Mea culpa, ba?!
Ograničeno iskustvo bivstvovanja s ljudima me naučilo tome da oko sve gleda kroz iskrivljenu prizmu subjektivnosti, a najkrivlja slika se ukazuje baš kada se čovjek zagleda u ogledalo. Dopušteno je, eto, insanu zaviriti u vasionu, mjeriti visine i daljine, predvidjeti oluje i zemljotrese, samo ne može pošteno zaviriti, izmjeriti i predvidjeti sebe. Ni pošteno, ni približno.
Čovjek se može vidjeti samo kroz kojekakve filtere, šarene kružiće radosti, zaljubljenosti, tuge, bijesa, samozadovoljstva ili samoprijezira, koji njegovu sliku o sebi uvijek boje lažno ružičasto, lažno crveno, lažno zeleno ili lažno crno. Reklo bi se da se čovjek vremenom, odrastanjem, nauči na ovaj privid i da Photoshopom svoje pameti može načiniti korekciju slike kako bi ona što više odgovarala stvarnosti.
No, što više vremena provodim ovdje, sve manje mislim da je to tako. Ovdje slike pristižu bojene uvijek istim bojama, a ja, moram priznati, nisam takav. Ja znam biti zavidan, pomalo pakostan, ponekad, vala, i lažem, ponekad postupam loše prema ljudima i životinjama, a ponekad, opet, ne učinim dobro djelo, mada bih trebao. Ja sam, brat-bratu, polovična hulja - četvrt lupež, a četvrt pizdun, tek ostatak mene može proći kroz osjetljivi detektor poštenja. Sve u svemu, provlačim se kako stignem, u slobodno vrijeme šibicarim mudrostima i biserjem sumnjivih vrijednosti, čak sam vam, eto, i tersluk uspio prodati pod bubrege.
Oko mene, s druge strane, blog vode Majka Tereza, Ajvaz-Dedo i sedam meleka. Svi odreda bezgrešno začeti i u tri svete vodice isprani. Nikad niko nije grešno pomislio, a kamoli učinio! Sve sami pravednici, žrtve spletki i zabluda, tuđe zlobe i zavisti. Svi na meti u i nemilosti dušmana. Avaj!
Doduše, svako će malo St. Blogger u svoju blogopojku ubaciti kako "voli ili volješe srcem svim, pa ako je to grijeh...", k'o biva - sudt'e mu, grešan je mnogo. E, pa nije to grijeh! Ljubav je grijeh samo u ljubavnim vikend romanima, jeftinim sapunicama i besplatnim i ispraznim blogovima. Isto vrijedi i za slabost ka bijelom prahu i crnim ritualima, oboje su samo stilske figure i literarna oruđa. Grijeh je nešto mnogo svakodnevnije i običnije, a opet, ispade, ljudskom oku nevidljvije.
Možda mi, dakle, ne samo da nismo bezgrešni i ne krijemo, od stida, svoje slabosti i svoja nesavršenstva, već, doista, te stvari ne vidimo, jer smo sami sebi slijepa mrlja. Možda nam nije dato da se gledamo u svoj svojoj ljepoti i nakaznosti, jer bismo se sablaznili i skočili u ponor ludila ili se zaljubili u sebe i zastranili iz svijeta. Možda nam je, iz ko zna kakvih razloga, dato da na sebi osjetimo i najmanju mrvu tuđe pakosti a da svoju, nesvjesni, litrama izljevamo po drugima.
Ako je tako, onda je naš život uistinu tužan i dosadan, jer ćemo ga cijeloga provesti kriveći druge, dok na kraju ne dostignemo nirvanu bespomoćnosti, iluziju stanja savršene žrtve. Nikada nećemo doista spoznati sebe, u svoj svojoj raskoši i nesavršenstvu, u punom dijapazonu ljudskih odlika, od prizemnih do onih uzvišenih, u punom spektru čovjekovih boja, od zagasito tamnih, do blještavo svijetlih. Umjesto toga, prevladat će lažna monohromazija polovičnog sljepila, umišljena pravednost i loše odigrana bezgrešnost u trećerazrednoj predstavi o sebi.
Ljubomore mi, ko bi još volio da mu život prođe tako dosadno? Ja, zacijelo, ne, a ti?
Stoga priznaj, kajati se ne moraš!
* * *
Kada se vratio kući, primijetim da se Alfie nije skupio na hladnoći. Dapače, nadošao je puput buhtle iz teta-Danine pećnice u pretpraznično veče.
"Alfie..." - krenem - "Da se nisi ti malo ugojio?"
"Ja?" - začudi se on, pa se onda potapša po zaobljenom trbuhu - "Vidiš, i jesam. Znaš kako je, dobro se namirim ovih dana."
"Je li?" - upitam - "Da nisi jeo masno?"
"Masno?" - začudi se - "Ne znam da li je bilo masno, ali da sam jeo svakojakih jemeka, jesam - pohovanu pohotu, natur mržnju, pakosne filete, pitu zavisnjaču, punjenu požudu..."
"Oho!" - prekinem ga - "Vidim da si se itekako dobro ožderao. Nego, kad već nisi mogao odoliti, zar nisi barem mogao paziti koliko jedeš?"
"Ma, nisam" - odvrati on - "Bilo je ukusno, a skroz mračno. Nisam mogao vidjeti koliko jedem, pa me ponijelo bez mjere."
"Pa gdje si ti to jeo, dragi Alfie?" - začudim se - "U ispovjedaonici?"
"Jok, u blogovaonici."
