Umijeće Tersanja

Zašto svraćati ovamo, kad možeš otići na Tersaonu?

30.06.2005.

Solace In Solitude

Sebe smatram za jednu od dosadnijih osoba koje poznajem. To može biti nezgodno, jer mi valja svo vrijeme provoditi sa sobom. Ti me možeš voljeti do smrti, ili do utorka, ali kada ti dosadim (a dosadit ću, vjeruj mi), jednostavno se isključiš, napraviš jednu vremensku i prostornu distancu, i lijepo se odmoriš od mene. Meni, nažalost, ta mogućnost nije data. Sve ove godine, svaki sat, svaki tren, stalno sa sobom, ne nužno i pri sebi... pa kome ne bi dosadilo?

Meni jeste, i to poodavno, pa sam se u nekom razdoblju svoga života trudio da što manje vremena provodim sam. Bježao sam stoga među ljude, tamo je bilo sigurnije. Biti sam je bilo nesigurno, dosadno, tegobno, preplavljeno sumnjama, nepodnošljivo. I nije to bilo stoga što sam se nipodaštavao ili što se nisam volio. Naprotiv, volio sam sebe, jako puno, ali sam jako puno, i previše, od sebe očekivao.

I bio sam nesretan što ne mogu ispuniti svoja očekivanja, što ne uspijevam biti onaj kakav trebam biti, što trebam promijeniti svijet, a to mi, eto, nikako ne polazi za rukom. Razočarenja, sumnje, prebacivanja samome sebi. Oni su mi bili društvo za kartaškim stolom uvijek kada bih ostajao sam. Nisu imali milosti i uvijek su mi sa stola odnosili i ono malo sreće i zadovoljstva koje bih uložio u unaprijed izgubljene partije. Zato sam i bježao. Od njih.

A ne znam šta se promijenilo. Ni kako, ni kad. Bit će da je Vrijeme, taj veliki katalizator života, koji nas hrani, liječi i ubija, imalo nekog udjela u tome. Mada, moram priznati, ni ne pitam se puno, jer ovako je dobro. Uglavnom, više ne očekujem ništa od sebe. Više nisam nezadovoljan sobom, niti sklon samoprijekoru. Prihvatio sam se, onakav kakav jesam, slab i nesavršen. Povremeno dostojan prezira.

Nikakva mudrost, znam, ali ja od tada lakše živim sa sobom. Ne bježim od vlastite dosade. Naprotiv, sve češće mi prija da se osamim, odvojim vrijeme za sebe i provedem ga u besmislenim razmišljanjima od kojih mnoga završe baš ovdje. Kad već nesmotreno kradem vrijeme, red je da nešto od ukradenoga i vratim na ovaj način. Ili možda ovim kradem i zrnce tvoga vremena. Meni je svejedno, zadovoljan sam time što sam uspio otkriti utjehu tamo gdje je nikada ne bih tražio - u samoći.

Da li je to sve? Pa skoro, osim što ponekada posjetim onog dječaka u sebi koji je htio mijenjati svijet, i podsjetim ga da nam to nikada neće poći za rukom, ali da vrijedi sagoriti pokušavajući. Onda se, neobično za jednog tersa, obojica radujemo tom putovanju, iako znamo da do odredišta nikada nećemo stići.

* * *

Alfie ulazi u kuću bučno i razmetljivo. Teatralno otvara sva vrata i prozore, da prozrači ustajali zrak.

"Ustani" - kaže on - "I jesi li se to opet zabavljao sam sa sobom?"

"Hm" - odgovaram - "Pa moglo bi se to i tako reći. Što pitaš?"

"Ma, nema svrhe." - nastavlja on - "Znaš i sam da je svaki tvoj solilokvij odavna postao solipsizam."

"Znam, Alfie" - sliježem ramenima - "Dosadio sam i svijetu i sebi , pa mogu misliti da sam i tebi."

"Jesi, vala" - složi se on - "I to podobro."

"Pa zašto si onda još uvijek tu?" - upitam ga.

"E, to, moj jarane" - odgovori on, značajno klimajući glavom - "To ti se zove solidarnost."

29.06.2005.

(P)a vi, djeco, učite...

Danas, tačno u podne...







A: "Moj fakultet se nalazio sasvim blizu granice sa neprijateljskom državom. Kad sam ja studirao, često sam, uoči teških ispita, maštao o tome kako je baš u toku noći izbio rat i kako od ispita, kao ni od fakulteta, nema ništa."

R: "Moja zemlja se nalazi u zoni tropskih uragana. I ja sam, kao student, pred teške ispite zamišljao kako nas možda pred jutro zadesi tajfun i sve nam opuše, a od fakulteta ne ostane ništa. A ni od ispita."

Ja: "Ja sam bio dobar student i nikad nisam imao sličnih želja. Pa koji su se onda qurac na meni ostvarile te vaše želje, te mi je zemlju, poput tajfuna, do temelja opustošio rat?!"

(P)a vi, djeco, učite...

A i R uglas: "E, jesi ters..."

A ja sve nešto kontam: Opet, ko će ga znati s kakvim sam ja to ljudima studirao i kakve su se tek maštarije motale njima po glavi?

29.06.2005.

Bringing Down the Wall (Street)

Sa padom Berlinskog zida i nestankom Sovjetskog saveza jednostrano je, ponad beživotnog trupla boljševizma, proglašena pobjeda kapitalizma nad komunizmom i, bilesi, kraj historije (Fukuyama). Sudija je odsvirao kraj i sa političkih mapa svijeta je u kanalizaciju iscurila crvena boja. Tek je ponegdje, ukazivali su znalci (a to je brat-bratu, na našim prostorima, jedno 60% muške populacije), kao poslije preležanog šarlaha, zaostajala poneka crvena mrlja - poput Kube ili Sjeverne Koreje. Ponekad imam dojam da su Amerikanci ove zemlje ostavili u njihovom nakaradnom postojanju tek da bi se mogli izrugivati i samoj ideji komunizma.

Ono o čemu bi se tek poneko zabrinjavajuće upitao - a šta sa komunističkom Kinom - se olako zanemarivalo. Ne može se Kina mjeriti sa Amerikom, govorili su. Ni po jačini privrede, ni po vojnoj snazi, ni po političkom uređenju. Slobodna, globalna ekonomija je konačno zavladala svijetom, nju predvodi Amerika i u njoj za komunističku Kinu skoro da nema mjesta, osim ako ne bude igrala po pravilima tržišta. Na kom glavnu riječ, zna se, vodi Amerika. Kraj priče.

A onda je prošle sedmice uslijedio hladan tuš...

Američka naftna kompanija Chevron se odlučila proširiti i kupiti Unocal, jednog od kostura američke energetske infrastrukture. Unocal posjeduje ključne naftovode i plinovode u Sjevernoj Americi i dobro bi se uklopio u Chevronovu tržišnu viziju. Dali su i pristojnu ponudu - 16 i po milijardi dolara. Sve je nalikovalo na još jednu korporacijsku transakciju koju neće primijetiti niko ko ne čita Wall Street Journal i slične novine.

Da ne bi i završilo tako, pobrinuo se CNOOC, kineski energetski gigant, koji je za istu firmu elegantno ponudio 2 milijarde dolara više. Dioničari Unocala (oni koji će dobiti pare od prodaje) su se jako obradovali, ali su se onda političari zabrinuli. CNOOC je, naime, u većinskom vlasništvu kineske države. One komunističke.

Prođe li ova ponuda, kineski će komunistički aparat postati vlasnikom ključnih američkih naftovoda. Slični se scenariji ponavljaju i sa drugim korporacijama, od kojih su neke sami simboli američkog kapitalizma, kao što su IBM ili Maytag (američki ekvivalent Gorenja). Baš kao Japan osamdesetih, Kina prijeti da postane vodeći investitor u Americi danas.

Investitor, pa to je dobra stvar, zar ne? Jeste, ako investitor ima poštene, kapitalističke namjere (kao što Kinezi, kao papagaji, i ponavljaju). No, kad se prisjetite privatizacije u našoj zemlji (i okruženju), pojam investitora postaje mutan i zlokoban. Da, investiranjem, isto tako, možete kupiti konkurenta da bi ga potom zatvorili, a proizvodne pogone preselili u svoje fabrike. I da, može država investitora obavezati na ovo ili ono, i može on to potpisati... ali investitor se uvijek na kraju može pozvati na zakone tržišta i reći da mu se ne isplati.

Možda će Kina tako zaključiti da joj se naftovodi u Americi ne isplate, pa ih zatvoriti, razmontirati, a tehnologiju prenijeti u Kinu. Možda će ucijenjivati Ameriku cijenom plina i nafte? Možda će, čak, jednoga dana postati vodeći dioničar na Wall Streetu, pa će vrlo neizvjesno biti pitanje da li je kapitalizam pobijedio nad komunizmom ili je komunizam uspio zavladati kapitalizmom, i to njegovim vlastitim oružjem?

