beats by dre cheap

(O) Pukovniku nema ko da piše

Iz rata je, mislim, izašao kao pukovnik. Ne mogu se u to zakleti, jer ni mene, kao ni njega, takve stvari nisu zanimale. Nije bio čovjek od vojevanja, već od posla i zajebancije, po mogućnosti istovremeno. Mrzio je krutost i glupost vojničkog ustroja, bezličnost uniforme tijela i uniforme misli, čvrstu ruku i lakoću s kojom ista krši sumnje i drugačija gledišta. Do rata je bio poslovan čovjek. Mislim da mu je dobro išlo. Znao je voditi ekipu onako kako se vodi porodica na izlet ili školski tim na gostovanje u provinciju. Opušteno, pobjednički. Da je mogao trpiti nekoga nad sobom, bio bi dobar direktor u kakvoj međunarodnoj korporaciji. Ovako, odgovarao je samo sebi, bio zadovoljan sa svojom malom firmom, i svoj tersluk dobro udomio. Tersao je ispotiha, sarkastično se osvrćući na neumitnu realnost i gomilanje oblaka. Sa početkom rata, sve je ostavio po strani. Za razliku od onih koji su sa prvim pucnjima otkrili značenje riječi [i]profit[/i], Pukovnik je stao tamo gdje mu je bilo mjesto. Nije bilo lako. Nije se smijao [i]njihovim[/i] šalama, a [i]oni[/i] nisu kontali njegove. Nisu mu vjerovali. Ko se pametan i sposoban u ta doba ostavljao posla i para, i laćao se stroja kako bi branio rodni grad? Svi su se pitali - gdje su tu pare, a pošto [i]lopov poštenom ne vjeruje[/i], ni njemu se nije vjerovalo. Jedinica koju je vodio, a vodio ju je profesionalno, kao firmu, bila je pod posebnom paskom. Sve što smo radili, dvaput se prevrtalo i triput zagledalo. Naše su ideje dočekivane sa skepsom i nevjericom, objašnjavane bezbroj puta dok ih [i]oni[/i] ne bi shvatili, a onda gurali kao svoje. Pukovniku je tu bilo najteže, jer je on morao raditi ono što smo svi mrzili, pregovarati sa glavešinama. Nas je, zauzvrat, tjerao da mislimo, ne da recitiramo, tjerao nas je da slušamo i gledamo, a ne da klimamo glavama. Nije bilo uniformi, nije bilo raporta. Naši su sastanci ličili na poslovne, ali radilo se punom parom, doslovce bez prestanka. Sa Pukovnikom sam proveo nekih pet stotina dana. Sa ove daljine svi su se stopili u jedan, ali mislim da bih, ako bih se doista potrudio, mogao prebrojati sve i jedan. Od Pukovnika sam naučio kako da ostanem ters i ostanem živ u najgora vremena. U ona kad ti tersluk ispoljen na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme dođe glave. O tome jesam li i koliko izučio to umijeće, svjedoči ova priča. I priče drugih iz ekipe. Toliko je vremena prošlo, rijetko ih sretnem, ali čini mi se da bi, da nas neko sastavi, bez riječi i samo s pogledima iste sekunde mogli nastaviti raditi tamo gdje smo stali prije deset godina. Iza rata, svako je otišao na svoju stranu. Pukovnik se opet bavio svojim poslom, nastavio tamo gdje je stao kada je rat počeo, kao da rata nije ni bilo. Svaki put kad bih ga sreo, mislio je o nekim novim stvarima, pitao me šta mislim o ovoj ili onoj novoj ideji. Koliko ih je tačno imao, nikada neću znati. Znam da je većina njih ostala neostvarena. Pukovnik je umro od, mislim, raka gušterače. Pojeo ga je i ispio istovremeno, onako kako uzima svaku svoju žrtvu. Sasušio ga i izgladnio do smrti. Nisam ni znao da je Pukovnik bio bolestan, nisam ga ni vidio. Žao mi je što se nismo barem oprostili, u drugu ruku mi je drago, jer ću ga pamtiti uspravnog i nasmijanog, a ne mučaljivog i žutog u postelji. Iz života je otišao kao i iz vojske. Vrativši činove, tiho, bez ceremonija i velike buke. Njega se neće sjetiti na televizijama, njegova se borba neće obilježavati na večernjem dnevniku, o njemu neće pisati članci u novinama ni udžbenici u školama. I tako, ispade da o Pukovniku nema ko da piše. O tom čudnom oficiru koji nijednom za vrijeme svoga pukovnikovanja nije postrojio svoju jedinicu uz obavezno "Mir-no!". Pa, dragi Pukovniče, samo da znaš, noćas tvoja ekipa, postrojena od New Yorka do Kuala Lumpura, a sa srcem u Sarajevu, stoji mirno. Po prvi i posljednji put. A ti iz sjećanja ne ideš nikuda. "Bojimo se!" [i](Za N.L.)[/i]

Umijeće Tersanja
http://moodswinger.blogger.ba
07/05/2005 06:16