freaky. I Alfieju isto.

Hm, koja je tvoja freaky pjesma?