Ova su pitanja dalekosežna i preozbiljna za mene. Ono što me više zanima jeste šta će Amerika uraditi sada: prihvatiti ponudu i tako ozbiljno dovesti uz pitanje nacionalnu sigurnost (o kojoj toliko trubi) ili je osporiti i time efektivno reći NE globalnoj ekonomiji (o kojoj trubi još i više). Kako god ispadne, Amerika se izlaže ozbiljnom riziku.

Čini mi se da se vječita partija šaha, ili ping-pong turnir, između kapitalizma i komunizma nastavlja napetije nego što je iko mogao zamisliti. I sve mi se čini da se, u sukobu civilizacija, može nazrijeti kraj Zapadnog carstva.

Ja se inače ne bavim pisanjem političkih komentara. No, isto tako smatram da historiju treba uočavati i komentirati onda kada se ona zbiva. Izvinjavam se zbog bilo kakvih neugodnosti. Ah da, Alfie je otišao prodati naše dionice. Kad se vrati, nastavljamo.

27.06.2005.

Protest sa tute

Ti znaš da je svijet zakrvavljena masa u haotičnom poretku, koja ubacuje u petu i bez razmišljanja grabi ka samouništenju. Ti vidiš kako nam zemlja posrće, iako se nikad nije valjano uspravila, ni zakoračila. Ti poimenice možeš navesti sve uzroke zla i propasti na vascijelom dunjaluku i u svojoj mahali podjednako, ti znaš šta ne valja i znaš tačno šta nam svima treba. Ti odlučno dižeš svoj glas protiv svega toga.

Ti imaš odličan pogled. Jer ti sjediš na tuti.

Odatle vidiš gdje ljudi griješe, šta propuštaju, na čemu se sapliću. Ti nikada nećeš ponoviti njihove greške, nećeš sebi dopustiti takve gluposti. Ti sve to bilježiš na kompjuteru koji je kupio babo, uredno pratiš svjetska zbivanja i daješ komentare preko interneta kojeg plaća isti taj babo, koji inače pojma nema sa životom. Sa zanimljivim osobama se sms-aš preko mobitela koji ti je za rođendan kupila mama, koja ništa ne konta, a kredit jučer dopunila tetka, koja je tek potpuno beznadežan slučaj. Sa svim ovim stvarima, ti imaš odličan pogled ispred sebe. Iza tebe još uvijek ne ostaje ništa, tek poneko govance u tuti.

I sve je ovo normalno. Ja volim tu žestinu, tu energiju, tu bezobzirnost, to obećanje, miris budućnosti koje tvoj protest sobom nosi. I ja sam tako, onomad. Svaka generacija mora tako. Moraš me srušiti, da napraviš nešto bolje. I ja kažem - samo naprijed.

Ali, jedna mi stvar ide na jetru. Ovu terslukom načetu. A to je kad se ostrviš na mlađe od sebe. One tek par godina mlađe, koji ti pušu za vratom u svemu što radiš. Te nemaju morala, nemaju pameti, nemaju ukusa, ovoga ili onoga, ovakvi su ili onakvi su... Hej! A ti još uvijek sjediš na tuti! Do sada su se na mlađe žalili mahom penzioneri, starije osobe, ali sada vidim novu generaciju baby-penzionera, ovih koji se žale i na ono ispred, i na ovo iza sebe. S tom razlikom što se pravi penzioneri mogu pohvaliti barem nečim iza sebe, a ti?

Ja znam da pripadam izgubljenoj generaciji, onoj kojoj je rat obnoć ukrao smisao i raspuhao je svijetom poput maslačkovih pahuljica. Moja je nada varljiva, a moj cilj nejasan. Imaš li viziju i želiš li me voditi, samo naprijed, pružam ti ruke. Ali prije toga, ustani sa tute.

Nemoj postati mrtvorođena generacija, ona čije je vrijeme prošlo prije nego je stigla raširiti krila i zamahnuti sa njima. Stoga razmaši svojim krilima, ugrabi svoj trenutak, svoj vremenski val na kojem ćeš surfati ponosito, pa dok god traje, dokle god te ponese. Ali prije toga, ustani sa tute.

I zasuči rukave.

* * *

U jednom drugom gradu i u nekom drugom vremenu, sjedio sam ispred automehaničarske radnje, na suncu, ubijajući vrijeme i dosadu. Alfie se igrao sa hidrauličkim dizalicama, mjerio pritiske u gumama i, s vremena na vrijeme, zvjerao pogledom po uljem umrljanim zidovima radionice.

Čuo sam ga kako se cereka prekidajući podnevnu tišinu, onda mi je zviznuo i trzajem glavom pokazao na stari, umašćeni oglas na zidu:

[b]"Potrebna ispomoć tokom ljetne sezone.
Mladi, zaposlite se kod nas dok još uvijek SVE znate!"[/b]

25.06.2005.

Akademska (Mehanika fluida i ugljikohidrati)

"Ne ostavljaj me... uvenut ću."

"Ma, nećeš. Procvjetat ćeš i ižđikljati još raskošnija sa prvom ljetnom kišom."

"Ne odlazi... srce će mi pući."


"Neće... samo će na tren zastati, zbunjeno, a onda zakucati jače nego ikada prije."

"Ne idi... raspametit ću se."

"Nećeš... samo će te sjećanje na naše noći izdati, pa ćeš me lakše zaboraviti."

"Joj, nemoj ići... bit ću bezveze."

"Ali ne zadugo. Razbezveznit će te prvi osmijeh nekog pristalog mahalskog dripca."

"Ne treba mi niko drugi. Ostani... s tobom sam ljepša."

"Poštenja mi, ti si najljepša. Nema tog stvora koji tvojoj ljepoti može nešto pridodati ili oduzeti."

"Ali, ostani... s tobom sam sretnija."

"Ti si dijete rođeno pod sretnom zvijezdom. Ja sam samo dašak vjetra koji će ti zamrsiti kosu i proći."

"Ma, ostani... s tobom bolje učim."

"Štreberko! Uvijek nađeš načina da me prevariš! Dobro..."

"To!"

Jedan kikot, dva sočna poljupca i sedam žurnih topota potpetica koje se udaljavaju po crno-bijelom rizlenom podu hodnika...


* * *

Alfie je za to vrijeme na ploči pisao Bernoullijevu jednačinu i briljirao u mehanici fluida.

"Alfie." - upitam ga - "Ako je ljubav fluidna i neuhvatljiva, koji zakoni vrijede za nju i u kom je agregatnom stanju: Da li je tečnost, plin ili plazma?"

"Jarane" - započe on važno, namještajući profesorske naočare na nosu - "Ljubav je fluid srca i nije agregatno stanje. Ljubav je stanje duše."

Potom nestade u kuhinji i tamo pojede cijelu kutiju Plazma-keksa. Sa Nutellom.

Ja sam u teku zapisivao: Na osnovu gornjeg eksperimenta možemo zaključiti da je ljubav sa Nutellom slađa. I pametnija.

24.06.2005.

Prijateljska bb

Univerzalnost prijateljstva je nešto zapanjujuće. Šta god da ti ponestane ili zatreba u životu, prijatelji su tu da ispomognu. Kada si sam, oni su društvo. Kada patiš, oni su utjeha. Kada nešto radiš, pa ti zatreba još ruku, oni će ih pružiti. Kada misliš, pa zatrebaš mozgovine, oni će priskočiti sa svojim vijugama. U kartama koje su ti podijeljene i koje si vukao, svaki je prijatelj džoker u prljavom pokeru života.

Prijateljstvo je toliko dobra stvar, da često pomislim da je pametnije provesti par godina stičući prijatelje, nego raditi, recimo, magistarski. Sva sreća pa se može oboje. Što više prijatelja imaš, to imaš i veće mogućnosti da postigneš više u životu. Sa prijateljima možeš skoro sve. Skoro.

A glave nam dođe ono skoro koje previdimo. Ono skoro o kojem ne mislimo. I o kom često ne želimo misliti ili pričati. Iskusniji ljudi neka od ovih skoro skupo plate u životu, pa ih uvijek imaju negdje blizu pameti.

Kao onu da prijateljstvo i novac teško idu skupa. I da se prijateljstvo novcem ne može kupiti, ali se njime može uništiti. Ili onu da, kada za nešto trebaš profesionalca, ne posežeš za prijateljem. Jer baš ti glave mogu doći prijatelji-doktori, prijatelji-advokati, prijatelji-mehaničari...

Rjeđe ko će se složiti sa izjavom da se ljubav i prijateljstvo ne miješaju i da prijateljstvo ne može nadomjestiti ljubav. Jedna je stvar ako prijateljstvo s vremenom preraste u ljubav ili ako izblijedjela ljubav ponovno zasja kao prijateljstvo. Ali tamo gdje prijateljstvo uskače umjesto ljubavi, tamo gdje povremeno ispomaže seksom u raznoraznim shemama u posvemašnjem odsustvu ljubavi... tu će na kraju neko gorko zaplakati.

