Umijeće Tersanja

Zašto svraćati ovamo, kad možeš otići na Tersaonu?

31.05.2005.

Otići, ostati ili... Sredinom?

Znam da se buljuci mladih duša, što u Bosni, što u Hercegovini, lome oko ovog pitanja i znam da nema skoro niti jednog insana u zemlji koji se barem jednom nije pozabavio ovim pitanjem. Ispisane su o ovome sveske i knjige od strane mudrijih glava od ove što se natakarila na mojim ramenima, isplakani su potoci suza od strane tankoćutnijih srdašaca od onoga što se sturilo u mojim grudima... pa kog se vraga ja onda petljam u ovo?

Jednostavno, osjećam da moram. Mada, savjet vam ne mogu dati. Za savjet ćete morati pitati Broja Jedan. Ja mogu govoriti samo o sebi, o svojim iskustvima, i onome što je mene dovelo do odluke, ovakve kakvu sam je donio.

Mislim da svakog mladog čovjeka vuče želja. Želja da se obiđu daleke i nepoznate zemlje, da se upoznaju drugačiji ljudi i kulture, da se obiđe Svijet. Nekome će ta želja biti zadovoljena aranžiranim putovanjima, čudnovatim ekspedicijama, spontanim auto-stopiranjem, a nekom tek kad negdje provede dio života. Jednostavno, ima nešto u tebi što te tjera da zaigraš na gostujućem terenu, romantično uzdan u svoje kljuse, da vidiš koliko vrijediš, pa kako ispadne. Nepoznati ljudi, nepoznata pravila, nigdje babe, nigdje stričeva, sam ti, pa dokle stigneš. Takvi su uspjesi najslađi, ali su i rizici najveći.

Druge mlade ljude vuče želja da na brojčaniku historije pomaknu kazaljke jednu dekiku naprijed baš u svome selu, svojoj zajednici. Ova me zemlja othranila, zašto da uvodim internet Paragvajcima ili zašto da liječim Mongole, kada to isto mogu raditi vlastitom narodu, koji mi je ionako bliži srcu? I ovakvi su uspjesi, kada se dese, jednako slatki, a zadovoljstvo što ih možeš podijeliti sa rajom nemjerljivo.

Sa druge strane, postoji nešto što se naziva nužda. Možemo je nazvati i sticajem okolnosti ili potrebama. Nužda ne pita za želju, ona te šalje u tuđinu kad dušmanin zakuca na vrata ili kad braća i sestre trebaju pare za koricu kruha ili knjige za školu. Nužda te nesmiljeno vraća iz tuđine kad se domaćinska vrata zatvore za tobom ili kad mati zalegne na samrtnu postelju. Na nju ne možeš uticati, ali je možeš pokušati sagledati, predvidjeti. Ili se ja samo tako tješim.

Ja prema Bosni dugova nemam, a to mi je važno. Ona me odškolovala, podigla na noge, ja sam ostao uz nju kada je bilo najvažnije, bila mi je draža izvjesnost smrti od tereta izbjeglištva. Iza rata sam se godinama trudio, kako u poslu, tako i van njega, da stvari pokrenem, da učestvujem u stvaranju pravednije, sretnije i uspješnije zajednice. Nisam pretjerano zadovoljan onim što sam pružio, ali sam vrlo nezadovoljan onim čemu sam svjedočio. Nije mi se svidjelo kako se stvari ne pokreću sa mrtve tačke, i kako panta rei, panta kinetai u Bosni vrijedi mahom za vodene tokove, godišnja doba i naše živote.

Shvatio sam da se stvari u Bosni hoće promijeniti, ali ne za moga vakta. Bio sam sebičan i odabrao da malo proživim, ostvarim karijeru i postignem nešto dok to još mogu. Računam, uvijek se mogu vratiti nazad, ali neću uvijek moći otići. Naše su računice varljive i smiješne, znam, ali ovo je ona s kojom ja živim.

Mene u Sarajevo i Bosnu nostalgija ne vuče. Mene je nostalgija otjerala iz Sarajeva, ako to ikako ima smisla. Bio sam već neko vrijeme stranac u vlastitome gradu, u svome plemenu ("Major"), pa sam mirne duše mogao biti stranac i negdje drugdje. Osim toga, lakše je biti nesretan u tuđini, nego u domovini. Kada si nesretan u tuđini, uvijek se lažeš kako bi sve bilo dobro i na svome mjestu samo ako bi nekako otišao kući.

Znam da je za svakoga njegovo sjecište želja i okolnosti drugačije od mojeg, da svako ima stotine velikih i malih stvari koje mu mrve odlučnost i odlažu odluku. Nismo isti u Bosni, nismo isti ni u tuđini. Niti je tuđina ista za svakoga. Možda jednog dana, sa ujedinjenjem Europe, bude moguće provesti, tek tako, godinu u Amsterdamu, šest mjeseci u Pragu, semestar u Madridu, pa se onda vratiti kući. Možda će tada biti moguće ono Sredinom. Sada, nažalost, nije i neće biti još neko vrijeme, barem za većinu nas.

Ako se ozbiljno lomiš oko odlaska ili ostanka, možda ti pri odlučivanju može pomoći slijedeće:

Zamisli da se u slijedećih deset godina stvari u Bosni neće bitno promijeniti... Zamisli da imaš deset godina više i pokušaj se sagledati u tom okruženju koje je isto kao ovo današnje... Hoćeš li u tom trenutku gorko zažaliti što nisi otišao/otišla dok se još imalo mladosti?

Ako je odgovor "da", onda znaš odgovor i na trenutno najvažnije pitanje u svome životu. Nemoj da te zavara raja (i oni bi možda otišli da mogu, samo to ne govore), niti dug prema Bosni - dug se može vratiti i izdaleka, nekad i sa ogromnim kamatama. Što je veći tvoj uspjeh vani, to ti se pruža veća mogućnost da se Bosni odužiš bogato i raskošno, onako kako ona to i zaslužuje. U međuvremenu, preživjet će Bosna i bez tebe.

A opet, ako iz Bosne ode sva mladost, sve njene bistre oči, sve mudre glavice i sve prkosno stisnute usne, ko će onda ostati da Bosnu iznese na svojim plećima, čija će grla zapjevati našu pjesmu?

29.05.2005.

Prva pjesma ljeta

Desi se da te dan ponese na Jug, bilo vozom, bilo maštom, ili te zarobi lijenim poslijepodnevom, pa ti otapa tersluk k'o Snješka, a ti se ne buniš, već izvijaš vrat ka suncu, i uživaš. Ako putuješ, gledaš krajolik koji promiče pred očima i, kao i svake godine, sa tračkom iznenađenja i zavisti shvatiš da su alice na Jugu već otpjevale svoju pjesmu i poklonile se publici, stidljivo, rumeno, dok se po Sarajevu rahitično proljeće još bojažljivo vucara po ćoškovima i sokacima, poput bolešljivog kučeta.

Poklope se tako znakovi oko tebe - završetak škole, maturantski kikoti i suze, teferiči po vikendicama, bljeska djevojačka koža pred izlozima, krene ofanziva "najpovoljnijih aranžmana" i shvatiš da je ljeto praktički tu, da će obnoć uploviti u sarajevsku kotlinu kao u tajnu luku, da se svi, osim raspamećenih studenata, već uvelike raduju svom parčetu ljeta. No, zaglavljen u svojoj rutini, razapet između obaveza i dugova, nikako ne stižeš u svome mozgu uključiti prekidač na Ljeto, već odguruješ sve ove znakove od sebe, poput reklama za preskupe i beskorisne proizvode.

Sve dok na radiju, u autu, kafiću, u prolazu kraj otvorenog prozora... ne začuješ Pjesmu. Onu koja te istog trenutka usiše i proguta, pa izbaci negdje na plažu. Ona u sebi nosi ritam Juga, notu prošlosti i nagovještaj budućnosti, a onda ti pred očima podastre slike za koje ne znaš jesu li sjećanja ili maštanja, ili neka divlja mješavina to dvoje.

Vidiš tako pred očima lampione na terasi, lepršanje cvjetovima prošarane haljine dok njene bose noge prate ritam pjesme, prskanje zrelog nara pod tvojim prstima, brisače kako mrljaju crvena svjetla pred tvojim očima na vreloj ljetnoj kiši, čuješ zrikavce u polju i jednolično razbijanje valića o žal, osjetiš miris borovine, kokosa, cimeta, soli i još nečeg tajnog u njenoj kosi, nečeg što nikada nećeš otkriti, niti želiš, jer voliš tajne i njihova obećanja...

Zapljusne te u isti mah nostalgija prošlih ljeta i iščekivanje budućih, ugrizeš se za usnu i popustiš. Pjesma, koja bi inače bila glupa i služila samo podsmijehu, ti se ovako prikrade i u tvome umu pritisne prekidač, upali se marquee na kojem piše Ljeto. Pjesmu zaboraviš do kraja ljeta, ili te prati cijela tri-četiri mjeseca, nju će pjevušiti čitav kontinent ili će se vrtiti samo u tvojim mislima, ali ćeš po njoj dugo, dugo pamtiti to ljeto.

Neki je dan jedna pjesma upalila ljeto u meni. Sad nikako da je se riješim...

28.05.2005.

Odijelo ne čini Čovjeka... niti kruna Kralja

Ljude koji više nisu živi posjećujem iz mahom sebičnih, emotivnih razloga. Ljude koji su mi nešto značili, i još uvijek mi znače, ili koji su nešto značili meni dragim bićima. Ljubav, pristojnost, očaj, praznina, pokornost, sagledavanje vlastite beznačajnosti, sve se to nezgrapno uskomeša i izmiješa u meni kada se nađem na takvim mjestima, kraj tih ljudi.

Sreća pa se na tim mjestima i u takvim situacijama šuti, jer inače stvarno ne znam šta bih rekao, šta bi to navrlo iz mene, šta bi na lica oko mene navuklo izraze čuđenja, zbunjenjosti ili neodobravanja i ljutnje. Zato uglavnom šutim, oborim pogled, proučavam vrhove svojih cipela i razmišljam.

Uhvatio sam se tako jednom kako razmišljam o tome koje bi ljude za svoga života valjalo posjetiti. Ljude koji više nisu živi, koje nikada nisam sreo, ni upoznao, a koji su mene, ili bilo koga drugog od nas, zadužili da ih obiđemo, posjetimo, proučimo ili izmolimo, zahvalimo se... Svjestan sam toga da, u svojoj posebnosti, svako ima svoju listu, svoju hrpicu imena razbacanu po hladnim i šutljivim mjestima širom svijeta. Svako ima svoje neznane ljude koji su mu, svojim djelima, promijenili život nabolje.

Umjetnici uvijek prvi padaju na um u tom slijedu misli. Oni te dotaknu tako da ti duša zatreperi, umjesto tebe iskažu ono što nemušto osjećaš, pruže olakšanje kad shvatiš da još neko ćuti isto... Ali ta je utjeha prolazna, a poslije sve ostaje kako je bilo. Slava prelazi sa umjetnika na njihova djela, a njih se tek sjećaju kao lika iz udžbenika i novina. Ko još danas obilazi Mešu, Isaka, Miroslava, Dražena iz Jabuke, Sergia iz Skloništa..? Umjetnici, kao i filozofi, samo opisuju svijet, ali ga ne mijenjaju. John Lennon je zamislio promjenu, njegov pepeo od 1980. do danas nije dostupan javnosti.

Mijenjaju ga naučnici. Iznose plodove znanja na trpezu čovječanstva, pa neka se posluži ko hoće. A obično se posluži onaj ko može. Nauka nema savjesti, već se rukovodi znanjem. Savjest, dobra i loša podjednako, odlučuje hoće li plodove nauke koristiti u dobre ili loše svrhe. Rijetki su naučnici čija je savjest i čovjekoljublje stala u red sa njihovim znanjem. Najveći među njima bijaše Albert Einstein. Njegov pepeo je 1955. prosut na nepoznatoj lokaciji, negdje u Garden State.

