Više od svega na svijetu, željela je imati kćerku. Sanjala je kako par malenih ruku uči crtati, pisati, uči tome kako se češlja kosa pred spavanje, kako se odgovara na zadirkivanja od strane dječaka i kako se spretno popravlja porub na haljini. Kada je zanijela, znala je da će roditi djevojčicu. Osjećala je to cijelim svojim bićem, kao što to žena može osjetiti, i jednako tako se tome radovala. Bez zadrške.
Nerođenom je djetetu šaputala svoje tajne, pričala o svemu što joj se dešavalo, povjeravala planove za budućnost, čitala priče i pjevala. Kada je došla na svijet, djevojčica sa krupnim bademastim okicama i gustom crnom kosom je izgledala ozbiljnije od ostale kmezave novorđenčadi, baš kao da je prethodnih devet mjeseci provela u kakvoj školi za bebe, a ne u maminom trbuhu, sišući palac.
Svi su se pitali kako to da je malena tako ozbiljna, na što bi se mama samo tajanstveno osmijehnula, zadržavajući tajnu samo za njih dvije. I dalje je svojoj djevojčici sve govorila, objašnjavala svijet, čitala slikovnice i pjevala pjesme, a dijete je to sve sasvim ozbiljno posmatralo i klimalo glavom, baš kao da sve razumije.
Djevojčica je rasla kao iz vode i svako malo je ljude znala zadiviti, kako svojom razboritošću, tako i svojom tvrdoglavošću. “Po tome je na mamu” – govorili bi ljudi, a mama bi blistala od sreće, upravljajući pogled ka svome djetetu, koje je uporedo sricalo rečenice na maternjem i na engleskom jeziku. Kada bi je pitali kada namjerava roditi slijedeće dijete, mama bi s osmijehom odgovarala da ne namjerava, jer je već imala sve što je u životu mogla poželjeti.
Onda je, u jednom izvrnutom trenutku i u jednom izvrnutom autu, male djevojčice nestalo. Sa smrskanom glavicom i usahlim očima nestao je cijeli jedan svijet i ugasila se dva života – onaj male djevojčice i onaj njezine mame. Mama je, istina, ostala živjeti, ali bijaše to samo tjelesno bitisanje, duša joj, naime, bijaše premrla.
Dani su prolazili, pretakali se u sedmice, mjesece, a mama je samo zurila preda se, u prazno, njišući se sablasno na stolici bez naslona. “Mlada si, život je pred tobom” – govorili su, no ona ih nije čula. “Rodit ćeš još djece”– nije je ni dotaklo. Na ovom svijetu za nju nije bilo utjehe.
Kada je ponovo zanijela, svi su zadržali dah. Niko nije znao čemu se nadati – djevojčici, koja će je sjećati na ono što je izgubila i služiti kao nadomjestak, ili dječaku, koji će joj odvući pažnju u sasvim drugom pravcu. Njoj je bilo sasvim svejedno, ona se više ničemu nije nadala, žalila je i žudila za onom svojom, izgubljenom djevojčicom. Nije pjevala pjesme, nije čitala priče, niti pravila planove za budućnost, jer tome, ionako, nije bilo mjesta.
Rodila je dječaka. Na slikama iz porodilišta se i danas može vidjeti kako ga u naručju drži brižno, ali sa praznim i ravnodušnim izrazom lica. Dječak se, pak, sam od sebe pobrinuo da ni na tren ne bude zanemaren. Bio je glasna, ćudljiva i zahtjevna beba. “Biće ters.” – govorili su, a mama je to šutke podnosila, uvijek strpljivo umirujući rasplakano derle, koje bi pola komšiluka najradije iz sve snage tresnulo od zid. Ubrzo potom, rodila je još jednog dječaka.
Brinula se o njima više nego što bi i jedna druga majka mogla, dijelom iz ljubavi, dijelom iz krivice. Bila je rastrzana između djeteta koje je izgubila i djece koju je gledala pred sobom. Kada bi joj misli odlutale ka djevojčici, osjetila bi se krivom što zanemaruje dječake. Kada bi je povukla ljubav prema sinovima, na tren bi se osjetila kao da zanemaruje i zaboravlja svoju izgubljenu kćerku, uplakanu djevojčicu koja već godinama čami sama u mraku, bez majke i ikog svoga.