Naposlijetku, svi će se složiti da nikakva terapija ne može zamijeniti prijatelje. No, nije mi jasno zašto svi puše foru da ti, uz dobre prijatelje, terapija nije potrebna. Prijatelji mogu mnogo toga, ali ne i iscijeliti bolnu dušu. Dapače, nekad joj mogu i dohakati.

Kada si, primjerice, neraspoložen, možeš od prijatelja očekivati predvidljive izjave, kao:

a) Nemoj biti neraspoložen.

b) Proći će.

c) Ma daj, trzni se.

A to zvuči tako pokroviteljski, baš kao da si neki križanac kretena i mazluma. Po tvojim prijateljima, ispade da si ti:

a) Od bijesa neraspoložen, pa ako te lijepo zamole/ubijede, ti ćeš se dohavizati.

b) Nesvjestan da će to jednom (ipak ) proći. Ako, pak, ne prolazi, onda ispadneš neka vrsta mutanta na kog prijateljska pomoć ne djeluje.

c) Mentalna lijenština ili emotivni nesposobnjaković koji se ne želi/ne zna, prostom snagom volje, uzdići iznad onoga što ga tišti.

Ako si takve sreće da za prijatelja imaš nekoga ko je prava drama queen, ko sve okreće i navodi na JA, JA, JA... onda će tvoj razgovor otprilike izgledati ovako:

"Jesi to neraspoložen? Joj, znam kako ti je. Ja kada sam neraspoložena, meni nije ni do čega. Ja ti tada ne mogu ni... ja... ja... ja..."

Iz nelagode koja proizilazi iz prisustva negativnih emocija, iz dobrih namjera, iz hiljadu sebičnih razloga, prijatelji će "priskočiti" u pomoć i "posavjetovati" onako kako najbolje znaju. A posavjetovani će, nakon što i dalje bude neraspoložen i ne bude se mogao trgnuti onako kako mu svi savjetuju, posegnuti za pištoljem, tabletom ili konopcem...

Biti prijatelj nekada znači samo šutjeti. I slušati. Biti svjestan granice između svojih želja i svojih djela. I uputiti svoga prijatelja tamo gdje stvarno može dobiti pomoć.

22.06.2005.

Pa šta?

Pa šta ako lijepa riječ gvozdena vrata otvara?
Pa šta ako umiljato jagnje dvije majke doji?
Pa šta ako ruka ruku mije?
Pa šta ako pacovi napuštaju brod koji tone?
Pa šta ako se gvožđe kuje dok je vruće?
Pa šta ako nada posljednja umire, Pandore ti?


Pa šta?


Ja riječi sipam onako kako ljepotom odzvanjaju mome ćeifu, ne tuđoj taštini. I nije bitno da li su istinite, istina je precijenjena. A ljepota riječi izvire u mome prstu, ne počiva u tvome oku. Slagali su te.

Ja sam crna ovca izgnana iz dva stada i ružno pače iskljucano iz sedam jata, svoje zime zimujem na ljutoj studeni, ne prosim za mrvicu sažaljenja i sućuti, ne prodajem sebe za veo utjehe. Suze mi se lede u oku i nikada ne poteknu, već samo iz očiju vadim kocke leda kojima hladim gorak pelin.

Moje su ruke sebične i drhtave i od njih nikakvog ćara. One će uprijeti prstom u nebo ili zemlju, ponekad i u tebe, svaka za sebe. Ove ruke ne grade, ali ni ne ruše. I ove ruke ne miju, ali ni ne udaraju. Nikada. Ipak... s vremena na vrijeme, pripazi svoj džep.

Ja nisam pacov i nisam pokusni kunić. Ja sam kapetan svoga broda i mali od palube, i prvi oficir ljuljačke svojih raspoloženja. Ja tonem sa svojim brodom i svojim mračnim stanjima, ali barem uvijek znaš gdje me možeš naći.

Ja ne volim kovati vruće. Volim hladno, baš kao osvetu. Filigranski precizno i uporno kao tovar. Ja svoje gvožđe, kad zatreba (a zatreba često), kujem i glavom.

Nadu sam otjerao i poslao u izbjeglištvo, i nije me briga ako umre. Niti ako ostane živa. Isto mi se piše. Ja svoje bitke bijem bez nade, dobivam ili gubim, ali uvijek dostojanstveno, uzdignute glave. Nado, ako te otjeraju otamo gdje se sada nalaziš, uvijek se možeš vratiti. Mene ionako nije briga gdje si, s kim si i šta radiš.

Cijeli svijet po svom. Pa šta?
Ja ću po svom.

* * *

Jutros je Alfie crvenim slovima napisao iznad ulaza na blog:

[b]Lasciate ogni speranza
Voi chi tersate.[/b]

I ostavili smo je. Uredno, na vješalici.


21.06.2005.

Prazne oči

Grad na Jugu bestidno uživa u blagom popodnevnom suncu. Iako sam tu prvi puta, osjećam se lagodno i dobrodošlo. Okom radoznalog namjernika razgledam građevine i ljude, a ljudi mi uzvraćaju poglede. Za razliku od koraka ljudi iz moga grada-mravinjaka, korak ljudi u ovom gradu je ležeran, tek nešto žurniji od moga. Odaje nas samo razlika u očima - njihove su usmjerene ravno naprijed, fokusirane na predstojeći sastanak ili večerašnje obaveze, a moje, dječački radoznalo, šaraju pogledom na sve strane, upijajući nove prizore.

Sve je u ovom gradu toplo i ugodno, možda lažno, ali me grad bar na trenutak zavara iluzijom domaćeg. Onda, u gomili nasmiješenih, šarenih očiju, spazim njih. Te stravične, prazne, mrtve oči. Ne znam koje su boje bile, ne znam kome su pripadale, muškarcu ili ženi, nije to bilo bitno. Znam samo da mi se, istoga trena, zaledila srž u kostima, a duša sklupčala u dnu želuca. Te me prazne oči nisu ni zamijetile, samo su prošle pored mene, kao da ne postojim.

Iza toga ugledam još jedne, pa još nekoliko njih. Previše praznih očiju za jedan grad, pomislim, i skrenem žurno u drugu ulicu. Hvatajući dah, shvatim da te oči, bezizražajne oči beskućnika, ovisnika, očajnika koji tumaraju ulicama bez cilja i bez nade... To su moje oči, zato se toliko plašim. U svakom paru tih očiju vidim sebe, kako nemam ništa i nikoga, kako odustajem od svega za komadić utjehe, kako prodajem i ono najdraže, samo da se na na tren sklonim od stvarnosti i sunca, jer u njima za mene nema ništa.

I tako, čini mi se, čitav život bježim od toga da ne postanem par tih očiju, sve što sam ikada postigao i uradio, postigao sam u paničnom strahu, praveći razmak između sebe i njih. I niko, nikada niko, neće znati koliko me strah i koliko sam im blizu, čak ni ja sam. I tek kad ih ugledam ovako jasno pred sobom, tako prazne i ispijene, shvatim da se nisam odmakao ni metra. I opet bježim.

Nemam ni trunke kajanja, nemam ni zrna savjesti, nemam ni kap milosti... Izdat ću, prodati, ubiti, zaklati, osakatiti, ukrasti, obljubiti, ostaviti, uništiti, skršiti, sve sam ja to u stanju uraditi, samo ako na tren pređem crtu. A crta sve tanja, iza nje me gleda i mami par praznih očiju...

Bože, kakve ja to demone nosim u sebi?

* * *

Zazvonio je telefon. Javim se.

"Hej" - kaže Alfie - "Da te nešto pitam?"

"Pitaj." - kažem ja.

"Jesam li ja demon?" - pita on.

"Nisi, Alfie, ti si zmaj." - odgovaram.

"Aha." - kaže on, pa nastavi - "A kakve su u mene oči?"

"U tebe..." - zamislim se - "U tebe su oči k'o žeravice".

"Mhm" - misli on - "A kakav sam ja to zmaj?"

"Ti si zmaj koji bljuje vatru" - odgovorim.

"Pa što mi to nisi ranije rekao?!" - vikne on oduševljen, i otrča na balkon da sa njega riga vatru na prolaznike.

19.06.2005.

Eine kleine Perversion, ja?

Posljednjih se nekoliko dana dešava da, svako malo, vođen varljivim algoritmima internetskih pretraživanja, do mene doklika poneki radoznalac ili radoznalka u potrazi za incest pričama. No, pošto je Google samo zbroj jedinica i nula, a ne živo biće koje čita ovaj moj blog, desi se da vrijedni tragači zavedeni nabasaju na moj cyber-čardak ne znajući da na njemu, brat bratu, nikakvog incesta nema.

I ja se zbog tih zalutalih duša sad osjećam neugodno. Ne zbog toga što su oni rodbinski usmjereni (ionako krv nije voda), već stoga što im ja nemam ponuditi ništa od onoga što oni traže. Isto kad ti gosti zakucaju na vrata, a ti nemaš ni kahve da izneseš. Eto šta ti je Bosanac, obrazli i pred incestofilima.