Kraljevi i vojskovođe? Pih! Svi se ljudi rađaju i umiru jednaki, stoga aristokraciji kod mene nema mjesta za poseban tretman, ni za života, ni na groblju. Vojskovođe mijenjaju svijet ognjem i mačem, a ljudi to plaćaju patnjom, krvlju i suzama. Političari vladaju uz pomoć laži i obmane, a ljudima ostaje razočarenje i gorčina. Jedan od rijetkih vođa koji je promijenio svijet nabolje, a bez ispaljenog metka, ubijen je 1948. a njegov je pepeo razdijeljen i prosut po rijekama svih saveznih država Indije.

Ispade da nema ljudi koji su svojim riječima, svojim djelima istinski promijenili svijet nabolje, a da zbog toga niko nije zaplakao. Ispade da, ako ih i ima, ti su ljudi, nekom čudnom podudarnošću, kremirani i raspršeni da bi tako transcendirali u nas sviju ili možda da bi nas obogatili i uzdigli jednu stepenicu više. Na mojoj listi je preostalo još jedno ime.

Koga od tih ljudi biraš Ti, da ga posjetiš samo zbog dobra koje su donijeli Tebi i čovječanstvu, zbog nade koje su Ti dali, da će svijet i poslije Nas biti bolji?

Ja svoj izbor znam.

Tamo sam bio jučer. In the name of love.

24.05.2005.

Zauvijek... i još malo poslije toga

"Ostani tako" - rekla je - "Nemoj se micati."

"Zašto?"

"Tako. Želim da te upamtim. Baš takvog, kakav si sada."

"Hm, zar nisam uvijek isti? Kakav sam to sada?"

"Ne znam ti reći. Jednostavno, sviđa mi se kako ti sunce osvijetli lice, kako prolazi kroz krošnju trepavica, pa se onda na zjenama rasprši u hiljadu šarenih prizmi. Sviđa mi se kako se mrštiš na suncu, kako se mrgodiš. Nemoj se mrštiti."

"Previše tražiš, znaš. I na suncu i u sjeni, uvijek se mrštim. To sam ja. Uostalom, tvoje će razborito sjećanje tananim tušem izbrisati moje mrštilice."

"A, neće. Neću ništa popravljati, ni uljepšavati. Želim baš sve zapamtiti onako kako je sada. Zato kažem da je trenutak kao ovaj savršen."

"Trenutak možda jeste, ali um nije. Stari prevrtljivac i rasipnik sjećanja. Napustit će te u jarosti ili te iznevjeriti za malo utjehe. Za koji dan će ti načeti i ovu sliku, pa nadomjestiti ono što nedostaje sa onim što podsvjesno želiš. A ti ćeš povjerovati. Ja ću tako u tvome sjećanju izgledati mlađi i ljepši nego što sam sada".

"Nećeš. Ja sam Leonarda. Ucrtat ću te u crtanku svog uma tačku po tačku, crtu po crtu. Isklesat ću te u svome mozgu dlijetom odlučnosti i tako te pretočiti i zatočiti u vječnost. Barem moju vječnost."

"Nije mozak kamen, da u njemu klešeš, već osjetljiva, gnjecava masa, po kojoj pišu samo struja i hemija. A naš je napon odveć treperav da bi urodio trajnim tragom."

"Ali ja ću te svejedno zapamtiti. I to baš ovakvog kakav si sad."

"Pokušat ćeš. I ja ću pokušati isto."

"Pamtit ćeš me?"

"Naravno."

"Zauvijek?"

"Zauvijek... i još malo poslije toga."

* * *

Alfie se u pijesku igrao klikera. Radio je svirao, Mick i Sheryl [i]pjevali ili se to možda sa mnom već poigravalo sjećanje:

And I can't give you up
Can't leave you alone
And its so hard, so hard
And hard enough to feel the pain

[b]Old habits die hard
Old soldiers just fade away[/b]
Old habits die hard
Harder than November rain...[/i]

* * *

"Znači... to je to?"

"Valjda..."

"Morala bih već poći."

"Morala bi."

"Pogledaj me."

"Gledam te. Svo vrijeme."

"Znam, tek tako kažem... Dobro, onda."

"Dobro."

"Cmoka."

Zbogom

23.05.2005.

Zelene banane

U prebujnoj džungli muško-ženskih odnosa, veza između starije cure i mlađeg dečka je ne tako rijetka trajnica. Na prvi pogled se učini kao nešto novo i neuobičajeno, a zapravo je oduvijek bilo tu. Baš kao i drvo pored kojeg bi, u džungli, mogao prolaziti svaki dan, dok ti jednom ne zapadne za oko. Drvo banane.

No, cure su, zna se, pune obzira i smjernosti, pa triput razmisle prije negoli, kao Eva, ipak zagrizu. Ovaj put bananu. Neće ona, za razliku od obeznanjenog muška koje bezglavo trči za curicama, tek tako pokupiti juniora. A ne, ona mora dobro razmisliti, posavjetovati se sa prijateljicama, neprijateljicama, psiholozima, Edipom, Elektrama... pa opet neće biti sigurna. Ima nešto u zabranjenom, hm, zelenom voću, ali ona nije sigurna da bi ipak vrijedilo probati.

A Ters kaže - bujrum, vrijedilo bi, itekako. Samo se treba riješti lažnih obzira. I poštivati zakone, naravno. Nemoj da bi koja zbog ovog teksta završila u Centralnom. A, ako je po zakonu, onda obzire, baš kao i koru s banane, treba ljuštiti lagano.

Prvo ide briga za njegovo (mentalno) zdravlje - Hm, ta neće valjda on od pogleda na tvoja njedra svisnuti umom i doživjeti doživotnu traumu? Neće, dakako, već će se, kao i svako muško, prihvatiti, um, posla. Svisnuti možda hoće kad i ako ga ostaviš, zato bi bilo jako lijepo da mu unaprijed kažeš ako je to sve samo ugodna avanturica za vas oboje.

Onda ide ono šta će reći drugi. Ovisno o razlici u godinama, drugi mogu reći svašta. A mogu i šutjeti. Ako znaju da je prolazno, onda je vjerovatnije da će šutjeti. Ako te, pak, nije briga šta kažu drugi, onda ovaj dio ni ne čitaj.

Naposlijetku, dolazimo i do tebe. Ti najbolje znaš zašto si se zagrijala za malog. Hoćeš li to sebi priznati, druga je stvar. Da, znam, ljubav ne bira mjesto ni godine, ni svašta nešto. Slijepica jedna. Ona, i polusestra joj Pravda. Sa tim se moram složiti. Eto, jednom se može desiti da se zaljubiš u bilo koga, pa makar on bio i mlađi. U tom slučaju, nemam šta reći. No, ako grom udari dvaput u istu koprivu, e onda je posrijedi obrazac. A tu si dužna sebi neko objašnjenje.

Možda ti se, recimo, sviđa da mladog dečka pokupiš ispod skuta njegove matere i od njega napraviš muškarca. Da ga uzbereš baš kao zelenu bananu. Samo imaj na umu da banane, jednom uzbrane, vrlo brzo dozrijevaju, pa će se tako i tvoj mačić očas preobraziti u ričućeg lava. Ako si tražila lava, dobila si ga pojeftino, ali ako nisi, onda gledaj kud ćeš i šta ćeš sa tolikom mačketinom.

Stariji dečki, odnosno muškarci, su dosadni, lijeni, zaokupljeni karijerom, parama i autima. Previše ozbiljni. Ti možda trebaš nekoga za igru, nekoga kome neće biti dosadno da se SMS-ate po cijelu noć i da na kiši gacate po baricama, umjesto da uzmete taksi, kao sav normalan svijet.

Možda ti, opet, smeta samopouzdanje i agresivnost, želja za kontrolom koju ispoljavaju zreliji muškarci. Možda te to odbija i sprečava da se prepustiš i ostvariš bliskost. Ti bi htjela kontrolu malo u svoje ruke. I u takvom slučaju, mlađe muško je odličan lijek. Da ne govorim o potenciji u mlađih mužjaka kojoj može parirati samo ona u... starijih ženki.

No, čvrstog sam mišljenja da, osim izuzetaka, ovakve veze ne traju dugo. Ako to znaju obje strane, nema razloga da se ne proba i to voće. Ako ga budeš zavaravala, možda na kraju zavaraš samu sebe, jer on, i poslije godina provedenih s tobom, može zgrebiti kakvu apsolventicu i sa njom odjahati u proverbijalni suton. A Klementina osta sama...

Sad, kad znaš sve ove mudrosti, slobodno ga pozovi u svoje odaje i oktrij mu svoje čari. Samo ne zaboravi da mu, kad ugasiš svjetlo, glasom Marine Perazić na uho prošapućeš:

[b]Budi dobar, noćas budi hrabar,
Jer ja sam lažljiva...[/b]
(i vlažljiva, što 'no rekla jedna mala...)

22.05.2005.

Ima li pitanja?

"I to je sve, hvala vam na pažnji."

Aplauz.

"Ima li pitanja?"

Tišina. Iščekivanje. Nelagoda, među publikom, i kod govornika. Prva ruka se bojažljivo pomoli, pa zaustavi usred pokreta.

"Hajde, nemojte se ustručavati. Znate da nema glupih pitanja."

Znamo li? Znam da ima glupih izjava, glupih postupaka, glupih tvorevina, svi će se složiti da ima glupih ljudi, ali glupih pitanja, ispade, nema. Baš kao da su se na datom skupu okupile sve same pametnice, pa niko od njih nije sposoban izvaliti nešto glupo, sa upitnikom na kraju. Naprotiv, kad nešto i upitaš, svi odgovori počinju sa "O, to je dobro pitanje!" ili "To je veoma dobro pitanje".

Ako bi im davali ocjene, to znači da pitanja zavrijeđuju barem trojku, a vrlo često i četvorku i peticu. Da se sudi po pitanjima, svi bi bili odlikaši. A riječ je o tome da niko neće da se zamjera. Zašto da ti kažem da ti je pitanje glupo, pa da se ti naljutiš? Zašto da te oborim, kad ti mogu dati dvicu, šesticu? Onda trica postane zamjena za dvicu, četvorka za tricu, petica za četvorku, a za pravu peticu više nema prostora. Ni ocjene da se ona iskaže. Ni motiva da se trudiš. Pa se, kažu svugdje u svijetu, obrazovanje razvodnjava.

Niko neće da se zamjera. Zašto da ti kažem da ti haljina ne stoji? Zašto da ti kažem da ti je dečko kreten? Zašto da ti kažem da ćeš izgubiti pare na tome što radiš? Samo zato da se ti naljutiš na mene. Neću, neka to uradi neko drugi. A taj drugi sam obično ja. I onda ispadne da sam ja bešćutni, brutalni kreten ili nešto u tom tonu. A to što su drugi lažljivi licemjeri, to nema veze? Nema, jer smo mi ljudi nesposobni da istrpimo istinu, čak i kada drugima iskreno kažemo da je želimo čuti. Tada iskreno lažemo. Od srca.

Ja se u životu najviše divim ljudima koji imaju takta i diplomatske vještine. Ljudima koji ti znaju reći ili naslutiti istinu, a te pri tome ne konfrontiraju, ne zapale, ne izgube za prijatelja. Ako ima kakva škola, koja tome podučava, pa makar se zvala i škola laganja, ja bih u nju. I sve kontam, kad porastem, znaću tako s ljudima. A u međuvremenu? U međuvremenu se trudim da postavim glupo pitanje. I još mi niko nije dao za pravo.

Mada, nakon dužeg razmišljanja, shvaćam da ipak nema glupih pitanja. Pitanje ne može biti glupo. Glup može biti samo onaj ko ga postavlja. I onaj ko na njega odgovara.

Dakle, ima li pitanja?

21.05.2005.

Ters me up!

Zvoni telefon, jaran zvuči ozbiljno, kaže, treba moju pomoć. U čemu li je stvar, pitam se ja, on kaže da ima bitan sastanak i da mu treba moj savjet. Moj savjet? Ali ja veze nemam s tim tvojim zanatom, možda tražiš savjet na pogrešnoj strani, a ja savjete ionako ne dajem. Ama, uporan je on, ne treba njemu baš savjet, već više da ga osokolim, pošto je važan sastanak, da ga potersam, pa da se nabrije, bude ubojit i britak k'o sablja.

Goni se u tri qurca, ti takav torpidan i ravan k'o Panonija, mene si našao da te natersavam! Ti misliš da je meni ovo merak? Tersluk je, ba, sljepilo duše, plemenita patnja, niti se može opisat', nit' se može udijelit', pa ni najboljem jaranu... goni se i ti i tvoj sastanak! Smjesta!

