beats by dre cheap

Otići, ostati ili... Sredinom?

Znam da se buljuci mladih duša, što u Bosni, što u Hercegovini, lome oko ovog pitanja i znam da nema skoro niti jednog insana u zemlji koji se barem jednom nije pozabavio ovim pitanjem. Ispisane su o ovome sveske i knjige od strane mudrijih glava od ove što se natakarila na mojim ramenima, isplakani su potoci suza od strane tankoćutnijih srdašaca od onoga što se sturilo u mojim grudima... pa kog se vraga ja onda petljam u ovo? Jednostavno, osjećam da moram. Mada, savjet vam ne mogu dati. Za savjet ćete morati pitati [i]Broja Jedan[/i]. Ja mogu govoriti samo o sebi, o svojim iskustvima, i onome što je mene dovelo do odluke, ovakve kakvu sam je donio. Mislim da svakog mladog čovjeka vuče [b]želja[/b]. Želja da se obiđu daleke i nepoznate zemlje, da se upoznaju drugačiji ljudi i kulture, da se obiđe Svijet. Nekome će ta želja biti zadovoljena aranžiranim putovanjima, čudnovatim ekspedicijama, spontanim auto-stopiranjem, a nekom tek kad negdje provede dio života. Jednostavno, ima nešto u tebi što te tjera da zaigraš na gostujućem terenu, romantično uzdan u svoje kljuse, da vidiš koliko vrijediš, pa kako ispadne. Nepoznati ljudi, nepoznata pravila, nigdje babe, nigdje stričeva, sam ti, pa dokle stigneš. Takvi su uspjesi najslađi, ali su i rizici najveći. Druge mlade ljude vuče želja da na brojčaniku historije pomaknu kazaljke jednu dekiku naprijed baš u svome selu, svojoj zajednici. Ova me zemlja othranila, zašto da uvodim internet Paragvajcima ili zašto da liječim Mongole, kada to isto mogu raditi vlastitom narodu, koji mi je ionako bliži srcu? I ovakvi su uspjesi, kada se dese, jednako slatki, a zadovoljstvo što ih možeš podijeliti sa rajom nemjerljivo. Sa druge strane, postoji nešto što se naziva [b]nužda[/b]. Možemo je nazvati i [i] sticajem okolnosti[/i] ili potrebama. Nužda ne pita za želju, ona te šalje u tuđinu kad dušmanin zakuca na vrata ili kad braća i sestre trebaju pare za koricu kruha ili knjige za školu. Nužda te nesmiljeno vraća iz tuđine kad se domaćinska vrata zatvore za tobom ili kad mati zalegne na samrtnu postelju. Na nju ne možeš uticati, ali je možeš pokušati sagledati, predvidjeti. Ili se ja samo tako tješim. Ja prema Bosni dugova nemam, a to mi je važno. Ona me odškolovala, podigla na noge, ja sam ostao uz nju kada je bilo najvažnije, bila mi je draža izvjesnost smrti od tereta izbjeglištva. Iza rata sam se godinama trudio, kako u poslu, tako i van njega, da stvari pokrenem, da učestvujem u stvaranju pravednije, sretnije i uspješnije zajednice. Nisam pretjerano zadovoljan onim što sam pružio, ali sam vrlo nezadovoljan onim čemu sam svjedočio. Nije mi se svidjelo kako se stvari ne pokreću sa mrtve tačke, i kako [i]panta rei, panta kinetai[/i] u Bosni vrijedi mahom za vodene tokove, godišnja doba i naše živote. Shvatio sam da se stvari u Bosni hoće promijeniti, ali ne za moga vakta. Bio sam sebičan i odabrao da malo proživim, ostvarim karijeru i postignem nešto dok to još mogu. Računam, uvijek se mogu vratiti nazad, ali neću uvijek moći otići. Naše su računice varljive i smiješne, znam, ali ovo je ona s kojom ja živim. Mene u Sarajevo i Bosnu nostalgija ne vuče. Mene je [i]nostalgija otjerala[/i] iz Sarajeva, ako to ikako ima smisla. Bio sam već neko vrijeme stranac u vlastitome gradu, [i]u svome plemenu[/i] ([i]"Major"[/i]), pa sam mirne duše mogao biti stranac i negdje drugdje. Osim toga, lakše je biti nesretan u tuđini, nego u domovini. Kada si nesretan u tuđini, uvijek se lažeš kako bi sve bilo dobro i na svome mjestu samo ako bi nekako otišao kući. Znam da je za svakoga njegovo [i][b]sjecište želja i okolnosti[/b][/i] drugačije od mojeg, da svako ima stotine velikih i malih stvari koje mu mrve odlučnost i odlažu odluku. Nismo isti u Bosni, nismo isti ni u tuđini. Niti je tuđina ista za svakoga. Možda jednog dana, sa ujedinjenjem Europe, bude moguće provesti, tek tako, godinu u Amsterdamu, šest mjeseci u Pragu, semestar u Madridu, pa se onda vratiti kući. Možda će tada biti moguće ono [i]Sredinom[/i]. Sada, nažalost, nije i neće biti još neko vrijeme, barem za većinu nas. Ako se ozbiljno lomiš oko odlaska ili ostanka, možda ti pri odlučivanju može pomoći slijedeće: [b]Zamisli da se u slijedećih deset godina stvari u Bosni neće bitno promijeniti... Zamisli da imaš deset godina više i pokušaj se sagledati u tom okruženju koje je isto kao ovo današnje... Hoćeš li u tom trenutku gorko zažaliti što nisi otišao/otišla dok se još imalo mladosti?[/b] Ako je odgovor "da", onda znaš odgovor i na trenutno najvažnije pitanje u svome životu. Nemoj da te zavara [i]raja[/i] (i oni bi možda otišli da mogu, samo to ne govore), niti [i]dug[/i] prema Bosni - dug se može vratiti i izdaleka, nekad i sa ogromnim kamatama. Što je veći tvoj uspjeh vani, to ti se pruža veća mogućnost da se Bosni odužiš [i]bogato i raskošno[/i], onako kako ona to i zaslužuje. U međuvremenu, preživjet će Bosna i bez tebe. A opet, ako iz Bosne ode sva mladost, sve njene bistre oči, sve mudre glavice i sve prkosno stisnute usne, ko će onda ostati da Bosnu iznese na svojim plećima, čija će grla zapjevati našu pjesmu?

Umijeće Tersanja
http://moodswinger.blogger.ba
31/05/2005 02:04