Stoga sam ja, od sramote, odlučio da jednom za incestofile napišem jednu malu slatku priču, tek toliko da mi ne bi odavde odlazili praznih ruku. A to će, dragi moji ljubitelji roda svoga, biti priča samo takva. Kad je budete čitali, ima da vam se odrolaju soknice, oči razrogače, frčke na kosi namah isprave, a onaj dio među nogama... hm, skontali ste već kako će to biti dobro. I odmah da se zna - u toj priči neće biti Alfieja.

Nažalost, priču neću moći napisati sad odmah. Sada imam nekog drugog posla. Moram za Fioninog malog napisati bajkicu (čim mi kaže koliko mali ima godina), odnijeti košulje na peglanje, uplatiti lotto i račune za struju i za webmistress. Ali, jednoga dana hoću. Priznajem, jako bi mi pomoglo ako bi se poneko od vas udostojio i objasnio malo kako to fercera i odakle dolazi. Dakle, nešto na temu:

[i]Šta je to u mojoj psihi
što me vuče rodici Mersihi?[/i]

U međuvremenu, ja odoh još jednom pogledati novi klasik neponovljivog, briljantnog Johna Watersa pod naslovom A Dirty Shame. Baš u tom filmu se, u neupadljivom baltimorskom predgrađu, krije dvanaest apostola seksa koji tragaju za ultimativnom perverzijom, tačnije The Perverzijom. Onom koja još nije izmišljena ili otkrivena, a od koje se doslovce leti u neslućene orgazmičke visine.

Dakako, nakon puno peripetija, sretni apostoli igrom slučaja napokon otkriju svoju Perverziju, a ja vam mogu sa ponosom prijaviti da bi Bosanci u njoj bili bez premca na cijelom dunjaluku. Zato što smo za nju adekvatno opremljeni i građeni. Kuc-kuc.

* * *

Kuckajući ove posljednje riječi, ugledam Alfieja kako prolazi kroz hodnik.

"Hej, Alfie!" - zovnem ga i objasnim mu kako pišem o incestiću i perverzijicama - "Eto, reci mi, imaš li ti nešto poručiti raji koja ovo čita?"

"Hmmm" - zamisli se on, pa reče - "Imam, ali samo curama."

"U redu" - složim se ja - "Kaži."

"Who's your daddy?"

18.06.2005.

Agramer blues

Jedan od ovih dana, lažem sebe kao što Alfie laže druge, otići ću u Zagreb. Vrijeme je već odavno zrelo, prevarilo me u trenu i kroz san mi otelo isuviše mnogo godina, a mene put još nikako ne nanosi tamo. A strah me je, otići će i posljednji poznati vlak pa ću se, kad već jednom odem, obresti u potpuno nepoznatome gradu. U nekom Zagrebu čijim ulicama nikada prije nisam koračao. To možda i priželjkujem, jer sam tamo posijao isuviše sjećanja i napravio previše dugova, onih od kojih obraz gori, a korak postane neopisivo težak, onda kada dođe vrijeme otplati.


Ne znam sa koje ću strane ući u Zagreb, da li sa istočne ili južne, ili ću se tamo tek obnoć stvoriti. No, kad već dođem, znam kamo ću prvo. Idem na Trešnjevku, na pijacu. Uzdam se da sunce neće biti odveć nemilosrdno i vrelo kada negdje oko podneva, usred pijačne vreve, priđem uličnom staretinaru i zatražim da vidim ploče od AZRE. On će ih vaditi i poredati, onako stare i prašnjave, nebitne i zaboravljene, a ja ću ih uzimati u ruke, jednu po jednu, razgledati i prinijeti nosnicama, tražeći aromu godine u kojoj su štancane kroz vonj godina koje su se naslagale na njima. Onda ću ih vaditi iz ovitka i prelaziti prstima polako preko njih. Da, znam, prstima se ploče ne diraju, ali ja ih zapravo neću dirati. Ja ću ih svojim dodirom svirati.

Ulični prodavač, koji neobjašnjivo liči na oronulog Davorina Bogovića, će me gledati sumnjičavo, ali će se njegovo lice istom ozariti kada za ploče dobije baš onoliko koliko je tražio. Okrenut će se još jednom za mnom, ali ja ću do tada već nestati u gomili kupaca i prolaznika. Samo će svežanj Mažuranića a u njegovoj ruci svjedočiti da sam, koliko maločas, doista stajao pred njim.

A ja ću na nekom drugom pločniku već prelistavati stare brojeve Alan Forda. Satima. Ponovit ću cjelokupnu povijest onako kako se ona zaista desila, od Troje do ranih sedamdesetih. I još jednom ću shvatiti kako stvarno izgleda New York i život u njemu. Već će me uhvatiti sumrak kada sve prelistane brojeve budem trpao u vreće da ih ponesem sa sobom. Svjetla uz Savsku će se upaliti disciplinirano, zapadnjački, samo će N na zgradi Vjesnika zabušavajući treperiti. Možda stoga što u njemu obitava duh Nenada Brixyja, mada će prije riječ biti o još jednoj urbanoj legendi.

Onda ću gore, do grada. Nakratko preko Iblerovog, tek da se uvjerim da su drugovi zaista zanavijek otišli i da se sad tu ugnijezdila blistava galerija kapitalizma. Iz uvoza, dakako. Potom ću Starom Vlaškom, preko Trga, kroz Tkalču. Tamo se neću zadržavati, samo ću proći, mada će Alfie sliniti za pucama u ultrakratkim šosicama i njihovim obnaženim pupkovima. No, ja ću svejedno dalje, ravno crtom između Gornjeg grada i Kaptola uz Medvedgradsku, u tišinu.

U tom procjepu između svjetovnog i duhovnog ću zastati i osluhnuti Grad i sebe. Kao i uvijek, zapitat ću se da li ravnoteža i mjera između ovo dvoje mora uvijek ići po dnu i da li ikako može ići vrhom? Kao i uvijek, odgovor neću naći, ali ću krajičkom oka spaziti neku prozračnu priliku kako zamiče iza ugla, a Alfie će, sav istrzan, pomisliti da je prošao duh Dore Krupićeve i da je vrijeme da idemo.

Pa ćemo i poći. Sasvim dolje, do Save. Alfie će, poslije pizze u Staroj Savi, htjeti u neko od mjesta za razmaženu djecu na Jarunu, a ja ću ga ipak nagovoriti da ostanemo u Roku i Petici, da bančimo cijelu noć sa Hercegovcima, Livnjacima, Imoćanima, i inim potomcima krša. Tek će se pred zoru pijanka okončati, a ja, umoran i potrošen, otpuzati preko ulice do bezimenog kreveta u preuskoj studentskoj sobi u mravinjaku Sjepana Radića. Tamo će me probuditi drske zrake sunca, baš kao što su me nekoć budile u istom tom krevetu, kraj Nje. Samo ću ovaj puta, kada se probudim, u krevetu biti sam.

16.06.2005.

Lik i djelo

Talenat i dar za stvaralaštvo u složenom mozaiku ljudske duše dolaze kao zasebne kockice. Nemaju neke prevelike veze sa ostatkom ličnosti, karakterom, moralnom japijom, u nekim slučajevima ni sa inteligencijom. Jednostavno, kad iz umjetnika poteče - onda poteče, i samo treba skupljati u kabliće k'o kišnicu i ostavljati na stranu, za vječnost.

Valjda zbog činjenice da svjetlost iz ovih kockica svijetli jednakom jačinom i stoljećima nakon što su sve ostale iz mozaika već odavno ugasle, ljudi imaju navadu da osobe koje su iza sebe ostavila znamenita djela sude baš po tim djelima, prozivodima svojih nekoliko šarenih kockica. Mi tako danas govorimo o velikom Leonardu, mudrom Aviceni ili vidovitom Nostradamusu na osnovu njihovih golemih opusa, iako o likovima koji su ih stvorili ne znamo gotovo ništa.

Pitanje je - trebamo li znati? Ne znam. Ako o ličnostima sudimo na osnovu njihovih djela, trebamo li o djelima suditi na osnovu likova koji ih stvoriše? Ne znam. Trebamo li Alisi u zemlji čuda suditi na osnovu činjenice da je njen pisac, Lewis Carroll, bio inveterirani pedofil i fotograf nagih djevojčica? Da li Gavrana i Annabell Lee čitati sa mišlju da je njihov autor, Edgar Allan Poe, oženio svoju trinaestogodišnju rodicu prije nego što ih je napisao? Da li fantastične pacifičke pejsaže vodećeg njemačkog ekspresioniste, Emila Noldea, treba posmatrati kroz prizmu činjenice da je njihov tvorac bio aktivan član nacističke stranke Nacionalsocijalista? Još uvijek nemam odgovora.

Možda je previše očekivati da će svaki znanstvenik i umjetnik biti poput Einsteina, na strani pravde i čovječanstva. A opet, Einstein je u Drugom svjetskom ratu bio progonjen, pa je njegov izbor bio moralno lakši. Šta bi Einstein govorio da je, kojim slučajem, bio čistokrvni Austrijanac ili Nijemac, ne usuđujem se ni pomisliti.