Tu se on meni ko-zna-kako zahvali, kaže baš je to htio čuti, i da ode na sastanak da ih povalja k'o zečeve. A ja ostadoh u čudu. Znam odrana da imam ovakav uticaj na ljude, da uz mene i najstrpljiviji povilene, a najstaloženiji posrklete. Znam i da mogu spustit' merak i sevdah na najrasplamsanijem derneku, samo ako mi dođe. Zato se ja, poput padavičara kad mu se ukaže aura, sklanjam kad osjetim da mi dolazi. Kad Alfie navali, maknem se na vrijeme, da ne bude štete. Sve sam ja to dobro isplanirao, iscrtao duševne mape, karte raspoloženja nosim u lijevom džepu, a sve da ne bude suza i kajanja.

Kad odjednom, ljudi traže tersluk. Kao da sam muzika u kafani, pa samo pljušte želje. Kume, zovu, samo što ne mole i ne plaćaju. A možda bi baš u tome i bila prilika za pare. Mogao bih držati grupe i radionice. Alfie i ja, skupa. Stvaranje sukoba. Vještine tersificiranja. Kreativna tersologija. Ne znam da li bi bilo polaznika, ali ako su stranci nama mogli prodati svakakvo smeće, možda uspijem i ja njima naše. Ono kvalitetno.

Mada bih, kad razmislim, morao ići na sve te radionice i gledati sve te silne ljude. A meni se toliki ljudi ne gledaju. Ne gleda mi se ni mene, a kamoli nekog drugog. Znači, ovaj live kontakt i nije najbolje rješenje, po mene. Možda da krenem sa serijom CD-ova i DVD-ova. CD još i nekako dolazi u obzir, jer mi glas pristojno zvuči, ali DVD? Hm, naravno, pustit ću Alfieja da radi video produkciju. Gotova stvar.

A pomislim još kako bi tek bilo kad bih ovaj silan tersluk mogao nekako uhvatiti u kakvu bočicu, pa spakovati u pilule i prodavati na recept. Samo na recept, molim! I samo ako je potrebno. Sat vremena prije sastanka, na prazan stomak, pola sata prije svađe sa bračnim drugom, i onaj ultrabrzi, koji bi se uzimao usred raskida sa dečkom-koji-te-prevario, čisto da mu saspeš u lice sve što stvarno misliš o njemu, prije nego što netragom nestane iz tvoga života.

Trebao bih, u tu svrhu, smisliti neko dobro ime. Tersen®, Tersilium®, Tersaurin®..? Naravno, tu bi bio i Srklet laktat, desetprocentni, za intravensku upotrebu. Samo trebam nazvati Bosnalijek. Jer dok ja Pfizeru objasnim šta je tersluk, prođe šest godina. U Bosnalijeku će odmah skontati. A i za uhar je pomagati domaću privredu. Samo ih trebam nazvati. Ali, ko će se još i oko toga srkletiti? Definitivno, ters-business nije za mene.

Usto, i Alfie me baš natjera da potpišem trogodišnji ugovor, u kom se obavezujem da neću otkidati Alfieju uši, prste i druge dijelove tijela u svrhu prodaje drugim osobama. I hoće da vam svima kažem:

Tersluk nije prelazan!

Živi bili, pa vidjeli.

20.05.2005.

Ovisnosti

Čitav današnji dan razmišljam o ovisnostima. Izgleda, postao sam ovisnik o razmišljanju. Što i nije neka pljačka, jer, kažu, ima od razmišljanja i boljih ovisnosti koje te mogu snaći.
Ovisnost je, kaže narod, kad se "navučeš na nešto", pa onda više ne možeš bez toga. Ako je tako, onda jedan poseban pozdrav za moje supatnike, ovisnike o zraku, vodi, hrani, snu. Eto nas, svi smo ovisni, i tačka.

Ima, onda, i ona biološka definicija, koja kaže da je ovisnost ne samo navlakuša, nego i osjećaj meraka koji te preplavi kada iz ventralnog tegmentalnog područja srednjeg mozga u nucleus accumbens stigne friška pošiljka dopamina takozvanim "putem nagrade". Ali, to je provjereno samo na pacovima, mada, vele, isto vrijedi i za ljude.

Onda, opet, postoji moralistička definicija. Ovisnost je, po njoj, slabost karaktera, ružna navika. Pa treba malo snage, malo izgradnje karaktera, vjere, šta li već, kako bi se ovisnost savladala, a ovisnik vratio pod okrilje društva. Izliječen. Tu se, s vremena na vrijeme, upletu i zakoni i ja ostanem zbunjen, jer mi, neovisno o ovisnostvima, više ništa nije jasno.

Najlakše je s onim, jednoglasno prezrenim, ovisnostima. Sa drogama. Heroin, kažu svi, ne valja. Ne valja probati, ne valja ga ni vikendom ni praznikom, a posebno je, kažu, gadno ako se navučeš. Društvo ti, onda, pomaže tako što možeš birati između zatvora, bolnice ili kolonije za odvikavanje, ako si sretan. Ili ulice i Bara, ako nisi. Ne bih ja bio ters kad ne bih pomislio - a šta ako bismo ovisnicima omogućili uredan shoot za doručak, ručak i večeru? Možda bi oni, kao takvi, onda mogli biti produktivni članovi društva, baš kao ti i ja? Možda i produktivniji, jer ako bi im podnevni shoot vezao za kakvu normu, heroinomani bi, uvjeren sam, na skali produktivnosti prešišali Japance i Koreance već trećeg podneva.

Situacija je dosta zamagljenija sa onim stvarima koje, kao, možeš malo, u društvu, ali ne valja puno. Kao alkohol, recimo. To već može vikendom i praznikom, može i kad se s rajom, i kad naša zamlja pobijedi, i kad naša zemlja izgubi... Ali, u neka doba ti neko kaže da si alkoholičar. Prešao si preko zamišljene crte i ko ti je kriv što je nisi vidio? Kao da je društvu važno što si alko-daltonist, genetski nesposoban uočiti crtu koju vidi sav ostali svijet (baš kao i pravi daltonizam, i ovaj genetski fehler pogađa mahom muškarce).

Najviše me zbunjuju dopuštene ovisnosti. Kao pušenje. Pušenje možeš i malo i puno. I možeš biti ovisnik koliko hoćeš, pa nikom ništa. Možeš se i hvaliti time, pa ne moraš strahovati od zakonske, kliničke ili moralne presude. Nego fino gledati reklame za cigarete na TV, pa onda zapaliti jednu. Pušenje je, po meni, paragon ovisnosti. Kristalno jasno i vidljivo, na dlanu izloženo istraživanju. Sa pušačima očas vidiš kako se tipičan ovisnik ponaša: kako poriče svoju ovisnost; kako temeljito traga za cigaretama kad ih zafali; kako ne može izdržati bez njih, pa sve ostalo stavlja na stranu, da bi se zapalilo; kako bezupješno pokušava prestati; kako mu je pušenje važnije od svog, tvog i zdravlja njegove djece... Pošto pušači nastupaju bez uviđavnosti i obzira, tako se treba i postaviti prema njima. Bezobzirno, militantno. Đonom. A sve u svrhu dobre zabave.

Postoje ovisnosti koje, u stvari, nisu ovisnosti. Kao ona s kojom se hvali pola mahale - ovisnost o kafi/kofeinu. Te ovisnosti, barem naučno, nema. Mada će ti nauka priznati da te drma kriza kad dva dana ne saliješ fildžan crne. Pa ti sad lupaj glavom kako može biti kriza bez ovisnosti. Eto, može. Šta tek reći za "ovisnost" o netu ili blogu? Koju bi smo onda mogli nazvati oblogavanje (ljubaznošću Fione Anonymae, var. Croaticae). Kako god bilo, manje sam pametan, nego kad sam počeo sa ovim razmišljanjem. Što je jasan dokaz da ovisnosti škode zdravlju i pameti u svakom obliku.

U jedno sam, ipak, siguran. Znajući ljude, ništa im ne vjerujem kad kažu da su ovisni o ovome ili onome. Lažu. To je samo krinka. Oni svoje prave ovisnosti kriju daleko od tuđih očiju, kao zmija noge. Kao i ja svoje. A moje su ovisnosti tamnije od čokolade. I vrelije od sunca.

19.05.2005.

Čiji je veći?

Možda sam ja tome doprinio, malo. Možda je do proljeća ili trenutnog položaja zvijezda. Možda je i do političke, kulturne ili privredne situacije. Ne znam, doista, šta je posrijedi, ali vidim da je sve više ljudi javno prigrlilo svoj tersluk, pa se sa njim busa u prsa.

Svako malo čujem ili pročitam kako se ljudi hvale svojim terslukom, pa smo čak došli dotle da se ljudi natječu čiji je tersluk veći. K'o biva, nije više in biti gay, in je biti ters. Da se tersluk uvozi, stvari bi mi bile odavno jasne. Ovako ostaje trag misterije, odakle tolika potražnja za jednom domaćom sirovinom?

Ali, hvaliti se time čiji je tersluk veći? Pih! Hoćeš da si veći ters od mene? Bujrum, ja ću ti potpisati, ovjeriti i udariti muhur. Uz malu naknadu, dakako. Valjda ljude ponese trenutak iskrenosti prema sebi i svome identitetu, budu sretni što mogu biti tersovi a da ih niko ne ispravlja, pa zaborave da tersluk nije nikakva plemenita osobina.

Tersluk ne odgaja djecu, ne uči poštenju, ne poziva na vjeru, ne štiti životinje... ništa ti od toga tersluk ne radi. Tersluk je, možda već napisah slično, neka vrsta emotivne sakatosti. Jednostavno, ono treće oko, ono emotivno, intuitivno, e to treće oko je u tersa kataraktično, uhvatila se na njega mrena, pa je haman emotivno obnevidio. I ako se sad ti hoćeš hvaliti da si što veći (emotivni) invalid, samo izvoli. Ipak, imaj na umu da se na taj invaliditet ne dobija nikakva naknada. Ni penzija. A svi znaju koliko ja žudim za penzijom, valjda bih nešto do sada iskopao za svog Alfieja, da je ikako moglo. Jedino da je Alfie toliko golem da za njega dobijem dijagnozu, onako kako je to opisao ugledni bečki doktor (ah, ti bečki doktori!).

Ono što ja ovdje zagovaram, umjesto slijepog isticanja svoga tersluka, je umijeće tersanja. To podrazumijeva da opstaneš u svijetu, a pri tome ostaneš ters. I da niko ne strada. Jednostavno, umijeće tersanja je kada na svoje ćoravo treće oko nabaciš sunčane, tačnije, sunčani monokl, i onda foliraš ljude kako je sve u redu i kako ti sve vidiš, shvaćaš i osjećaš. Da tako hodiš po svijetu. I samo pred rijetkima skidaš svoje očale, jer te ti rijetki znaju i prihvaćaju takvog kakav si, uprkos (uprkos, ponavljam) tvome tersluku, a ne zbog njega.

Ali, opet... šta ja doista znam o tersluku?

* * *

"Alfie..." - kažem, gledajući mu siluetu - "Vala si se ti meni nešto ugojio, a?"

"Ma nisam" - kaže on - "Samo malo dižem tegove i tako to. Kardio, znaš."

"Ma kakav kardio" - mislim se ja - "Jedva kroz vrata prolaziš. Da nisi šta uzeo?"

"Pa eto..." - oklijeva on - "Nešto malo. Steroide, HGH, i tako to."

"Alfie!" - zaprepastim se - "Pa kako ćeš tako? Šta se sve može desiti s tobom sada?"

"Ma, joj tebe." - pravda se on - "Neče ništa biti. Uostalom, sad se konačno možeš pohvaliti."

"Pohvaliti?" - čudim se - "Čime? Kako?"

"Sad konačno možeš reči da ti je veči nego u Huse."

Hm, šta još reći za ovog Alfieja, osim da je i tehničar?

18.05.2005.

