beats by dre cheap

Tersantida - III

Ne zna se koju su svjetlost ugledali prije, onu koja je treperila iz ribarskog sela i označavala njihov cilj, ili onu od munje koja je nenadano zaparala nebo, otvorivši ga poput prepunjenog mijeha. Vjetrovi su zapuhali, voda se oko njih uskovitlala i više su bili pod vodom nego nad njom u slijedećih dva sata. Leilani se, zanijemila i obnevidjela od straha, šćućurila u dnu čamca, dok je Lo'la pokušavao održati pravac kroz kišu i valove. Sedam je puta pramac nestajao pod površinom i sedam je puta izranjao. Sedam su se puta Leilani i Lo'la poljubili i oprostili jedno od drugog kada bi ih pokrila vodena stihija i sedam su se puta obradovali kada bi ugledali jedno drugo van vode, još uvijek u čamcu. Onda je čamac udario u nešto jako, jako tvrdo, i Lo'La se smrtno prepao, mada to nije ničim pokazao. U mrklom je mraku i neviđenoj kiši ipak uspio razaznati da su se nasukali na plažu njegovog rodnog otoka. Radosno je podviknuo, zgrabio Leilani i iznio je iz čamca na plažu. Nije prošlo dugo, a njih su se dvoje krijepili čajem od jasmina u toploj kolibi staroga I-Wana, ribara. Sa prestankom kiše i prvim suncem, sretna se vijest munjevito proširila otokom i svi su otočani pohitili da vide mladence. Sreći na malom otoku ne bi bilo kraja da, negdje oko podneva, Leilani nije jeknula od tuge, jer je shvatila da nema crnog bisera! Svi su se digli na noge i pretražili čamac, plažu, prerovili sve što se na kopnu moglo preroviti, ali biseru ni traga. Skrhana od tuge, Leilani je jecala u kolibi, dok je stari I-Wan opremao svoj čamac, jer je znao šta mu je činiti. Isplovio je na pučinu, baš iznad kraljevstva podmorskog i preko glasnika uputio kralju Neftunu važnu poruku. Kralj ju je pročitao, klimnuo glavom u znak razumijevanja, i uskoro je cijelo kraljevstvo podmorja bilo na nogama, odnosno na pipcima i perajama, tragajući za crnim biserom. Stari I-Wan bijaše, naime, obećao golemu nagradu za pronađeni biser i još veću za svaki slijedeći, dakako, crni. Tri dana i tri noći (mada na morskome dnu i nema neke razlike) tragahu morska bića za crnim biserom dok, konačno, baš kod Alginog panja, ne nađe neki siroti cipol naš crni biser, napola zakopan u morskome mulju. Za to je bio bogato nagrađen, a kralj Neftun, preko delfina glasnika obavijesti ribara I-Wana da je biser pronađen. Dok su u podmorju iščekivali presretne ribare, Neftun sa biserom prošeta do baba Škljoke, računajući da mu ona jedina može reći kakav je ovo biser i kako, možda, napraviti još crnih bisera. Tako i bi. Stara Škljoka uze biser u drhtave ruke, naškilji na jedno oko i reče svima koji su se u iščekivanju okupili oko nje: "Hm, da, ovaj biser je u stvari okamenjeno govno od Školjkice." Tek na pomen ovog imena, prisutni se prisjetiše davno zaboravljene izgnanice. Kralj Neftun smjesta posla izvidnicu da raskrči put do Alginog panja i potom se i sam, sa svitom, uputi tamo. Ono što je ugledao, iznenadilo ga je. Školjkica je, istina, bila živa i zdrava, ali je sve oko nje izgledalo opustošeno. Kada su joj se obratili, ona nije odgovarala. Sjetivši se njenog nekadašnjeg uticaja na okolinu, kralj shvati da je, po izgnanstvu, Školjkica srala i srala dok nije podavila i uništila sve oko sebe. Naposlijetku, poslije godina i godina gunđanja, Školjkica je prestala srati. I prestala govoriti. I sada više nije progovarala niti riječ. Oko nje se sjatili doktori, filozofi i morski vračevi, ali Školjkica ni mukajet. Molili su, šaptali, derali se, prijetili, obećavali svašta, ali iz nje nije izašla ni riječ. Onda se sam kralj Neftun spustio na koljena i dubokim, ali blagim glasom, se obratio Školjkici: "Školjkice, znam da smo bili nepravedni prema tebi. Nismo mogli podnijeti tvoje sranje, pa smo te otjerali od sebe. Sada smo se opametili i shvatili da nam je tvoje sranje jako potrebno i da nema niko drugi ko bi u tome bio bolji od tebe. Molim te, oprosti nam, i znaj da sve što tražimo od tebe je da sereš kao nikad do sada." Školjkica je poslije ovih riječi šutjela još neko vrijeme, onda je slabašnim glasom koji je podrhtavao, progovorila i rekla da će pokušati, a iz oka joj je kliznula jedna sedefasta suza. * * * "Svega ti." - nakašlja se Alfie, prenuvši me iz pisanja - "I šta je pouka ove priče?" "Hm, pouka..." - zamislim se ja - "Pouka ove priče je da ono što je za jedne rijedak biser, za druge može predstavljati najobičnije..." "De, bolan." - prekinu me on - "Ozbiljno te pitam." "U redu." - odvratim ja - "Pouka ove priče je da su neka sranja neponovljiva." "Opet ti!" - ne da se on. "Hm, vala da znaš" -brecnem se ja - "Ova priča nema pouke. Ovo je samo bila demonstracija jedne drevne vještine kojoj me nekada davno naučila jedna Školjkica koja je živjela na dnu mora..." "Ma, bježi!" - prekinu me opet - "Ti si nepopravljiv. Idem ja jesti." I Alfie ode jesti. Plodove mora.

Umijeće Tersanja
http://moodswinger.blogger.ba
05/05/2005 04:04