Ako budemo cjepidlake i moralni čistunci, pa o savršenim djelima budemo sudili na osnovu nesavršenosti ljudi koji ih stvoriše, ostat ćemo, bojim se, bez barem polovice sveukupne kulture. Stoga je možda bolje biti malo licemjer, pa se djelima diviti i u njima uživati zbog onoga što ona jesu, jer su grijehovi onih koji ih iznjedriše već odavno pokopani i zaboravljeni. Možda. Da li to onda znači da i naučnom djelu Dr. Mengelea treba dati poštenu naučnu vrijednost?

Ova pitanja postaju još teža kada udare kraj srca, kada lik i djelo pripadaju vlastitom, nesretnom kulturnom naslijeđu. I tu se čovjek nađe zatečen. Kada lik legne na mrsku stranu srca, onu ljudsku, stoga što je kao čovjek daleko ispod prosjeka, a kada djelo legne na onu drugu, liričku, zato što je tako prokleto natprosječno. Kako razdvojiti lik i djelo, posebno kada je lik ujedno i izvođač svog djela? Kako čuti djelo, a ne vidjeti lik koji ga proizvodi?

Ni na ovo odgovor ne znam, ali, pošteno govoreći, sve mi je teže prihvatiti djela ako znam da su ostale kockice u mozaiku lika prave ništice. Mislim da djela neću odbaciti, gluho bilo, ta ona su dio i mog kulturnog naslijeđa, moje mladosti, mene samoga. Ali ipak mislim da ću ih staviti na čekanje, pa ću im se diviti kad ostanu samo djela, kad više ne bude likova koji su ih napravili.

Pa ko prije ode.

A Alfie je večeras otišao na koncert Satane. Pardon, Santane.

15.06.2005.

Voodoo Eye Popping

Dan je cvrčao na namašćenom, vrelom asfaltu i lelujao u teškim, opojnim benzinskim isparenjima. Temperatura je bila bolesna, viša od prosječne tjelesne temperature u insana. Ulice su bile puste, a ja sam čekao u zagušljivom predsoblju, dok su sa radija dopirali lijeni, dremljivi zvuci Tabou Combo. Čak je i zrak bio teži od olova i baš ništa se nije micalo. Potom se zastor od isprepletenih drvenih kuglica malo zatalasao, i iz njega je izvirila jedna ruke boje čokolade, prstom me pozvavši da uđem unutra. Ustao sam i oklijevajućim korakom prošao kroz more kuglica koje su klikale jedna od drugu, ušavši u mračnu, zagušljivu pećnicu.

Trebalo mi je malo vremena da se priviknem na mrak i bljedunjavo treperenje svijeća, tek sam potom na drugom kraju sobe razaznao golemu crnu madame, koja je sjedila iza stola.

"Bonjou, madame. Sak pase?" - oslovio sam je oprezno.

"Bonjou. Map boule." - iskezila je svoj biserni dvored i rukom me pozvala da sjednem.

"Kisa ou vle, gason? Šta trebaš, mladiću?" - upitala me, otpuhujući i mašući lepezom, dok je pod njenim trokrilnim kreolskim dupetom cvilila tapacirana drvena stolica.

"Eh, ovako... " - počeo sam sa pričom.

* * *

Iako teška srca, shvatio sam da nešto moram učiniti po pitanju Alfieja. Riješiti ga se, ali kako? Nisam nikada čuo za nekoga ko se bavi dealfizacijom, pa sam krenuo od istjerivača duhova, doktora i gatara, vračeva i proroka, ali niko od njih nije postigao ni najmanji uspjeh. Alfie je to sve protutnjao i postajao sve žešći i jarosniji.

Naposlijetku sam u nekim novinama naišao i na oglas Madame Gertie, maestre magije crne i bijele, koja je svojim voodoo moćima mogla ukrotiti neukrotivo, izliječiti neizlječivo i utješiti neutješno, pa sam se, već pri kraju samopouzdanja, za pomoć obratio njoj. Rekla mi je da dođem i da joj sve ispričam. Tako je i bilo, i ja sam joj po redu ispričao svoje muke. Alfie je za to vrijeme neizainteresirano sjedi na vitrini.

* * *

"Sekonsa. Oke." - rekla je, klimajući glavom na kojoj je bila marama svezana u čvor. Potom se bacila na posao. Izvukla je lutkice, zapise, nešto je pjevala i gatala, pala je pileća krv, ukazao se i bijeli dim... a Alfie je i dalje sjedio na vitrini.

"Osjetim nešto" - rekla je madame Gertie, prislanjajući prste na sljepoočnice i miješajući jezike - "Wi... eeveel... l'esprit... infernale... diabolique..."

"Shejtanique..." - dobacio je Alfie sa vitrine, igrajući se sa voodoo lutkicama.

"Kisa sa a ye? Šta je to?" - brecnula se madame Gertie, iskolačivši oči.

"Ma ništa, ništa... to je taj mali, hm, problem o kojem pričamo" - pokušao sam smiriti situaciju.

Vidno uznemirena, madame Gertie je počela nešto petljati po svojim džidžama.

"Imate baš lijepu prostoriju ovdje." - pokušao sam je umiriti. - "Vrlo intimno i opuštajuće. I ova slika sa palmama... to je iz vašeg kraja, n'est pas?"

"Wi" - odgovorila je sa osmijehom - "Haiti."

"Haj' i ti..." - odsutno je ponovio Alfie.

Na to je madame Gertie iskolačila, ma šta iskolačila, izbečila oči, pa su došle k'o ping-pong loptice, ciknula "Bon Dieu!", i k'o perce suknula sa svoje stolice i nestala kroz kugličasti zastor negdje niz ulicu, vrišteći "Anmwe! Anmwe! Upomoć! Upomoć!"...

Alfie se uopće nije obazirao, već je i dalje bockao lutkice iglicama.

"Jebeš ga, Alfie" - uzdahnuo sam rezignirano, dižući se sa stolice - "Tebi ni voodoo ništa ne može."

"Ne može" - odvratio je, 'ladan k'o špricer, slažući lutke u ladicu - "Fino sam ti davno rekao da sam vuduotporan."

14.06.2005.

Kamo dalje, rođače Alfie?

"Hej, otkud ova boca na zadnjem sjedištu auta?" - upita sumnjičavo.

"Nemam pojma. Valjda sam je ja zaturio tamo." - odgovaram.

"Valjda?" - čudi se - "Pa jesi li ti ili nisi?"

"Pa ko će drugi?" - sad se ja tobože ibretim - "Da neće možda Alfie?"

"Ha, Alfie!" - duri se ona - "Alfie... umišljene prijatelje imaju samo trogodišnja djeca i ti. Kad malo bolje promislim, ti i nisi baš puno odmakao od stadija trogodišnjaka. Ako ikako."

"Ali, Alfie..." - zaustim ja.

"Šuti!" - prekinu me - "Dosta više!"

"Dobro" - rekao sam snuždeno - "Kuda?"

"Ne znam... samo vozi." - napućila je usne.

* * *

Alfie je za to vrijeme sjedio na stražnjem sjedištu, tamo gdje sjediš kada te vozi šofer, i nezainteresirano gledao kroz prozor, kao da ga se sve ovo ništa ne tiče. Okrenuo sam se prema njemu, a on je, ne skidajući pogleda sa neke cure koja je baš tada prolazila lupkajući potpeticama, posve nehajno mahnuo rukom u mome pravcu, kao da kaže: "Samo vozi."

Pa, dobro, Alfie... dokle?

Dokle ovako?

12.06.2005.

Društvo ekstremno mrtvih bloggera

"Ne započinji sa bližnjim svojim ono što ćeš morati završiti sam." - reče mi Alfie u prolazu, dok je razvrstavao brojeve telefona koje je obnoć pokupio od cura horgajući kroz barem tri gradske općine.

"Znači, ne želiš da ti pomognem s tim brojevima?" - upitam ga lukavo.

"Nisam lud." - pogleda me on ispod oka, mahmurnog - "Nego, idi piši."

* * *

Istina, Alfie je sve ideje, i moje i tvoje, pregledao, u cijelih sedam sekundi. Naposlijetku je zaključio da ovako ozbiljno zadatku nije dorastao svako iz mase, već tek poneko iz NASE (Naše agencije za svemirske aranžmane). Ujedno je odlučio da mu se ta ideja najviše sviđa, baš kao i NASA-in novi reklamni slogan: Jeftino do Marsa vodi samo NASA!

Dakle, veoma dobar ekstremni, apsurdni blog bio bio onaj beznadežnog optimiste: "... bijela ovca u toru crnih, opterećen krivicom postaje depression wannabe. Dosta mu je više toga da bude neshvaćen medju neshvaćenima... prva protivvoljna kljukanja Radiohead-om, iako bi radije slusao Scooter-a, popraćena nevještim pokušajem prerezivanja vena štapićem sladoleda u obliku male slatke bubamare..."