Tersov zapis

Jednom u sedam godina, na prijelazu godišnjih doba, u noći bez mjeseca, tek mliječno prošaranoj bezbrojnim zvijezdama, desi se nešto neobično, znanstveno neobjašnjivo i izvjesno neponovljivo: Ters zrači srećom. Da se odmah razumijemo, za ovog tersa sreća nije problem. Tu i tamo, sreća se ukrade, izmoli, kupi, otme ili uklopi, sve bez većih problema. Nije to meni strano. Ali zračiti zadovoljstvom i optimizmom, potpuno neuračunljivo i neopravdano, e to je za tersa razlog da se zabrine za vlastito zdravlje i promptno zakaže termin chez hećim.

Na svu sreću, moja zabrinutost ne bi dugo trajala, jer bi gore opisano stanje brzo i potpuno prolazilo. Tako je barem bilo do sada. A sada, sve nešto mislim da malo okrenem i pokušam nešto drugo. Znam da će ovo moje stanje iluminacije radošću i radijacije sreće proći do večere. Ali do tada, prebirem u glavi već šesnaesti put, nema razloga da ovu svoju ushićenost ne podijelim sa drugima, poput pogače, prosto i srdačno, baš kao što dijelim svoj tersluk.

Rečeno - učinjeno. Ovo je mali zapis za sve one koji su klonuli duhom, koji su sami i nemaju snage. Ovo je par riječi za one koji se osjećaju napušteno i slomljeno, za one presahlih suza i i one mokrih obraza, za one koji se pitaju zašto juče? i kako sutra?... Makar samo za večeras, nisi Sam/a. Večeras, Ters je sa Tobom. (I Alfie, dakako.)


Bridge Over Troubled Water (Paul Simon / Art Garfunkel)

Kada si shrvana, osjećaš se malom,
I suze ti navru na oči, ja ću ih otrati,
Uz Tebe sam, kad vremena krenu loša,
A prijatelja nigdje na vidiku,
Kao most preko uzburkale vode
Ja ću se podastrijeti.

Kada si slomljena i nikakva,
Sama na ulici,
Kada noć zavlada teška,
Utješit ću te,
Preuzeti i Tvoj dio tereta,
Kada se tama spusti,
I samo te bol okružuje,
Kao most preko tmule vode,
Ja ću se podastrijeti.

Zaplovi, srebrena djevojko,
Punim jedrima,
Došlo je tvojih pet minuta,
I snovi su na putu ostvarenja,
Gledaj ih kako sjaje,
Ako trebaš prijatelja,
Znaj, jedrim odmah iza Tebe.

Poput mosta preko nabujale vode,
Olakšat ću Ti brige.

Traduction: MoodSwingeR

* * *

[i][b]Ako kloneš duhom u carstvu samoče,
Tersov ti zapis vazda pomoč hoče![/b]

Upute:

Ovaj zapis spasiti nekako na kompijuter i onda ga otvorati i čitati u trenucima očaja, tuge i nesanice. Djeluje odmah. Može se isto tako spasiti i link za ovaj zapis, pa ga metnuti u najdraže stranice pod naslovom Tersov zapis. Onda ga otvoriš na isti način i on opet djeluje odmah.

Ako ovaj zapis pošalješ na 20 e-mail adresa u narednih 77 minuta, onda če te pratit vječna sreča. I Tebe i Tvoje unuke. Ako ne pošalješ ovaj zapis, onda če ti dijeca imati pravopis ko i ja a cvječe če ti...[/i]

"Alfie!" - prekinem njegovo kriomično kuckanje. "Šta to radiš?"

"Evo pravim upute za zapis." - odgovara on s izrazom nevinašceta na licu.

"Dobro, ali šta si ovo napisao?" - čudim se - "Te pošalji na 20 adresa, te obećavaš sreću, te prijetiš ljudima... Da nisi malo pretjerao, Alfie?"

"Joj, u pravu si" - složi se on - "Jesam malo. Evo, popraviču."

"Odlično, Alfie!" - pohvalim ga - "Kako ćeš popraviti?"

"Ma ovo s adresama. Neka šalju na samo deset."

17.05.2005.

Heia, Norge!

Jučer je u mome kraju bila parada norveške zajednice. Kao što to obično biva u takvim prilikama, ulica je zatvorena, diskretno okićena i raščišćena od vozila; sjatio se vaskoliki svijet moje mahale, što norveški, što nenorveški, da isprati i ovu paradu.

Došle su bakice, bijelih kosa i rumenih lica, odjevene u nošnje živih boja i sa još življim kapicama. Došli su i njihovi sinovi, uspješni direktori i privatnici, pola njih u odijelima, a pola, vala, u kiltovima, mnogobrojna dječica, svi sa ponekim ispletenim šarenim detaljem koji krije rune ili otkriva boje i slog norveške zastave. Pozdravljala se rodbina i prijatelji, svirale se gajde, iz naftalina se vadio bokmål.

Parada kao parada, bude njih svako malo, od naroda sa svakog kontinenta, ali ova mi nešto upade u oko i zadrža se u mislima. Prvo, ovoj fali forza, ona sirova životna snaga, koja prosto kipti na sve strane kada krenu paradirati Portorikanci i drugi otočani, pa čak i Talijani i Irci. Nema osmijeha na usnama, ni spontanog plesa koji zanjiše i staro i mlado kad god prolazi muzika.

Nema ni haosa koji nastane prije i poslije parade kada iz bezbrojnih kola vihore zastave, a pjesma i piva plave ulice. Tek sam na jednom mjestu ugledao par auta, iz kojih su, zacakljenih očiju, mladići nemušto naricali neku norvešku narodnu (ja znam samo one od A-Ha). Valjda su mlađahni Torben i Rune popili malo više, ufurali se da su Hogari, pa ih ponio neki njihov, norveški dert (nor-dert). Ne znam o čemu govore te pjesme, niti za čim Norvežani puštaju suzu; možda za fjordovima, sivim nebom i bakalarom. Ali kako god, vidim: stala je norveška krv u ovim krajevima. Niti teče, niti ključa, tek pomalo, hladno hibernira. Drugi su pustili korijenje, ojačali; Norvežani se utopili i možda za koju godinu ove parade više neće ni biti.

Druga stvar koja mi se poigrala s mislima bijaše neočekivana spoznaja o Norveškoj kao iseljeničkoj zemlji. Prije nekih stotinjak godina, čak i manje, i Norvežani su, eto, išli za boljim životom, ostavljali Trondheim i Lillehammer i ko zna koje još selo, tragajući za srećom i boljim životom. Ni njih majka Norveška, kao ni nas majčica Bosna, nije mazila, niti obasipala izobiljem, već davala ono najnužnije, pa onda - pravac u svijet. Ostavljale su se stare majke, sestre i mlađa braća, suza se kriomice brisala i odlazio je Erik, baš kao danas Emir, da osvoji i iskruži za sebe parče sreće.

Shvatim da nema velike razlike između nas i Norvežana, osim malo u vremenu. Možda će tako i Bosnu krenuti, sine mi kroz glavu. Možda. To ne znam. Ali sigurno znam da mi više ni jedan Sjevernjak nema šta spočitati kad zapjevam, popijem i razbijem. Jer, brate, kad smo u istoj situaciji, i oni pate isto kao i mi, samo nekako nemušto. Ne znaju oni to doživjeti, pokazati, niti opisati. Samo znam da ih drma.

Zato je bilo otriježnjujuće iskustvo gledati jučer tu norvešku paradu.

16.05.2005.

Bijela svjetlost

Ležim tako u krevetu, otvorenih očiju, zatvorenih očiju, nevažno je, iz noći u noć, čekam ono što ne dolazi. San ostaje rijetka roba kojoj cijena vrtoglavo raste na mojoj privatnoj berzi želja. Kasno u noći, liježem u krevet, sa malo nade i dosta strijepnje, nadajući se okrijepljenju, a strijepeći od onoga što je izvjesno. Od bijele svjetlosti.

Nesanica je ta koja me sačeka u mom vlastitom krevetu, razbaškarena lagodno i samouvjereno, kao da je njezin, a ne moj, i kao da uvijek zna da će biti po njenom. Samo ako odluči da se te noći ukaže. A ukazuje se često, noćima i noćima. I onda doista bude po njenom.

Ponekad mi se čini da su Nesanica i Noć dvije sestre. Ili barem najbolje drugarice od malih nogu. Mojih malih nogu. Noć je ta koja pada bogato i baršunasto, obavije te u raskošno crno ruho i mazno namami u krevet, obećavajući san koji obnavlja i snove koje ćeš pamtiti. Kada te, otežalih kapaka, dovabi do kreveta, onda se, prethodno dobro skrivena ispod jastuka, ukaže Insomnia. Ona me uvijek pohodi u vidu blještave bijele svjetlosti, od koje se oči izvrću naopačke, pa im nije ni važno jesu li otvorene ili zatvorene.

U svom blještavilu ja znam da je ta svjetlost bolesna, kao da nosi ili naviješta bolest, a iz mene crpi život. Prati me kud god se okrenem, šta god da pokušam. Nekada mi tjera vlastite misli kroz glavu poput divljeg krda, nekada ne radi ništa. Samo, prokletnica, svijetli. A ja ne mogu ustati, jer me Noć čvrsto drži u zagrljaju, dok mi sapuće isprazna obećanja o snu koji "tek što nije došao".

A ja vjerujem, iako znam da ne dolazi. Nema toliko melatonina u apotekama kojeg bih mogao iskapiti, niti toliko ovaca u Australiji koje bih mogao prebrojati pa da me Nesanica makar te noći zaboravi. Umjesto toga, znam da sam im samo igračka i sa njih dvije ne mogu da se bijem, samo da bdijem. Alfie za to vrijeme spava ili šenluči po selima, svejedno je, dok bijela svjetlost iz mene siše snagu.

Negdje pred jutro ona implodira, poput slike na starim, crno-bijelim televizorima, skupi se u bijelu tačku, koja za tren-dva nestane. Ali prije nego što nestane, začujem njen zlohotni šapat:

"Carpe Diem."

Onda se zakikoće ili mi samo lizne uho, te iščezne. Do slijedeće Noći. A ja blijed i prozračan ustajem, i poput sjenke lebdim kroz dan. S kolutovima oko očiju i sa groznicom u njima ja kaskam za danom, topim se na suncu, sklanjam se sa blagorodne, dnevne svjetlosti, jer znam da me po Noći opet čeka ona bolesna, bijela.

Ako ne bude po mom, a skoro nikad ne bude, čini mi se da će bijela svjetlost biti posljednje što ću gledati na ovom Svijetu. Toliko me mori.

15.05.2005.

Coda

Umalo. Uhvatismo Alfieja dok je otvarao plave koverte, a njegova djevojka dana, Omega, uredno slagala ponude po veličini znamenki. Tek sada kada se vratih iz Hitne, uz kafu i kolače, mogu lagodno presabrati šta se sve desilo u ovih par dana...

Prvo je Alfie nestao pred vikend, zlokobno, bez traga i glasa. U žurbi je ostavio novčanik i ključeve. No, to ga nije spriječilo da cijelu noć pijanči, pripovijedajući viceve po barovima zbunjenim turistima i zavodeći im cure, žene i sestre dok bi se ovi okrenuli da plate piće. Naposlijetku je, u nekom baru duboko ispod zemlje, nabasao na Omegu, studenticu nečega poluumjetničkog (druga polovica neopisiva).

Nju je osvojio i zaveo, a potom obučio u rukovanju automatskim oružjem i onda su njih dvoje odlučili pokrenuti militantno krilo Boćarskog kluba Oliver, koje će se zvati Alfie i Omega i koje će silom praviti terene za boćanje po gradskim zelenim površinama i najvećim prometnicama. Za početak je Alfie odlučio preuzeti blog, prodati ga i potom krenuti dalje. Omega je bila zadužena za sastavljanje malog oglasa (otuda i dobar pravopis), a Alfie ga je samo potpisao.

Mene su savladali i zatvorili u ormar. Dva dana provedena u ormaru su na mene imala bolji uticaj nego što sam mogao i pretpostaviti. Imao sam mogućnost refleksije i bavljenja zen-tersizmom, iako mi nije baš bilo udobno.

Drugi dan su stvari postale haotične i Alfie se puno derao i nervozno koračao hodnicima. Ja sam nekako izmolio Omegu da me pusti van da malo dođem sebi i vidim danjeg svjetla. Ona je to oklijevajući učinila, dok je Alfie divljački lupao po komšijskim vratima. Onda se on vratio kući i kada me je ugledao, naprosto se... ukočio.