Dječaci ništa od ovoga nisu osjetili. Osjećali su samo njenu pretjeranu brižnost, koja se podastirala pod njih danju i prekrivala ih noću, štiteći ih, poput staklenog zvona, od svih zala ovoga svijeta. Oni su se protiv toga bunili, htjeli su biti poput svih ostalih dječaka – odvažni i neustrašivi, raja iz mahale, a ne mamine maze.
S vremenom su našli neki svoj mir – ona bi se za njih brinula i strijepila šutke, a oni bi pazili da, ipak, ne odlutaju predaleko. Više nije zurila u prazno, niti se ljuljala u stolici. Čak su je, s vremena na vrijeme, mogli čuti kako pjevuši dok, jutrom, sprema doručak ili, s večeri, pegla košulje. Tek bi ponekad, na određene dane, njen pogled zabludio u daljini, a riječi presahle u grlu. No, već slijedeći dan bi opet bila ona stara, brižna i puna ljubavi.
Ponekad bi pokušala objasniti svoja osjećanja, a sinovi k'o sinovi, samo bi lakonski i nehajno odgovarali i odlazili vani, da igraju lopte. U tom su loptanju i skakanju i odrasli, izmetnuli se u visoke i naočite momke, a ona je u njima našla svoju sreću, ne kao onu što je izgubila, ne manju, samo drugačiju. Ni rat joj nije mogao ništa, ona se brinula da ga njeni u kući što manje osjete, a u sebi premirala od brige za sinove koji, i dalje, nisu htjeli biti mamine maze.
Kad je rat protutnjao, ona se vratila onome što je prvobitno naumila – da od sinova napravi samostalne, poštene muškarce. Nisu pomagali izgovori, niti bilo kakava pravdanja – škole su se morale završiti, svi dugovi podmiriti, obraz sačuvati. Sinovi su se malo bunili, malo gunđali, a onda se priklanjali njenim savjetima. Ona se njima ponosila i to je svima stavljala do znanja.
Onda se razbolila. Teško, neprebolno. Rekli su da lijeka nema, a nema ni vremena, a ona je na to samo odmahivala glavom. Strahovito se plašila, ali to niko nije smio znati. Ona se namjerila da sinove izvede na pravi put i od toga nije htjela odstupati. Bolest ju je unakazila, liječenje još više. Bez imalo kose i polomljenih kostiju, ali bujnog i nesalomljivog duha, vodila je kuću kao da je potpuno zdrava. Dijelila je savjete kao naslijeđe i kupovala vrijeme, tek toliko da završi ono što je započela.
Borila se za dah i za svjetlost, ali snaga ju je, ipak, počela izdavati, netom nakon što je i mlađi sin završio škole i našao posao. Polako je kopnila i u tom se kopnjenju promijenila. Sve više je vremena provodila šutke, zureći u prazno i njišući se u svojoj stolici. Oni koji su prolazili pokraj njene sobe mogli su se zakleti da su je čuli kao šapuće, kao da s nekim priča. Šaptala je kao da nekoga tješi, kao da umiruje uplakano dijete. Sve je manje vremena provodila s nama, a sve više u nekom prostoru u koji mi nismo mogli kročiti, niti poviriti. Tada sam mislio da se gubi, da ne zna za sebe, danas mislim da je posrijedi, ipak, bilo nešto drugo.
Umrla je u groznici, u nedjeljno jutro prije četiri godine. Bila je vruća, majčinski topla i satima kasnije, sve dok je nisu odnijeli. Sve nešto mislim – bila je s nama koliko god je to mogla, koliko god je to iznureno materino srce moglo podnijeti. Uradila je za nas, sve, i još mnogo više, kako bi brat i ja postali samostalni, odrasli ljudi.
Kada je njena zadaća na ovom svijetu bila završena, sklopila je oči i vratila se svojoj maloj djevojčici, onoj koja je davno ostala sama i uplakana u mraku, djevojčici kojoj je dugo, dugo, bila itekako potrebna. Razumijem.
Meni danas, kao i svake godine na ovaj dan… ne klepeću nanule.
– Mojoj majci i mojoj sestri. Volim vas. –
(14.10.2001. – 14.10.2005.)