Svaki početak je težak, a ovaj obećava dosta poteškoća i patnje za mladoga optimistu koji se svakodnevno mora daviti u crnjaku i ubijeđivati se kako mu je tako dobro, ovaj, loše. Na svakom će postu njegove patnje dočaravati sličice iz knjige o samoubilački nastrojenim zekama. Ostaje još da se vidi da li će ga raja prihvatiti kao jednog od svojih ili će prozrijeti njegove namjere? Možda baš ovaj blog objasni kako je Darth Vader prešao na tamnu stranu. Ko zna, NASA je to.

Molim nekoga, bilo koga, iz NASE da se javi i preuzme nagradu. Houston?

Naravno, i ostale ideje su više nego dobre i zaslužuju mjesto u klubu ekstremnih blogova. Čini mi se da se neki od njih mogu sasvim lijepo iskombinirati u još ljepše i nevinije blogove.

Recimo, blog člana Predsjedništva je ujedno i blog mentalno zaostale osobe (to se već samo iskombiniralo). Ana-anoreksičarka bi mogla biti djevojka ili sestra Beznadežnog optimiste, i ona bi, umjesto da jede, lizala markice (mada sadrže škrob). Ako bi mu ona ujedno bila i djevojka i sestra, time bi se taj blog pretvorio i u incest-blog.

Naposlijetku, umirovljeni pedofil bi od rođenja mogao biti slijep, pa se sa maloljetnicama dopisivati Braille-ovom azbukom i pipkati njihove sličice po ekranu. Ljudi bi čitali njegove dirljive zapise i željeli da on konačno progleda. Ili možda i ne bi?

Ono "danju uzorna žena, noću raskalašna dama pustih ulica..." Alfieju zvuči itekako uobičajeno, ali kaže da poznanstava sa takvim ženama nikada ne može biti previše. Kao ni žena samih. Razvratnik jedan.

* * *

"Alfie" - dosjetim se ja u neka doba - "Sad kad si sakupio tolike brojeve, kako ćeš znati koji je čiji?"

"Jednostavno" - odgovara on, vadeći neki super-opremljeni-grafitno-crni-čuva-djecu-pere-zavjese-i-sve-to-sam mobitel - "Sve sam ih fino uslikao, razvrstao prema imenima, uzrastu, pozivnom broju, boji kose, boji dresa..."

"Alfie!" - prekinem ga - "Pa to je baš ružno od tebe. Mučio si tolike cure da napišu brojeve, a sve si to mogao unijeti sam. Zašto?"

"Pa zato" - objašnjava on ozbiljno - "Da vidim jesu li bar pismene. Znaš i sam kakva su danas vremena."

"Znam."

11.06.2005.

Chaque Jour Un Blog Nouvelle

Kako god okreneš, ispadne ovaj weblog teleskopčić za sagledavanje bogatstva ljudskih duša. Ili pak bespuća i pustoši istih, ovisno sa koje strane (teleskopa) gledaš. Ako si besposlen, kao Alfie, onda zagledaš sa svih strana, sumnjičavo listaš i okrećeš stranicu po stranicu. Ili buljiš u reklame po francuskim televizijama i zamišljaš kako je drugima tako lako promijeniti se i postati neko drugi, sa svakim novim danom. Chaque jour une vie nouvelle... Mada Alfie jeste neko drugi sa svakim novim danom.

I svaki novi Alfie čita svakodnevno novi blog, i svaki put, koliko god mu daš, nije mu dovoljno. Uvijek može još jače, uvijek može još brže, još ekstremnije. Blog nije dobar ako ne potone u apsurd, ako ne postane antiteza samome sebi. Nije dovoljno ako dijete koje vodi blog ima devet godina, pa jedva tipka, nije dovoljno ako ima pet, pa mora imati nekoga da mu sve to iskuca. Uvijek može ekstremnije, apsurdnije, zabavnije...

Zato je Alfie, prije nego što je otišao vani, šenlučiti, zamislio nekoliko ekstremnih blogova koje bi on volio čitati. Kao što su:

Blog nerođenog djeteta - Malac iz majčine utrobe tapkanjem ex utero diktira Morse-ovim znacima poruke budućoj mami (koja se, recimo, zove Oriana F.), a mama sve to vjerno prenosi na ekran. Šta bi to mali nama imao za reći? Recimo: Danas sam se k’o stoka napio plodove vode.

Tajni blog jednog od članova Predsjedništva - Jedan (ali neznano koji) član Predsjedništva otkriva javnosti kako se krčmi, pljačka i rasprodaje vlastita zemlja, a da pri tome niko ne bude uhvaćen, ni okrivljen (čak ni kada mu otkriju blogus delicti na serveru i sve bude objavljeno u novinama). Naslov bloga: Tri kutije šibica - Svaka igra, svaka dobija.

Gay-No-Way - Mladi gay dečko otkriva kako mu se potajno sviđaju cure, ali kako to nikome ne smije reći, jer više neće biti cool u raji i izgubit će teškom mukom stečeni fashion & styling autoritet. Kriomice je zaljubljen u svoju naj-jaranicu Victoriju koja bez ikakva srama na njegove oči isprobava intimno rublje. Potencijalni happy-end: I Victoria je potajice zaljubljena u njega. Does Victoria have a secret?

Ispovijest porsnulog dilera - Narkomani su isfurani, treba se iz potrošnje prebaciti u proizvodnju i distribuciju. Skrhani dealer objašnjava kako je iz maloprodaje htio preći u veleprodaju i kako je, zbog vlastite pohlepe i podle izdaje drugih, pao na granici. Uspjeha. Spas je ipak u vlastitom uzgoju i manufakturi? Ime bloga, recimo: Hljeba i igala.

Incest-blog - Mama, tata, brat i seka zajednički vode ovaj blog i objašnjavaju kako je incest društvena igra za cijelu obitelj. Naslov ovog bloga: Incest is the best - as long as it stays in the family. Pitanje je da li bi i cuko i maca mogli i trebali učestvovati u vođenju ovog bloga? A Nemo?

Dnevnik pravog gradonačelnika Sarajeva - Ugledni član sarajevske famiglie Mezzosoprano dočarava ljepote bijelog sporta u Sarajevu - počevši od pravilnog držanja reketa, preko backhanda, sve do igre na mreži i bježanju ispred iste. Ključni post: Kako sam naučio šta je sweet spot?

Tajna ispovijest umirovljenog pedofila - Veteran pedofilije odaje tajne zanata i dijeli savjete početnicima. I djeci, ako im zatrebaju. A i on njih. Prva rečenica na blogu: Odlaskom u penziju započinje moja prava karijera....

Blog suicidalne tinejdžerke - Mlađahna tinejdžerka očajava i pati na blogu. Stvari idu sa lošeg na gore. Na komentarima prikuplja korisne savjete o tome kako da si dohaka. Naposlijetku to i učini za raju, pred webcam-om na MSN-u, pretvarajući svoju patnju u gloriozan posljednji performance. Naslov zadnjeg posta: Večerajte, ja sam večerala.

Prije nego što je otišao, Alfie je još rekao i to da zamolim raju da doprinesu sa idejama za ekstremne blogove. Pa da ih, ako su lijepe i dobre i ako mi se svide, metnem ovdje. A ako se njemu, po povratku, jako svidi neka ideja za blog, sam će ga voditi.

Laže.

10.06.2005.

Igra miša i miša (Never Leave Your Heart Alone)

"Mousy, skloni se sa sunca. Ubija te."

"Neka me" - odvratila je - "Lijepo mi je ovako... Upijam ga."

"Uistinu ga upijaš. Prelijepa si."

"Zato što sam voljena."

"Neizmjerno, i to znaš... Ali, upravo si mi slomila srce."

"Kako to?"

"Kada me ostaviš i odeš, baš će me ova tvoja slika pratiti dovijeka."

"Hmm... ako ću te pratiti dovijeka, kako te onda mogu ostaviti? Uostalom, zašto ne ostaviš ti mene?"

"Ne mogu. Oduzimaš mi dah."

"Opet uzdišeš dok to govoriš." - namrštila se - "A lijepo sam ti rekla da se paziš. Nikada ne ostavljaj srce samo, jer ne znaš ko se može privući i ukrasti ga."

"Ti si ga ukrala."

"Nisam namjerno."

"I sad ćeš ga slomiti."

"Moram. Da ne bih slamala svoje, nemam toliko hrabrosti... Da li te strah?"

"Jeste."

"Uf, pravi si miš."

"I ti si, Mousy."


* * *

Oblaci su sakrili sunce, postajalo je nepodnošljivo sparno i mirisalo je na kišu. Alfie je zatvorio prozor i pojačao muziku...

[b]The moral to the story goes...
Never leave your heart alone[/b]

08.06.2005.

The Ultimate Drive

Sebe računam u plaho lijene osobe, ali nekada se zalomi da, što silom prilika, što vlastitom voljom, radim po 25-30 sati u komadu, uz predahe samo za hranjenje i piskaranje. Nakon toga osvanem blaženo omamljen, pa mentalno utrnuo i tek prividno svjestan uronim u novi dan.