Tako ukočenog smo ga poslije dva sata odveli u Hitnu, gdje su ga otkočili blagim šokovima, oblozima od leda i horskim pjevanjem druidskih pjesmica. Potom se doktor pojavio u čekaonici i rekao nam da će sve biti u redu, da se Alfie, izgleda, malo zabunio pri uzimanju lijekova, te da se desila neka rijetka i nepoznata kombinacija, koja je uzrokovala sav ovaj belaj. Doktor nas je zamolio za dozvolu da opiše ovaj slučaj i otišao sav sretan kada sam mu rekao da nemam ništa protiv.

Sada smo kući, Alfie se hladi u frižideru (naputak doktora) još tri sata, a Omega je uzela taksi i vratila se tamo odakle je došla. Ja u rukama držim bočice sa Alfiejevim pilulama, gledam ih i mislim kako zavodljivo izgledaju.

14.05.2005.

MALI OGLAS

Prodaje se: BLOG

Godina proizvodnje: 2005, ali dugoročni dizajn i još dugotrajniji koncept; bosanski materijal, dorađeno ko zna gdje

Starost: dva mjeseca; Jedna (i po) ruka vodila, vlasništvo 1/1

Prešao oko 60 postova, uredno servisiran

Boja: plava/lavanda

Čitatelja: oko 300, uglavnom viša stručna sprema, kupovna moć - 'nako; pare troše na knjige i muziku, poneko na sofisticiranu tehniku (ako kupac misli oglašavati na blogu). Dopuna: govori se i o stanovitoj podgrupi srednjoškolaca, naš xafsinški tim to nije uspio potvrditi (što je kupcu i bolje, jer se na srednjoškolkama pare samo gube, ali ne i zarađuju). IQ prosječnog posjetioca - oko 110 (u Fahrenheitima).

Prednosti: diskretan, ali robustan blog za urbanu sredinu na svakom kontinentu, malo troši, ostavlja dobar utisak. Djeluje otmjeno i skupo, ali ne toliko da bi ga neko ukrao.

Nedostaci: gume - već ćelave, iako su za sva godišnja doba; kočnice - istrošene, skoro nepostojeće, pa se sa ovim blogom kupac može zaletiti u nekoga punom brzinom. Poželjna popravka ovih dijelova, zato što je prvi vlasnik brzo vozio.

Blog ide najboljem ponuđaču. Ponude u zatvorenoj plavoj koverti, pod nazivom "Najbolja ponuda" dostaviti na navedenu adresu. Za više informacija pozvati (666) 468-3781 (GOTERS1).

Oglas važi dok se blog ne proda, a stupa na snagu sedam dana prije objavljivanja u Službenom listu.

Alfie

14.05.2005.

Ha hA HA ha ha HAkoVAnO!!!?!

ovi blog je hakovan!!!! JeS!

a onaj filozof u oяmaя spakovan!

dosta je više bilo!

nNečeš ti mene više vako tlačit!!! I svašta piSat!

Sada m,alo JA!!!

SmЯdT nepяijateljima!!

Doli pяavopis!!

Živila bonton jaliya!!!

Sad mogu pisat šta hoču!

mogu ЯadiT šta hoČu!!

Znam šta ču!

Pяodaču ga! Ovi nblog!

Eto!

AlFi


13.05.2005.

Prišivanje etiquette

Ne mogu se praviti da ne vidim i da ne čitam. Izgleda da, kako se bliži početak prikazivanja treće epizode Rata zvijezda, tako i stvari u ovoj blogosferi sve više nalikuju naučnoj fantastici. Ili Divljem zapadu. Blogovi se uzurpiraju, preotimaju, krade se i prenosi bez potpisa, sa blogova se pokreću pravi mali ratovi, što križarski, što osobni. Cyber-Bosna krvari. Dobro, dramim, znam, ali moram priznati da me ovo što vidim malo iznenadilo.

Ne odveć, jer znam dobro kakvi smo mi ljudi i (na) šta smo sve spremni. Malo je čudno primalne ljudske strasti posmatrati u ovako digitalnom obliku, jer mi ljutnju, bijes, strah, i radost od iskona izražavamo mimikom i bojom glasa, puno manje onim što kažemo, a gotovo nikako tipkanjem. No, čovjek se začas nauči, i izražavati i čitati.

Odlučim se na trenutak zastati i sebi, ponavljam, sebi, još jednom izredati pravila kojih se pridržavam na ovom malom nevidljivom prostoru. Taman još imam i svjedoke, jer, sve mislim, ponijet će me jednom huja i tersluk, i ode moja pristojnost dovraga. Ovako, ko me uhvati kako kršim neke od slijedećih principa, neka slobodno traži pare natrag.

1. Poštivanje izvora - Ako nešto odnekud preuzimam, red je da navedem čije je i, još bolje, stavim link na izvor. Nije se lijepo kititi tuđim perjem, a prije ili kasnije će se saznati koliko i odakle posuđuješ. Ako misliš da nemaš puno toga za reći, već samo sakupljaš ono što nađeš na raznim stranicama, i to je nešto; ljudi će znati cijeniti i taj napor, ali samo ukoliko im kažeš istinu. Kada Zora nekoga citira, ona to navede i uvijek stavi link; to joj samo povećava vjerodostojnost i posjećenost bloga. (Disclaimer: ovo je plaćeni oglas.)

2. Poštivanje privatnosti - Privatnost ima prednost nad faktorom zanimljivosti priče. Ljudi sa kojima se susrećem i sa kojima pričam mi ne govore kojekakve stvari da bi se one poslije iščitavale ovdje (bilo s imenom ili bez njega). Ono što iznesem ovdje, više nije privatno, ma koliko me mamila prividna diskretnost ekrana. To što napišem, ne mogu više uzeti natrag, čak ni kada obrišem ono što napisah. Ono što pročitam kod drugih je, također, javna informacija, a pošto sam mahaluša, ishod je sam po sebi jasan... Nemojte me kriviti što mahalam sa informacijama kojima ste me vi nahranili.

3. Poštivanje okruženja - Ovaj blog pripada bosanskom kulturnom okruženju, većina ljudi koji čitaju blogove su Bosanci i Hercegovci, od kojih je, opet, većina u Bosni. To je činjenica. Blog na bahasa ili na kreolskom neće baš biti mnogo čitan, mada je svaki dobro došao. Ako želim da neko pročita i shvati ono što želim reći, ovdje ću pisati na bosanskom ili sličnom južnoslavenskom jeziku, a ne na engleskom. Isto tako, poštujući uvjete života u BiH, neću se hvalisati s onim što imam, kud putujem po dunjaluku, šta vozim, koga znam, jer je to, po meni, puko razmetanje i snobizam. Tako je, barem, u većini slučajeva, mada svakako ima i situacija gdje navođenje nekih od ovih stvari ima svrhu u pripovijedanju priče.

4. Poštivanje ljudi - Svako ima pravo na svoj komad bloga i na svoje mišljenje, jednako koliko i ja. Kada ostavi mogućnost komentiranja, time si pridoda još jedno osnovno ljudsko pravo - pravo na moje mišljenje i ja već rekoh da to pravo neću uskraćivati. Moje mišljenje je čudno i mimo svijeta (inače šta bi mu bila svrha), ali nije zlo. Uostalom, komentare ostavljam samo onima za koje mislim da će od njih imati bar nekakve koristi.

5. Poštivanje jezika - Kako god ja želio, jezik je norma čije poznavanje olakšava sporazumijevanje. Puno je lakše čitati ispravno napisane rečenice, negoli se mučiti da makar pročitaš šta piše. Jadan je ovaj jezik, naš bosanski. Napatio se jednako kao i njegova Bosna, pa zašto ga na ovim stranicama još više mrcvariti? Zar je toliko teško malo se potruditi? Da je do Alfieja, ovaj bi se blog zvao UmLJeče TerSranja. Možeš ti biti mlad i bun(t)ovan i nesređen i divlji, pa se opet fino izražavati (Disclaimer: Plaćeni oglas.)

Sve u svemu, moram biti svjestan da sve što kažem, odnosno napišem ovdje, govori više o meni negoli o onome čemu/kome pišem.

Već stoput pregrizoh jezik, jer rekoh da ne dijelim svjete, ni pozvan, ni nepozvan. No, ovo gore sam sebi napisao, je li tako? A savjet, ako bih i jedan mogao dati, posebno mlađima... U stvari, neću ga dati, samo ću ga ostaviti ovdje, pa neka uzme ko hoće i naiđe:

Kao i u životu, tako i na blogu, vrijedi zlatno pravilo: Postupaj sa drugima onako kako želiš da drugi postupaju sa tobom.

I, kad nešto ne znaš, pitaj. I... ma dosta više. Za sada.

* * *

U sobi, čujem, nešto glasno prede. Otvorim vrata, kad ono Alfie sjedi na Singerici, i šije sve u šesnaest.

"Alfie!" - zovnem ga - "Šta to radiš?"

"Ma, joj!" - odgovara on ne prekidajući - "Evo ušivam etikete na moje kolekcije."

"Ali, Alfie" - bunim se - "Kako misliš, tvoje kolekcije? PA ovo su sve dupljaci? Kako ti misliš ovo prodati? "

"Ih, lijepo." - bezbrižno će on - "Imam pravo dobra imena, da liče na prava. Imam torbice Parada i Louis Vitton, imam Pierre Jardin kravate, Thommy Hilfinger odijela, Channel kostime i Donna Karam haljine. To će se začas prodati!"

"Alfie!" - nastavljam strogo - "Ali tako ćeš prevariti ljude. To nije pošteno! Neće znati da je to, u stvari, tvoja roba."

"Ama, hoće." - namigne on - "Ali ako pogledaju s donje strane. Tu se nalazi ime moje firme."

"Pa koja ti je firma?" - čudim se ja.

"Bon-Ton Fascionistas." - smijulji se, dok čudno podiže desnu ruku. U znak pozdrava?

12.05.2005.

99 balona

Kada si posve mali, lebdiš visoko, nošen željama i snovima. Oni te nose poput hrpe malih, šarenih balona, privezanih bezbrojnim nitima koje ti stišćeš u svojim šačicama i ne ispuštaš iz ruke. Kada te upitaju koliko to balona imaš, ti kažeš devedeset i devet, jer u tvome mozgu tada ima dovoljno mjesta samo za dvocifrene brojeve, sve ostalo zauzimaju igračke i bajke. U stvari, tih balona ima mnogo, mnogo više, ima ih devetsto devedeset i devet i još mnogo više, toliko da ih mnogi nikada ne bi mogli izbrojati.

Neko se toga sjeća, a neko ne, ali dok ti tako lebdiš, nošen svojim balonima, pojavi se jedna ozbiljna gospođa, ponekad na metli, a ponekad na protonskoj raketi, a u ruci joj zablista jedna igla. Gospođa se zove Frau Wirklichkeit; ona zuji oko tebe ozbiljno i strogo i neumoljivom iglom stvarnosti ti stane bušiti balone, jedan po jedan. Oni, veseli, obli i nemoćni, bljeskaju na suncu i čekaju svoj red dok ih ne dotakne igla, onda se rasprsnu u ništa.

Kako ti se smanjuje broj balona, visina na kojoj lebdiš biva sve manja, ti polako toneš niže i niže, sve dok jednog dana, gotovo neosjetno, stopalima ne dotakneš tlo. Kada se to desi, onda više ne poletiš. Koliko god ti čvrsto stiskao preostale balone i podizao ruku u vis, oni nemaju snage da te uzdignu. Suočeni s tim, neki ljudi u ljutnji puste svoje balone i oni odlete daleko, daleko, dok ne nestanu iz vida. Drugi se prihvate igle, pa sa njom iz osvete bockaju Stvarnost, bježeći od nje. Treći, pak, koračaju čvrsto zemljom, sjećajući se sa sjetom vremena kada su lebdjeli.

Meni su preostala još dva balona. Jedan je plavi, drugi crven. Neću vam reći šta na njima piše. Mislio sam mnogo puta do sada da ih pustim da odlete, ali, eto, iz nekog razloga, nisam. Umjesto toga, ja u blaga predvečerja, kad komšije u park izvode kućne ljubimce, iznesem svoja dva balona i držim ih visoko iznad glave.

