beats by dre cheap

Heia, Norge!

Jučer je u mome kraju bila parada norveške zajednice. Kao što to obično biva u takvim prilikama, ulica je zatvorena, diskretno okićena i raščišćena od vozila; sjatio se vaskoliki svijet moje mahale, što norveški, što nenorveški, da isprati i ovu paradu. Došle su bakice, bijelih kosa i rumenih lica, odjevene u nošnje živih boja i sa još življim kapicama. Došli su i njihovi sinovi, uspješni direktori i privatnici, pola njih u odijelima, a pola, vala, u kiltovima, mnogobrojna dječica, svi sa ponekim ispletenim šarenim detaljem koji krije rune ili otkriva boje i slog norveške zastave. Pozdravljala se rodbina i prijatelji, svirale se gajde, iz naftalina se vadio [i]bokmål[/i]. Parada kao parada, bude njih svako malo, od naroda sa svakog kontinenta, ali ova mi nešto upade u oko i zadrža se u mislima. Prvo, ovoj fali [i]forza[/i], ona sirova životna snaga, koja prosto kipti na sve strane kada krenu paradirati Portorikanci i drugi otočani, pa čak i Talijani i Irci. Nema osmijeha na usnama, ni spontanog plesa koji zanjiše i staro i mlado kad god prolazi muzika. Nema ni haosa koji nastane prije i poslije parade kada iz bezbrojnih kola vihore zastave, a pjesma i piva plave ulice. Tek sam na jednom mjestu ugledao par auta, iz kojih su, zacakljenih očiju, mladići nemušto naricali neku norvešku narodnu (ja znam samo one od A-Ha). Valjda su mlađahni Torben i Rune popili malo više, ufurali se da su [i]Hogari[/i], pa ih ponio neki njihov, norveški dert (nor-dert). Ne znam o čemu govore te pjesme, niti za čim Norvežani puštaju suzu; možda za fjordovima, sivim nebom i bakalarom. Ali kako god, vidim: stala je norveška krv u ovim krajevima. Niti teče, niti ključa, tek pomalo, hladno hibernira. Drugi su pustili korijenje, ojačali; Norvežani se utopili i možda za koju godinu ove parade više neće ni biti. Druga stvar koja mi se poigrala s mislima bijaše neočekivana spoznaja o Norveškoj kao [i]iseljeničkoj zemlji[/i]. Prije nekih stotinjak godina, čak i manje, i Norvežani su, eto, išli za boljim životom, ostavljali Trondheim i Lillehammer i ko zna koje još selo, tragajući za srećom i boljim životom. Ni njih majka Norveška, kao ni nas majčica Bosna, nije mazila, niti obasipala izobiljem, već davala ono najnužnije, pa onda - pravac u svijet. Ostavljale su se stare majke, sestre i mlađa braća, suza se kriomice brisala i odlazio je Erik, baš kao danas Emir, da osvoji i iskruži za sebe parče sreće. Shvatim da nema velike razlike između nas i Norvežana, osim malo u vremenu. Možda će tako i Bosnu krenuti, sine mi kroz glavu. Možda. To ne znam. Ali sigurno znam da mi više ni jedan Sjevernjak nema šta spočitati kad zapjevam, popijem i razbijem. Jer, brate, kad smo u istoj situaciji, i oni pate isto kao i mi, samo nekako nemušto. Ne znaju oni to doživjeti, pokazati, niti opisati. Samo znam da ih drma. Zato je bilo otriježnjujuće iskustvo gledati jučer tu norvešku paradu.

Umijeće Tersanja
http://moodswinger.blogger.ba
17/05/2005 01:40