Tada mi je na obeznanjenom i poludelirantnom umu samo jedna misao - upaliti motor i krenuti. Nema tog sna, te kafe, tog sporta i te čokolade koji me mogu tako dobro opustiti i spustiti kao što to može dobra vožnja.

Uputim se na cestu na kojoj skoro da nema nikoga, kroz šumu ili uz obalu... i vozim. Odvijam krivine kao ufrčkanu vrpcu na rođendanskom poklonu, jedino što mi ovdje sam postupak otvaranja donosi i radost poklona. Otkrivam šta se nalazi iza slijedeće krivine radoznalošću malog djeteta, a onda se prikujem na naslonjač sjedista kad se do daske ustrijemim niz ravnicu. Kroz otvoren prozor udišem miris četinara ili slankastu aromu oceana, slijedim sunce, osluškujući vjetar i bijesno rzanje upregnutih konja.

Vježbam mađionicarski dodir na mjenjaču, stepujem desnom nogom i klackam sa lijevom, osjećajući cestu i zamišljajući šta nailazi slijedeće, dok se kazaljka na obrtomjeru divlje, a ipak ritmički kreće lijevo-desno, lijevo-desno, hipnotišući moje umorne oči i ja se tako, neprimjetno, stopim s mašinom.

Ah da, valja dodati da ovakve vožnje ne pogoni benzin. Ne, mon ami, vožnje poput ove idu na muziku. Nije bitno koju, svako nadje neki svoj muzički derivat kojeg toči u izpražnjeni rezervoar duše. Meni u vožnji najviše odgovara rock. Čisti, nerafinirani, sirovi rock. Valjda zato što, u mojoj glavi, oktani i crna koža tako dobro idu skupa. I ja tako, kao Fangio jašem svoje razuzdane, razbješnjele konje dok ih dobro ne izmorim, baš kao i demone u svojoj glavi, a onda se, blaženi i prazni, svi skupa vraćamo kući. I tonemo u sladak san.

* * *

Alfie je završio sa popravkom i istjerao crveni kabriolet ispred garaže. Radni kombinezon je pretvorio u vozački, na glavu stavlja kožnu kapu i goleme vozačke brile.

"Djevojčuro!" - drekne se, okrećući se prema garaži.

Iz polutame garaže izlazi zamamna ženska prilika, lepršajući sva u bijelom.

"Ovo je Isadora" - kaze mi Alfie - "Pjesnikinja pokreta i moja draga."

"Hej, Isadora" - kažem ja - "Sviđa mi se tvoja marama."

"Hvala" - odvraća ona koketno, vrteći se u pirueti oko auta, obavijajući tkaninu oko vrata - "Samo, ovo nije marama. Ovo je šal. Svileni."

"Aha, šal." - kimnem glavom, onda se, povjerljivo, okrenem Alfieju - "Alfie, malo joj je podugačak ovaj šal, vidiš kako vihori na sve strane, pa ovaj, malo pazi kad voziš."

"Ma, joj tebe" - duri se on - "Sta ti je? Kao prvo, vozim stoput bolje od tebe. Drugo, ovo nije Nica. I treće, ovo nije Bugatti, već Alfie Romeo."

Namignu mi, skoči u auto i odjuri.

07.06.2005.

Sarajevska fuk'ra

"Ma kakvi! On meni tako, a ja rođeni Sarajlija!? Ma, nema tu priče..." - pri tome me pogledao značajno, kao advokat porotnika na kraju završne riječi, opravdano iščekujući da se suosjećanje i razumijevanje ukažu na mome licu...







Od malih nogu znam da je svaki Sarajlija tajni član još tajnijeg Vijeća sigurnosti Umišljenih naroda i da od rođenja ima pravo veta i njeguje ga u svakoj mogućoj raspri sa nesarajlijama. Invociranjem saraj(ev)luka ili sarajevštine se u razgovoru povlači i taj posljednji, neopozivi argument - ja jesam, a ti nisi. To je valjda zato što je mame malih Sarajlija, malo prije rođenja pohodio Sarajevski duh (baš kao blaženu Djevicu Mariju onaj Sveti), pa se sve Sarajlije odreda rađaju bezgrešne i nedodirljive.

Biti ponosan na ono što jesi i odakle si je jedna stvar, a biti umišljen i nekritički smatrati da si samim mjestom rođenja bolji od ostalih je nešto sasvim drugo. Da, ja znam da nije riječ samo o mjestu rođenja, već i specifičnoj raji, sredini, tradiciji, školama i svemu ostalome što krasi Sarajevo i što će od nekoga načiniti čovjeka, ali opet, što je previše, previše je. Činjenica jeste da je Sarajevo najveći grad u Bosni i da sadrži najveću koncentraciju urbanog spirita, ali nije jedini.

Problem je u tome da se Sarajlije ponašaju kao da jeste. U sarajevskoj verziji Prođoh Bosnom kroz gradove glasi Prođoh Bosnom do granice, jer prije granice nema ni g od grada. Osim Tuzle i Banja Luke, malo će koji Sarajlija titulu grada priznati Bihaću ili, nekada, Prijedoru i Brčkom. A sve su to (bili) gradovi, sa svojom inteligencijom, urbanom dušom, pozorištima, koncertima, festivalima… Ipak, mislim da se u posljednje vrijeme ovaj stav Sarajlija mijenja nabolje.

Ne znam odakle ovakav stav dolazi, da li odražava neopravdanu, mangupsku samosvjesnost i samouvjerenost, ili, pak, ispod njega urla očaj obespravljenog age kojem su iza onog rata uzeli skoro sve, a koji sada gleda kako mu Sandžaklije razvoze i ono malo preostalog, pa jedino u šta se može uzdati i što mu niko ne može uzeti je ono malo sarajevskog identiteta. Nije meni krivo kada se Sarajlija ponosi onim što jeste. Krivo mi je kada, samo zbog toga, druge a priori smatra za niže od sebe i manje dostojne i ne trudi se da u životu išta postigne. Pa na kraju završi kao fukara.

Biti Sarajlija je mjesto rođenja, a ne univerzitetska diploma. Rodni list iz Općine Centar je, opet, potvrda lokacije rođenja, a ne svjedodžba o moralnom karakteru. Biti rođen na Jezeru znači biti cijepljen protiv dječijih bolesti, ne i protiv papanluka. Biti Sarajlija je nešto poput onoga što je onomad značilo biti pionir - obaveza da idem više i dalje od drugih. Ako ikada to što sam Sarajlija postane moja jedina odrednica, neka me neko dobro utuče i shorga niz Jekovac, k’o posljednju sarajevsku fukaru.

05.06.2005.

Lost In Disorder

Zapitah se danas, šta bi se desilo da, ne znajući, prođem pored nekog od vas na ulici. I da, ne znajući, vi prođete pored mene. . . razmijenimo poglede. . . ili ne?





If I saw you in the street
Would I reckon "What a freak"
"What a funny looking child"
Then look away lest I get riled

If you saw me in my wander
Would you ever stop to ponder
Or would you hand a judgment quick
"He's an asshole... or a prick."

If I stared into your eyes
Do you think I'd recognize
A tormented soul that seeks wisdom
Or find your gaze blank with boredom?

Would you like my wink and smile
As you do my wit and style
Would I still be a wordy master
Or just another ol' dirty bastard?

Too many questions for a blink of an eye
But what would happen, wonder I...

* * *

"Alfie!" - dreknem se ja prema garaži - "Šta ti misliš o ovome?"

"O čemu?" - pita on, izvlačeći se ispod auta, sav umazan uljem i kolomašću.

"Ma o ovom slučajnom susretu na ulici. Misliš da bi se ljudi mogli pročitati kao što se prepoznaju i pročitaju na ekranu?"

"Otkud ja znam. Ja živim samo u ovome svijetu. Ti si taj koji živi u oba. Tvoj problem."

"Ma znam, Alfie. Ali ipak pokušaj?"

"Hmmm, da razmislim" - kaže on, trljajući rukom nos i šireći pri tom crnu mrlju od ulja na vrhu nosa - "Aha! Evo ovako:

[i][b]Careful when you cross these borders
You could get lost... in disorder"[/b][/i]

04.06.2005.

Prokletstvo znanja

"Šta bi ti uradila, ako bih te prevario?"

"Ostavila bih te odmah."

"Ozbiljno? Tek tako?"

"Ozbiljno, tek tako... baš kao i ti mene. A što pitaš?"

"Ma onako..."

* * *

Znanje je blagodet koja donosi najveće zadovoljstvo onda kada se dijeli, zato ja ponad svega poštujem učitelje. Nije, doduše, svako znanje za dijeliti, postoje i tajne, stvari rečene u povjerenju koje valja znati sačuvati od sebe i drugih, zato ja jako poštujem i čuvare tajni.