"Što, bolan, držiš te glupe balone u zraku svaki dan?" - pita me Alfie, dok zadirkuje komšijinog labradora - "Da ne misliš da ćeš možda poletit'?"

"Znaš, Alfie" - odvratim ja - "Jasno je meni da nema u ovim balonima kuveta da ja uzletim. Ali, sve se nešto nadam, možda jednom zapuhne kakav povoljan vjetar, pa ja ipak poletim."

"E, moj ti" - kaže on - "Ako te spodbije kakav dobar orkan, letit ćeš ti jakako, što s balonima, što bez njih."

"Znam, Alfie" - složim se ja - "Ali će, u tom slučaju, bar izgledati kao da me baloni nose."



11.05.2005.

BlogAmour

Smiješno mi je više čitati kako ljudi šaraju po blogu haman "samo zbog sebe i za sebe". Vraga! Za sebe možeš šarati u tekicu ili pisati u Wordu. Sve što je na ovim blogorodnim vjetrometinama postavljeno, napisano je zbog drugih. I niko, i ništa neće me ubijediti u suprotno.

Svi vrištimo u bezdan cyberspace-a ne bi li se otuda vratila kakva jeka - neko vrišti iz beznađa, neko samo želi pažnju, poneki snivaju slavu, drugi pare (Alfie), a nerijetko se nađu i oni koji se usuđuju maštati o ljubavi. Novopronađenoj. I to preko bloga.

Znao sam da ljudi pišu o već postojećim ljubavima, ponekad sretnim, a puno češće onim nesretnim. Tek kasnije mi je palo na pamet da se ljubav, u svim svojim pojavnim oblicima, može baš i začinjati na ovim stranicama. Uostalom, kad već mjesecima tupiš o samoći i o tome kako te niko ne voli, a to radiš briljantno, zar je čudo što će se naći dobrovoljaca, spremnih i radih da pokušaju da ti snove ispletu u stvarnost?

Meni, ovako namrgođenom, to ne bijaše ni na kraj pameti. Tek čitajući članke u novinama vidim da je to rasprostranjena pojava, pa se onda osvrnem ovdje, prvo lijevo (dakako), pa desno, i... imam šta vidjeti. Ašikuje se na sve strane, veze se rađaju, cvjetaju, posustaju, i umiru, sve pred našim očima. Sve to bude lijepo zabilježeno. Ako ti ona da nogu, ti po njoj ošini na blogu. A voyeur u meni gleda, ma šta gleda, oči mu ispale, a vilica se već odavno vuče po podu, skupa s jezikom.

Kažu da je malo nezgodno ako jedno ima blog, a drugo nema. Onda non-blogger zna puno više o bloggeru, kako prije, tako i za vrijeme veze, što sa sobom nosi faktor tihe jeze od, recimo, 6. ("Kako znaš da volim baš tog pisca? Ah, da, pa ti znaš sve o meni...") Ako veza pukne, onda blogger na svojoj strani ima prednost slatke osvete - na svome blogu može crniti ex-a ili ex-icu do mile volje (faktor jeze: 3). Pitam se da da li će se uskoro ljudi međusobno ispitivati: piješ li?, pušiš li?, imaš li posao?, stan?, a svoj blog?... tek toliko da se unaprijed zna s kim imaju posla.

Također, čini se da cure dobijaju više ponuda ukoliko im se na blogu nađe kakva (vlastita) slatkasta sličica, negoli ako pišu pametno, odnosno da mužjake i ne zanima toliko šta cura piše, ukoliko dobro izgleda. Što, dakako, daleko više govori o muškarcima. Ali, kao da je to neka novost? Kakav u pećini, takav i na blogu.

* * *

Iz druge sobe čujem kako Alfie štima gitaru i nešto počinje tandrkati u ritmu. Uđem da vidim šta on to sada sprema, kad Alfie, ni manje ni više, zapjeva:

[b]"Lijepe cure Blogogradske,
Kako ste mi pisat' znaleeee,
Još se sjećam prvog posta,
bloggerice moje maleeee".[/b]

"Khm..." - prekinem ga. - "Znaš, Alfie, nemoj tu pjesmu."

"A, što?" - čudi se on.

"Pa, eto" - objašnjavam ja - "Nije baš politički pogodna za sve uzraste i grupe. Možda bolje da se držiš one izvorne, Na morskome plavom žalu?"

"Ahaa" - skonta Alfie - "Ma nema frke... Hej, mogu li odmah na refren?"

"Ma, može, kako da ne" - složim se - "Samo ožeži!"

I on ožeže:

[b]"E, da mi je još jedared sresti,
Da je pitam zašto me ne čita,
Na komentaru ništa me ne pita,
Već po tuđim blogovima skita."[/b]

Onda se nasmiješi samozadovoljno, odloži gitaru, ustane i kaže:

"Uf, dosadilo mi je ovo. Odoh ja u z & z."

Z & z je, u narodnom govoru, zulum & zijan.

10.05.2005.

With or Without You

Strane pjesme nikad nisu dobro prolazile na sarajevskim dernecima. Mislim, ima njih i dubljih i ljepših i moćnijih od naših, ali... nema tu mjesta za engleski kad raju ponese sevdah i dert. Sve je to lažno i posredno kad moraš zaplitati tuđim jezikom da bi iz tebe krenulo ono tvoje, unutrašnje. Ipak, bila je jedna pjesma za koju se znalo zalomiti da ti je zatraži i najtvrdokorniji sarajevski mahalac na najpijanijem derneku. Pogledao bi te srdačno i, zagrlivši trebu do sebe, namignuo:

"Jarane, de onu 'Si d stoun', svega ti," - a ti bi tačno znao na šta misli.

With or Without You je bila pjesma koja je, nekim čudom, krajem osamdesetih našla put do srca Bosanaca i svog ostalog dunjaluka kojemu engleski nije maternji jezik. Do dana današnjeg ne znam kako. Izrodili su U2 puno boljih, ozbiljnijih i žešćih pjesama, političkih i ljubavnih, i prije i poslije ove, ali baš ova je osvojila ljude, valjda jednostavnošću. Svaki je klinac mogao ukapirati pravilan slijed četiri akorda, a pred rajom si dokazivao da znaš pjevati ukoliko si mogao izvući ono što je izvlačio Bono, zvan Glas.

Sa prvim D osminkama, bass Adama Claytona je smjenjivao četiri akorda ujednačeno, predvidljivo i neumoljivo, poput četiri godišnja doba naših života. Od mekanog početka na klavijaturama, do reskog, sinkopiranog gitarskog crescenda, pjesma se prikradala lagano poput plime i plavila te i osvajala bez ostatka. Ovo je bila, i još uvijek jeste, pjesma o ljubavi, LJUBAVI, iza koje ništa ne ostaje, iza koje trava ne raste, pa kako ti ispadne. Ili si dovijeka sretan ili umireš nesretan.

Pjesma je premostila kontinente, njena ideja je reciklirana u desecima domaćih varijanti ("Teško meni sa tobom"), a najznačajnija joj je uloga u našim životima bila što je premoštavala raskol u vremenu prije i poslije rata. Zbog toga je baš tu pjesmu one septembarske večeri Koševo dočekalo na nogama i sa hukom na usnama.

Bono je, bolestan, baš na toj pjesmi ostao bez glasa i u suzama se obratio raji, dok se stadion orio:

"Meni je otišao glas, ali hvala vam... vi ste večeras moj glas."

I tako je i bilo. Bono je bio Bono, a Koševo je bilo Vox. I nije bilo problema, jer svi su znali riječi pjesme.

* * *

Ovo je završetak pjesme koji se ne nalazi u pjesmaricama, ni na koricama albuma, a koji se ponekad potkrade Bonu na koncertima:

[i][b]We'll share our stars in the summer night,
We'll share our stars in the winter night,
One heart
One hope
One love... With or without you.[/b][/i]

Alfie smatra da je upravo ovaj kraj poslužio kao osnova za jednu drugu čuvenu pjesmu, ali ja mislim da to nikada sa sigurnošću nećemo saznati.

09.05.2005.

Današnja mladež

Kada ti kroz glavu proleti: "Ah, ova današnja mladež!", znaj da je to prva sijeda na vlasištu tvoje duše. I baš kao one koje izbijaju na glavi, tako i ove nevidljive sijede vlasi slijede različite obrasce - nekome se prva javi sa dvadest, nekome tek iza četrdesete; nekome neprimjetno izbija po jedna za svakog punog mjeseca, a neko posijedi obnoć, što od briga, što sam od sebe.

Smiješno je što to ljudi pomisle i izgovore sasvim ozbiljno, ne shvaćajući ni na trenutak da time same sebe proglašavaju za stare. Postaju oni koji se opiru promjenama, oni koji žale za onim od juče ili koji barem pokušavaju zadržati ovo od danas. Samim time, sve manje gledaju u sutra.

Današnja mladež od nas preuzima svijet onakav kakav im ga mi ostavimo i postupa sa njim onako kako su od nas vidjeli. Oni nemaju ništa za izgubiti, već samo toliko toga za vidjeti, za osvojiti. Oni stariji, sa druge strane, sa nostalgijom se sjećaju svoje prošlosti, zato što je sve bilo jednostavnije, sigurnije, izvjesnije... jednostavno, "znalo" se kako stvari stoje. Iako je to, zapravo, samo nostalgična iluzija koja se bez izuzetka seli iz generacije u generaciju.

Ja nemam problema sa današnjom mladeži. Sve dok me plaho ne bihuzure, a ne bihuzure me - sve što rade, sebi rade. Meni se sviđa način na koji prelaze granice, način na koji prekrajaju jezik, ili kako koriste komunikacije. Sviđa mi se što s lakoćom koriste MSN, MMS, mIRC, SMS i sve ostale komunikacijske skraćenice. Sviđa mi se što ekran na blogu ne vide kao svetu bjelinu praznog papira, već pljuju i šaraju po njemu, i na kraju ga pretvore u chat. Ne da bih i ja to isto radio, ali mi se sviđa kad oni to rade.

Sviđa mi se način na koji razmišljaju. Sebično, pohlepno, sada. Baš kao što i pristoji ovim vremenima. Žao mi je što većinom misle da u Bosni za njih nema budućnosti i žao mi je što su, većinom, u pravu. Da sam na njihovom mjestu i ja bih isto razmišljao. Zapravo, bio sam i, fakat, isto sam razmišljao.

Sviđa mi se muzika koju slušaju. U tome je, doduše, problem. Oni slušaju istu muziku koju smo slušali i mi, onu istu koju su slušali njihovi roditelji. Za mene je uznemirujuće, gotovo perverzno, da roditelji i djeca slušaju istu muziku i da su tu muziku pravili, recimo, Zeppelini ili Floydi. Uznemirujuće je, jer je svrha te muzike bila pobuna. Protiv svijeta, protiv roditelja. A kakva je sad to pobuna kad babi punkeru odvrneš The Clash iz sve snage dok se vozite kući s mora?

Ima nešto skaredno i dirljivo u tome kako današnji klinci recituju stare Nadrealiste ili nostalgišu za Titom. Zbunjujuće je gledati kako se kunu u stvari kojima nisu svjedočili, kojima nisu bili istovremenici. Oni tako vikarijelno proživljavaju našu mladost kao svoju vlastitu, a to je tužno. Tužno, jer ispada da je naša mladost bila bolja (ili smo je mi uspjeli tako prodati), a da im njihova vlastita nema šta za ponuditi. Ako je stvarno tako, onda mogu biti sretan što sam bio mlad onda kada je to nešto vrijedilo, vrijedilo toliko da se i danas prepričava.

Mogao bih, iz istog razloga, žaliti današnju mladež. Mogao bih, ali neću. Neću stoga što oni, ako hoće, mogu iznjedriti svoje suvremenike, svoje vlastite uzore koje će prvo slaviti, a potom spaliti. I onda se radovati oko vatre.

Samo ako hoće....

07.05.2005.

