beats by dre cheap

Bijela svjetlost

Ležim tako u krevetu, otvorenih očiju, zatvorenih očiju, nevažno je, iz noći u noć, čekam ono što ne dolazi. San ostaje rijetka roba kojoj cijena vrtoglavo raste na mojoj privatnoj berzi želja. Kasno u noći, liježem u krevet, sa malo nade i dosta strijepnje, nadajući se okrijepljenju, a strijepeći od onoga što je izvjesno. Od [i]bijele svjetlosti[/i]. [i]Nesanica[/i] je ta koja me sačeka u mom vlastitom krevetu, razbaškarena lagodno i samouvjereno, kao da je njezin, a ne moj, i kao da uvijek zna da će biti po njenom. Samo ako odluči da se te noći ukaže. A ukazuje se često, noćima i noćima. I onda doista bude po njenom. Ponekad mi se čini da su [i][b]Nesanica[/b][/i] i [i][b]Noć[/b][/i] dvije sestre. Ili barem najbolje drugarice od malih nogu. Mojih malih nogu. [i]Noć[/i] je ta koja pada bogato i baršunasto, obavije te u raskošno crno ruho i mazno namami u krevet, obećavajući san koji obnavlja i snove koje ćeš pamtiti. Kada te, otežalih kapaka, dovabi do kreveta, onda se, prethodno dobro skrivena ispod jastuka, ukaže [i]Insomnia[/i]. Ona me uvijek pohodi u vidu blještave bijele svjetlosti, od koje se oči izvrću naopačke, pa im nije ni važno jesu li otvorene ili zatvorene. U svom blještavilu ja znam da je ta svjetlost bolesna, kao da nosi ili naviješta bolest, a iz mene crpi život. Prati me kud god se okrenem, šta god da pokušam. Nekada mi tjera vlastite misli kroz glavu poput divljeg krda, nekada ne radi ništa. Samo, prokletnica, svijetli. A ja ne mogu ustati, jer me [i]Noć[/i] čvrsto drži u zagrljaju, dok mi sapuće isprazna obećanja o snu koji "tek što nije došao". A ja vjerujem, iako znam da ne dolazi. Nema toliko melatonina u apotekama kojeg bih mogao iskapiti, niti toliko ovaca u Australiji koje bih mogao prebrojati pa da me [i]Nesanica[/i] makar te noći zaboravi. Umjesto toga, znam da sam im samo igračka i sa njih dvije ne mogu da se bijem, samo da bdijem. Alfie za to vrijeme spava ili šenluči po selima, svejedno je, dok bijela svjetlost iz mene siše snagu. Negdje pred jutro ona implodira, poput slike na starim, crno-bijelim televizorima, skupi se u bijelu tačku, koja za tren-dva nestane. Ali prije nego što nestane, začujem njen zlohotni šapat: [i]"Carpe Diem."[/i] Onda se zakikoće ili mi samo lizne uho, te iščezne. Do slijedeće [i]Noći[/i]. A ja blijed i prozračan ustajem, i poput sjenke lebdim kroz dan. S kolutovima oko očiju i sa groznicom u njima ja kaskam za danom, topim se na suncu, sklanjam se sa blagorodne, dnevne svjetlosti, jer znam da me po Noći opet čeka ona bolesna, bijela. Ako ne bude po mom, a skoro nikad ne bude, čini mi se da će bijela svjetlost biti posljednje što ću gledati na ovom Svijetu. Toliko me mori.

Umijeće Tersanja
http://moodswinger.blogger.ba
16/05/2005 05:50