No, postoji znanje do kojeg dođeš nehotice, o nečemu što nije tajna, ali se odvija u tajnosti, i od takvog te znanja uvijek zaboli glava. Kada saznaš o prevari, preljubi, krađi... Prokletstvo ovog saznanja je u tome što bez ikakve namjere postaješ sudionik, ne možeš vratiti prokleto vrijeme par minuta unatrag, već se, što god da uradiš, svrstavaš na nečiju stranu.

Najrazboritijim se, isprva, doima da šutiš. I praviš se kao da se ništa nije desilo. Tako svojom šutnjom postaješ zavjerenik u krađi ili preljubi. A to je ono što preljubnik ili prevarant od tebe hoće. Da šutnjom staneš uz njega/nju. No, ako svome prijatelju ne možeš reći da ga drugi potkradaju, onda mu i nisi prijatelj. Kada vidiš da prijateljicu vara muž, ko ti daje pravo da u njeno ime odlučiš da je neznanje najbolje po nju? To je užasno pokroviteljski, jer bi ona, možda, itekako željela znati. Umjesto toga, saznala je posljednja, baš kao zadnja budala u mahali, i to ne od svojih "najboljih prijateljica".

Možda je onda najbolje reći. Reći nekome da boluje od neizlječive bolesti, reći drugome da ga poslovni partner potkrada godinama, reći rodici da je dečko vara kuda i kako stigne? Suočiti se sa bolom, razočarenjem, suzama, gnjevom, ljutnjom, razorenim brakovima i razvrgnutim partnerstvima. Ako ste prijatelji, zašto ne? Prijatelji i postoje baš zbog toga da bi uz tebe bili onda kad istina boli, raskida srce i izbija dah.

Zato je u ovakvim situacijama važno znati na čijoj si "strani", iako nije moralno najuzvišenije. Neke je stvari najbolje prešutjeti, nisu tvoja posla, ali neke od njih jesu itekako. Postupaj sa svojim prijateljima onako kako bi želio ili željela da oni postupe sa tobom u takvim situacijama.

Neki, opet, kažu da je najbolje otići direktno prevarantu ili preljubnici i reći - znam šta se dešava, dat ću ti par dana da sam/a sve priznaš njoj/njemu, pa to riješite vas dvoje kako god da odlučite, a ako istinu ne kažeš (do ponedjeljka), reći ću je ja... Nekad mi se čini da ovakav pristup ima smisla, a nekad, opet, da ne. Kako god, od ovakvog te znanja neizbježno boli glava, a protiv te glavobolje nema lijeka dok se stvari ne riješe ili dok sjećanja ne ispere slatki zaborav (za ispiranje sjećanja ne koristiti Tide).

Prijatelji ispiju toliko kafa, pređu toliko koraka zajedno, podijele toliko radosti i tuge, a ne znam nikoga ko je, u svim tim silnim dangubljenjima, ispijanjima kafa i sokova, izdvojio trenutak i upitao ono drugo: "Hej, kad se ti jednoga dana udaš i ja, gluho bilo, vidim muža da te vara, da li bi voljela da ti kažem ili da to prešutim?" Prijateljstvo je isuviše spontano da bi mu se nametala ovakva pitanja, ali je, opet, isuviše dragocjeno, a da se ne postave. Ili možda griješim?

02.06.2005.

Blogger na dvoru kralja Omera

"Kada dođeš..."

"Kada dođem, bit ću putnik izdaleka. Preumoran, prestar, prezrio... prevarant."

"Kada dođeš, zatočit ću te u svome malom kraljevstvu, zaključat ću te u svoje odaje, a ključ baciti, hm, u svoja njedra."

"Svakako, kraljevno. Mada mislim da nizašto na svijetu ne bih poželio ići iz Tvojih odaja. Bilo kuda. "

"Mudro zboriš, stranče. Mislim da ću ti stoga poštediti život."

"Beskrajno zahvalan, kraljevno. Ovaj... imam jedno pitanje."

"Kaži."

"Hoću li, ponizni zatočenik zadovoljstva u Tvojim odajama, moći voditi blog?"

"Hmm... da razmislim. Da, mislim da ćeš moći. Zašto da ne?"

"Onda ću sa neizrecivim zadovoljstvom ujahati u Tvoje dvore, kraljevno."

"Samo, kad meni padneš šaka, mislim da ti blog neće padati na pamet, stranče."

"Misliš?"

"Znam."

"Vidjećemo?"

Vidjećemo.

01.06.2005.

Pomme de Ters

Pravo je nezgodno kad u avionu, listajući gluposti koje nađeš u naslonjaču sjedišta ispred sebe, nabasaš na štivo koje se temeljno poklapa sa tvojim životnim stavovima. Nezgodno je, jer šta god od oduševljenja naglo uradiš, nasmrt ćeš isprepadati putnike ili će ti se na leđa navaliti par nebeskih šerifa što neupadljivo jašu u zadnjem redu ekonomske klase.

A ja, ni manje, ni više, naiđem na članak koji objašnjava blagodeti tersluka. Dobro, ne baš ovim riječima, ali polazi od toga kako podozrivost i pesimizam pomažu ljudima da u životu prođu bolje nego oni koji se uzdaju u pretjeran optimizam i imaju prenaglašeno povjerenje u ljude. Mada ne znam odakle ljudima osnova za takav optimizam. Pošto znam koja sam ja stoka, na osnovu čega da se nadam da će drugi biti bolji od mene? Pošto vidim kako mi je bilo do sada, na osnovu čega da pretpostavljam da će sutra biti bolje?

Naravno, Amerikanci ovome pristupaju kako samo oni to znaju: prvo naprave koncept i teoriju o depresivnom realizmu ili defanzivnom pesimizmu, onda neko o tome napiše knjigu, pa se uradi par eksperimenata, razdijeli par profesura, a poneko će se sigurno dobro opariti i pokupiti slavu. Čak su napravili i test na temu defanzivnog pesimizma, pa ko voli nek' izvoli. Ja ga ne moram ni raditi, znam kakav sam.

Morate priznati, imao sam i ja sličnih ideja u vezi sa popularizacijom i širenjem tersluka. Ali eto, i u tersluku su me pretekli. Ah, ti Amerikanci. To mi nije ni najmanje bitno. Naprotiv, drago mi je. Drago mi je da sam u pravu. A ja svoj tersluk ionako širim uživo i preko bloga, onako... od srca do srca.

Tersluk je itetkako važan u opstanku ljudskog roda i ja njegovom širenju pristupam ozbiljno, kao nekoj mješavini hobija i humanitarnog rada. Tersluk samo treba malo umekšati, izmrviti, pa udrobiti u svaku mahalu, kao obavezan prilog. Tako će i život biti ukusniji i probavljiviji. Obećavam.

Kad malo razmislim, bude mi donekle krivo što nisam imao sreće da o tersluku, eto, učim u školi. No, pošto sam ga dobro savladao življenjem, možda me zapadne da ga predajem? Ko zna?

* * *

"Alfyyugh!" - jedva dolazim do glasa, dok mi nešto metalno pritišće lice.

"Šta je sad?" - pita Alfie, i s moga obraza skloni ogromnu viljušku. Uzeo je, naime, iz kuhinje najveću moguću viljušku i sada mi sa njom gnječi lice.

"Pa šta to radiš, dragi Alfie!?" - pitam ja, sav u čudu.

"Pa omekšavam te malo." - objašnjava.

"Zar s viljuškom!? U svrhu čega?" - ništa mi nije jasno.

"Normalno." - smireno će on - "U svrhu toga da od tebe pravim ters-pire. Onda te možemo razdijeliti raji kao prilog. Sačekaj malo."

"Kud ćeš sad, Alfie?" - pitam.

"Po sol. Tuzlansku. Evo samo da te posolim, pa idem praviti salatu. Zelenu."

Umijeće Tersanja
<< 06/2005 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


OVDJE SE NALAZI DOM: UMIJEĆE TERSANJA

TERS DIGEST

NOMINA SUNT ODIOSA
TERS (tur.) - 1. protivan, suprotan, nabusit, opak, neprijazan, zloćudan; 2. kriv, falsificiran, patvoren, lažan;
B. Klaić

Ko je Alfie?

NEPOTVRĐENO:
Iza svakog čina tersluka stoji skrivena želja da se bude voljen.

S. Freud

FRIENDS & LOVERS
Love me love me love me
Say you do
Let me fly away
With you
For my love is like
The wind
And wild is the wind

Give me more
Than one caress
Satisfy this
Hungriness
Let the wind
Blow through your heart
For wild is the wind

You...
Touch me...
I hear the sound
Of mandolins
You...
Kiss me...
With your kiss
My life begins
Youre spring to me
All things
To me

Dont you know youre
Life itself
Like a leaf clings
To a tree
Oh my darling,
Cling to me
For were creatures
Of the wind
And wild is the wind
So wild is the wind

[i]Wild Is the Wind by
Tiomkin/Washington,
as performed by
Nina Simone or
David Bowie[/i]

Wild is the wind
Wild is the wind


PASSENGERS:
243383

online


Powered by Blogger.ba
Design by BDSM:.