(O) Pukovniku nema ko da piše

Iz rata je, mislim, izašao kao pukovnik. Ne mogu se u to zakleti, jer ni mene, kao ni njega, takve stvari nisu zanimale. Nije bio čovjek od vojevanja, već od posla i zajebancije, po mogućnosti istovremeno. Mrzio je krutost i glupost vojničkog ustroja, bezličnost uniforme tijela i uniforme misli, čvrstu ruku i lakoću s kojom ista krši sumnje i drugačija gledišta.

Do rata je bio poslovan čovjek. Mislim da mu je dobro išlo. Znao je voditi ekipu onako kako se vodi porodica na izlet ili školski tim na gostovanje u provinciju. Opušteno, pobjednički. Da je mogao trpiti nekoga nad sobom, bio bi dobar direktor u kakvoj međunarodnoj korporaciji. Ovako, odgovarao je samo sebi, bio zadovoljan sa svojom malom firmom, i svoj tersluk dobro udomio. Tersao je ispotiha, sarkastično se osvrćući na neumitnu realnost i gomilanje oblaka.

Sa početkom rata, sve je ostavio po strani. Za razliku od onih koji su sa prvim pucnjima otkrili značenje riječi profit, Pukovnik je stao tamo gdje mu je bilo mjesto. Nije bilo lako. Nije se smijao njihovim šalama, a oni nisu kontali njegove. Nisu mu vjerovali. Ko se pametan i sposoban u ta doba ostavljao posla i para, i laćao se stroja kako bi branio rodni grad? Svi su se pitali - gdje su tu pare, a pošto lopov poštenom ne vjeruje, ni njemu se nije vjerovalo.

Jedinica koju je vodio, a vodio ju je profesionalno, kao firmu, bila je pod posebnom paskom. Sve što smo radili, dvaput se prevrtalo i triput zagledalo. Naše su ideje dočekivane sa skepsom i nevjericom, objašnjavane bezbroj puta dok ih oni ne bi shvatili, a onda gurali kao svoje. Pukovniku je tu bilo najteže, jer je on morao raditi ono što smo svi mrzili, pregovarati sa glavešinama.

Nas je, zauzvrat, tjerao da mislimo, ne da recitiramo, tjerao nas je da slušamo i gledamo, a ne da klimamo glavama. Nije bilo uniformi, nije bilo raporta. Naši su sastanci ličili na poslovne, ali radilo se punom parom, doslovce bez prestanka. Sa Pukovnikom sam proveo nekih pet stotina dana. Sa ove daljine svi su se stopili u jedan, ali mislim da bih, ako bih se doista potrudio, mogao prebrojati sve i jedan.

Od Pukovnika sam naučio kako da ostanem ters i ostanem živ u najgora vremena. U ona kad ti tersluk ispoljen na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme dođe glave. O tome jesam li i koliko izučio to umijeće, svjedoči ova priča. I priče drugih iz ekipe. Toliko je vremena prošlo, rijetko ih sretnem, ali čini mi se da bi, da nas neko sastavi, bez riječi i samo s pogledima iste sekunde mogli nastaviti raditi tamo gdje smo stali prije deset godina.

Iza rata, svako je otišao na svoju stranu. Pukovnik se opet bavio svojim poslom, nastavio tamo gdje je stao kada je rat počeo, kao da rata nije ni bilo. Svaki put kad bih ga sreo, mislio je o nekim novim stvarima, pitao me šta mislim o ovoj ili onoj novoj ideji. Koliko ih je tačno imao, nikada neću znati. Znam da je većina njih ostala neostvarena.

Pukovnik je umro od, mislim, raka gušterače. Pojeo ga je i ispio istovremeno, onako kako uzima svaku svoju žrtvu. Sasušio ga i izgladnio do smrti. Nisam ni znao da je Pukovnik bio bolestan, nisam ga ni vidio. Žao mi je što se nismo barem oprostili, u drugu ruku mi je drago, jer ću ga pamtiti uspravnog i nasmijanog, a ne mučaljivog i žutog u postelji.

Iz života je otišao kao i iz vojske. Vrativši činove, tiho, bez ceremonija i velike buke. Njega se neće sjetiti na televizijama, njegova se borba neće obilježavati na večernjem dnevniku, o njemu neće pisati članci u novinama ni udžbenici u školama.

I tako, ispade da o Pukovniku nema ko da piše. O tom čudnom oficiru koji nijednom za vrijeme svoga pukovnikovanja nije postrojio svoju jedinicu uz obavezno "Mir-no!". Pa, dragi Pukovniče, samo da znaš, noćas tvoja ekipa, postrojena od New Yorka do Kuala Lumpura, a sa srcem u Sarajevu, stoji mirno. Po prvi i posljednji put. A ti iz sjećanja ne ideš nikuda.

"Bojimo se!"

(Za N.L.)

06.05.2005.

Moral Kombat

Svako u životu s nečim kuburi. Neko s matematikom, neko sa ženom, ja evo s moralom. Nikako da utrefim taj moral, nikako da se za njega uhvatim, kao za štangu, pa da se pridržavam. Morala. Nekako bi se Moral i ja dogovorili oko toga i istrpili, samo da nije ovih Moralista.

To su oni koji moral šire van sebe, bez obzira na to da li ga imaju u sebi. To su oni koji prvi sude, koji uvijek znaju je li ili nije moralno. Pa osim što tako razvrstavaju postupke, oni jednakom odvažnošću razdvajaju i ljude. Na moralne i nemoralne. Pih! Ko si ti, ko sam ja da o tome sudim?

A u tome je upravo trik. Duboko sam ubijeđen da su većina ovako "visokomoralnih" bića zapravo veoma nesretne osobe, koje svoje ništa umotavaju u celofan pravila i onda se hvale kako se njih pridržavaju bolje od drugih ljudi. Nije uopće neophodno da oni u ta pravila vjeruju, da ih doživljavaju kao nešto ispravno i pravedno. O, ne, bitno je samo pred drugima pokazati da ih znaš i da ih dobro igraš, za razliku od onog drugog. A kad se jednom docepaš više moralne pozicije, jadna li mu majka ko ne radi kako treba.

Nešto ne mogu pojmiti da ponižavanje drugih potpada pod moralan čin. Visoko moralni ljudi, ono malo koliko ih znam, svoj moral primijenjuju na sebi, ne na drugima ("Moralni zakon u meni" -reče Immanuel). Podstiču svoje bližnje da isti moral usvoje, a tuđe vrijednosti i (ne)moral uvažavaju. Ne čujem ih da nekoga osuđuju. Nema nametanja, svako je slobodan da izabere svoje vrijednosti, da vjeruje.

Ali, to je samo moja naivnost. U stvarnosti, niko te ne pita za vrijednosti, ili za vjeru, već samo motri pokazuješ li to na odgovarajući način. Ako dobro glumiš, kao što i oni glume, sve je u redu - svako je svakome vuk, a niko nikog ne grize. Ali gluho bilo ako moralno posrneš- umjesto da ti pruže ruku, hijene će te živog rastrgati. Takvi smo, da nam je da sudimo ljudima.

Postoji sud zakona i sud Boga, ali nama je to malo, mi bi da i sami malo sudimo, da osjetimo načas Božansku superiornost. Petljamo se u ono što nam nije dato, pa, gotov svetogrdno, sudimo po moralu. Moral se bešćutno nameće, baš kao i vjera. A pod plaštom morala i vjere sve prolazi. Plaši me što ponekad pomislim: "Sačuvaj me, Bože, svojih najvatrenijih sljedbenika."

Što je najgore, najčešće je sve to samo pokrov, bezizražajna maska, iza koje se kezi nakazno lice pohlepe, zavisti i strasti. Koliko se puta samo čovjek iznova suoči s time slušajući priče o zlostavljanim dječacima, zapostavljenim ljubavnicama, pronevjerenim novcima, pričama koje su se nezamijećeno dešavale ispod blještave fasade pravovjernosti i ćudoređa. Ko te tjera da se javno očituješ protiv, recimo, homoseksualnosti, ako u ložnicu privodiš malodobne dečke? Ili obrnuto.

Nisam ja ništa bolji, naprotiv, mnogo sam gori, haman sumnjiva morala, upitne vjere i potanke etike. Maslo mi nije za Ramazana i nemam se pravo bacati kamenom. E, pa upravo stoga ga i ne bacam. Da mi se ne zalomi kao Svetom Pavlu, koji u prvoj poslanici Korinćanima napisa: Nije li očito da je muškarcu sramota imati dugu kosu?

Ne znam, možda da priupitamo Isusa?

* * *

"Idemo li?" - pita Alfie, odjeven u borbenu maskirku. Nagovara me da idemo na paintball. Borba do posljednje kapi boje.

"Idemo, Alfie" - velim - "Samo bih morao prvo do komšije, koji je na godišnjem, da mu zalijem cvijeće."

"Nemoj, bolan, nije moralno" - uvjerava me Alfie.

"Kako nije" - ibretim se - "Čovjek mi ostavio i ključeve od stana i još me zamolio da obiđem."

"Ama, znam." - uporan je on - "Ali, kažem ti da je nemoralno. Ne mora se. Ostavi za drugi put."

Šta ću, ostavim kanticu za vodu, uzmem pušku za paintball i spucam Alfie-ja posred čela. Nemoralno!

05.05.2005.

Tersantida - III

Ne zna se koju su svjetlost ugledali prije, onu koja je treperila iz ribarskog sela i označavala njihov cilj, ili onu od munje koja je nenadano zaparala nebo, otvorivši ga poput prepunjenog mijeha. Vjetrovi su zapuhali, voda se oko njih uskovitlala i više su bili pod vodom nego nad njom u slijedećih dva sata.

Leilani se, zanijemila i obnevidjela od straha, šćućurila u dnu čamca, dok je Lo'la pokušavao održati pravac kroz kišu i valove. Sedam je puta pramac nestajao pod površinom i sedam je puta izranjao. Sedam su se puta Leilani i Lo'la poljubili i oprostili jedno od drugog kada bi ih pokrila vodena stihija i sedam su se puta obradovali kada bi ugledali jedno drugo van vode, još uvijek u čamcu.

Onda je čamac udario u nešto jako, jako tvrdo, i Lo'La se smrtno prepao, mada to nije ničim pokazao. U mrklom je mraku i neviđenoj kiši ipak uspio razaznati da su se nasukali na plažu njegovog rodnog otoka. Radosno je podviknuo, zgrabio Leilani i iznio je iz čamca na plažu. Nije prošlo dugo, a njih su se dvoje krijepili čajem od jasmina u toploj kolibi staroga I-Wana, ribara.

Sa prestankom kiše i prvim suncem, sretna se vijest munjevito proširila otokom i svi su otočani pohitili da vide mladence. Sreći na malom otoku ne bi bilo kraja da, negdje oko podneva, Leilani nije jeknula od tuge, jer je shvatila da nema crnog bisera! Svi su se digli na noge i pretražili čamac, plažu, prerovili sve što se na kopnu moglo preroviti, ali biseru ni traga.

Skrhana od tuge, Leilani je jecala u kolibi, dok je stari I-Wan opremao svoj čamac, jer je znao šta mu je činiti. Isplovio je na pučinu, baš iznad kraljevstva podmorskog i preko glasnika uputio kralju Neftunu važnu poruku. Kralj ju je pročitao, klimnuo glavom u znak razumijevanja, i uskoro je cijelo kraljevstvo podmorja bilo na nogama, odnosno na pipcima i perajama, tragajući za crnim biserom. Stari I-Wan bijaše, naime, obećao golemu nagradu za pronađeni biser i još veću za svaki slijedeći, dakako, crni.

Tri dana i tri noći (mada na morskome dnu i nema neke razlike) tragahu morska bića za crnim biserom dok, konačno, baš kod Alginog panja, ne nađe neki siroti cipol naš crni biser, napola zakopan u morskome mulju. Za to je bio bogato nagrađen, a kralj Neftun, preko delfina glasnika obavijesti ribara I-Wana da je biser pronađen. Dok su u podmorju iščekivali presretne ribare, Neftun sa biserom prošeta do baba Škljoke, računajući da mu ona jedina može reći kakav je ovo biser i kako, možda, napraviti još crnih bisera.

Tako i bi. Stara Škljoka uze biser u drhtave ruke, naškilji na jedno oko i reče svima koji su se u iščekivanju okupili oko nje:

"Hm, da, ovaj biser je u stvari okamenjeno govno od Školjkice."

Tek na pomen ovog imena, prisutni se prisjetiše davno zaboravljene izgnanice. Kralj Neftun smjesta posla izvidnicu da raskrči put do Alginog panja i potom se i sam, sa svitom, uputi tamo.

Ono što je ugledao, iznenadilo ga je. Školjkica je, istina, bila živa i zdrava, ali je sve oko nje izgledalo opustošeno. Kada su joj se obratili, ona nije odgovarala. Sjetivši se njenog nekadašnjeg uticaja na okolinu, kralj shvati da je, po izgnanstvu, Školjkica srala i srala dok nije podavila i uništila sve oko sebe. Naposlijetku, poslije godina i godina gunđanja, Školjkica je prestala srati. I prestala govoriti. I sada više nije progovarala niti riječ.

Oko nje se sjatili doktori, filozofi i morski vračevi, ali Školjkica ni mukajet. Molili su, šaptali, derali se, prijetili, obećavali svašta, ali iz nje nije izašla ni riječ. Onda se sam kralj Neftun spustio na koljena i dubokim, ali blagim glasom, se obratio Školjkici:

"Školjkice, znam da smo bili nepravedni prema tebi. Nismo mogli podnijeti tvoje sranje, pa smo te otjerali od sebe. Sada smo se opametili i shvatili da nam je tvoje sranje jako potrebno i da nema niko drugi ko bi u tome bio bolji od tebe. Molim te, oprosti nam, i znaj da sve što tražimo od tebe je da sereš kao nikad do sada."

Školjkica je poslije ovih riječi šutjela još neko vrijeme, onda je slabašnim glasom koji je podrhtavao, progovorila i rekla da će pokušati, a iz oka joj je kliznula jedna sedefasta suza.

* * *

"Svega ti." - nakašlja se Alfie, prenuvši me iz pisanja - "I šta je pouka ove priče?"

"Hm, pouka..." - zamislim se ja - "Pouka ove priče je da ono što je za jedne rijedak biser, za druge može predstavljati najobičnije..."

"De, bolan." - prekinu me on - "Ozbiljno te pitam."

"U redu." - odvratim ja - "Pouka ove priče je da su neka sranja neponovljiva."

"Opet ti!" - ne da se on.

"Hm, vala da znaš" -brecnem se ja - "Ova priča nema pouke. Ovo je samo bila demonstracija jedne drevne vještine kojoj me nekada davno naučila jedna Školjkica koja je živjela na dnu mora..."

"Ma, bježi!" - prekinu me opet - "Ti si nepopravljiv. Idem ja jesti."

I Alfie ode jesti. Plodove mora.

04.05.2005.

Tersantida - II

Vrijeme je prolazilo, isprva nepodnošljivo sporo, a poslije je blagom rukom nosilo u zaborav sjećanja na ružnu godinu. U podmorju su svi zaboravili na Školjkicu, a na otocima su, sa prvom slijedećom uspješnom berbom bijelih bisera, ishlapila sjećanja na sramotu sa onim crnim.

Dođe vrijeme da mlad ribar, Lo'la, potraži sebi životnu družicu. On se pošteno nagleda domaćih djevojaka, ali mu srce ne dade mira, jer, dobrano se već naslušao priča o ljepoti havajske princeze Leilani, i on se odluči preploviti pola oceana ne bi li na dalekim Havajima pronašao svoju sreću.

Opremiše ga zlatom i biserjem, mirišljavim uljima i rijetkim začinima, pa se Lo'la u svom čamcu uputi tamo odakle sunce izlazi. Put bijaše dug i naporan, ali hrabri Lo'la ribar istrpi stameno sve vjetrove i valove i jedno jutro na obzoru ugleda srtme, crne obrise vulkanskog gorja Mauna Kea. Obodren, upravi svoju brodicu ka kopnu i poče smišljati šta će reći princezi.

Samo što je privezao svoj čamac, spopadnu ga kraljevski stražari i odvedu u zatvor. Pitali su ga ko je, šta je, žašto je došao, a Lo'la im je sve pošteno odgovorio - došao je isprositi princezu Leilani, pa, ako je suđeno, voditi je sa sobom kući. Zaslugom svoga poštenja je istoga trena dospio u zatvor, a obližnji se sudac od srca smijao njegovim pričama pri saslušanju.

Prositi princezu, naime, bijaše za obična čovjeka smtrni grijeh, koji se kažnjavao ceremonijalnim bacanjem u grotlo vulkana na dan izlaska mjeseca. No, pošto sutra bijaše rođendan princeze Leilani, dobri se sudac, ipak, sažali na sirotog ribara, zakljući da je isti slabašan duhom i kao takav neuračunljiv, pa naredi stražarima da ga strpaju u čamac i otprave tamo odakle je došao. Stražari ga vratiše u čamac i otisnuše na more. Pun tuge i objede, Lo'la jecajući pade na koljena, pa na dnu čamca, u procjepu, ugleda zaboravljen crni biser. U silnome bijesu, zgrabi on biser i baci ga na plažu prema stražarima, sipajući pri tome najcrnje kletve i uvrede na svom jeziku.

Kad se biser, koji se kotrljao po pijesku, zaustavio, stražari ga isprva gledahu razrogačenim očima, a potom ničice popadaše po tlu. Opet zgrabiše Lo'la-u, ovaj puta nježno, i odvedoše ga pravo pred kralja. Primiše ga uz najveće počasti, a odnekud se nađe i prevodilac i objasni zbunjenom ribaru kako je crni biser znak najvećeg dostojanstva i ugleda, i da je u nekom predanju zapisano kako će princezu Leilani doći prositi plemeniti stranac sa crnim biserom.

Posluže najukusniju večeru i dovedu princezu. Između njih dvoje, baš kao u bajci, buknu ljubav na prvi pogled. Ispočetka su se samo nijemo gledali, a potom stidljivo krali riječi i poljupce jedno od drugog. Od njezinog pogleda, tijelo bi mu se zaledilo, a krv proključala, sve u isto vrijeme i Lo'la odluči da nema više šta ašikovati, već isprosi princezu kako već pristoji i zamoli da se vjenčanje održi što prije.

Bijaše to vjenčanje o kakvom se priča još i danas, slavio ga je cijeli pacifički pojas. Svadba trajaše tri dana i tri noći, a četvrtog dana u zoru isploviše Leilani i Lo'la ka Zapadu. Cijeli otok je isplovio u čamcima da ih prati do pučine, bacajući cvijeće za njima. Gledajući kako njen rodni otok nestaje iz vidokruga, Leilani je bez glasa plakala, držeći čvrsto za mišku svoju novopronađenu ljubav.

Lo'la je plovio, sretan, nepokolebljivog pogleda i sigurne ruke, a Leilani se, poput djeteta, satima igrala sa crnim biserom. Brzo su grabili po pučini Pacifika, svlađujući daljinu. Što su se više približavali Mikroneziji, bili su sve ushićeniji i nestrpljiviji, pa nisu ni primijetili kad su se počeli nagomilavati oblaci...

03.05.2005.

Tersantida - I

Daleko, daleko, iza sedam gora i na dnu sedmog mora bijaše, kažu, kraljevstvo podmorsko. Kraljevstvom stoljećima mudro vladaše kralj Neftun, na suhozemlju poznat i kao Rainier X. Križanac morža i hobotnice, Neftun je vladao milosrdno i pravično, a dobar se glas njegova malenog kraljevstva, smještenog na rubu Marijanske brazde, pročuo nadaleko.

Kralj Neftun je na svom podmorju zabranio ribolov, ali da bi kraljevstvo moglo opstati, uposlio je školjke, koje su, radeći vrijedno na dnu mora, stvarale najčudesnije bisere. Tako su svi bili zadovoljni - ribe su dolazile izdaleka tražeći utočište u toj maloj oazi sigurnosti, pa je noćni život tuna i skuša bio u procvatu, a s njime i ekonomija malog kraljevstva. Školjke su radile naporno, ali su ih svi pazili i dobro hranili, čak su ih delfini vodili na daleka putovanja, kada bi školjke, za vrijeme svojih godišnjih odmora, to poželjele.

Najstarija i najmudrija među njima bijaše baba Škljoka, koja je, za svojih sedamdeset i sedam godišnjih odmora obišla stotinu sedamdeset i sedam zemalja (sve odreda članice UN) i vidjela što niko u kraljevstvu nije. Njoj se kralj Neftun uvijek obraćao za savjet kada mu je isti bio potreban.

Na dnu mora, među ostalim školjkama, živjela je i jedna Školjkica, koja je puno srala. Srala je kako je glupo živjeti na dnu i kako je, općenito, glupo život provesti nažuljan, stvarajući bisere, od kojih ona ionako nema nikakve koristi. Ona biser ionako nikad neće vidjeti, neće dobiti pare za njega, tek povremene vožnje na leđima razuzdanih delfina, koje su ionako jako neudobne, a ona je mrzila neudobnost i spremanja za put...

Toliko je ona blebetala da je počesto zaboravljala filtrirati vodu, pa se tako hraniti i disati; Školjkica je, zato, malo zaostala u razvoju i ostala sitna. No, ona je i dalje srala kao velika, pa su podanici podmorskog kraljevstva, već potišteni, sa olakšanjem dočekali vrijeme kada je Školjkica, skupa sa ostalim školjkama, počela praviti bisere. Nadali su se da će je društveno koristan rad, što zadeverati, što osvijestiti, te da će Školjkica u svakom slučaju malo predahnuti u svojim verbalnim izljevima.

Na veliku žalost čitavog podmorja, Školjkica je, čim ju je nažuljalo prvo zrnce pijeska, utrostručila svoje gunđanje. To je bilo toliko nepodnošljivo, da su se sve druge školjke zatvorile u sebe i slijedećih godinu dana nisu progovorile ni riječ.

Sa prvim monsunima, na pučinu su isplovli mikroneški i guamski ribari i izlovljavali školjke. Prema trgovinsko-tarifnom sporazumu, ribari su smjeli izloviti deset hiljada školjki, pokupiti bisere, a školjke su potom vraćali u more. Red i mir u ovom golemom poduhvatu su osiguravale posebne jedinice kraljevstva, poznate pod imenom Sharxx.

Tako su i toga jutra, sa osvitom zore, ribari marljivo dizali školjke na površinu, vadili iz njih bisere i bacali ih nazad. Iz nekog nepoznatog razloga, godina je bila nerodna, tek par stotina kržljavih bisera i mnoštvo školjki koje bi samo slijegale ramenima kad bi ih otvorili da vide šta je unutra. Predvodnici ribara, stari I-Wan i sin mu Lo'La, su vidno razočarani završavali sa vađenjem, kad im jedan Sharx koji je plivao ispod pramca, reče:

"Ta zadnja koju ste izvadili, to je Školjkica. Ona je pravo puno srala čitavu godinu i mislimo da su od njene priče sve druge školjke naprosto svehle. Nadam se da je bar ona iznjedrila kakav dobar biser, kad je već ostale tako unazadila."

Lo'la uze Školjkicu u ruke i otvori je, kad tamo - jedna golema crna kuglica! Uze je između dva prsta i okrenu prema suncu, a stari I-wan bijesno povika:

"Šta je ovo!? Crni biser!? To je uvreda za moj narod! Crni biser je najgore moguće predskazanje - mreže će nam se zamrsiti, djeca će slabo učiti u školi, ženama će se sise objesiti. Ovako nešto se nije desilo već tristo ljeta! Ovo je nečuveno prokletstvo!"

Tu on zgrabi Školjkicu i jarosno je, iz sve snage, baci u vodu daleko. što dalje od čamca. Potom istrgne crni biser iz ruke Lo'la-i posprdno ga baci na dno čamca. Zapovijedi svojim ribarima da se spakuju i okrenu nazad ka kopnu, neobavljena posla.

Školjkica je do dna tonula deset minuta, neprestance gunđajući. Prije nje je na dno stigao glas o strašnoj nevolji koju je uzrokovala i čim je dotakla mekani pijesak Tihog oceana, zgrabiše je škampi-stražari i odvedoše pred kralja Neftuna. Kralj je, vidno namrgođen, četiri dana razmišljao šta da uradi sa Školjkicom, i petog dana donio presudu:

Školjkicu su protjerali na rub kraljevstva, u divljinu iza Alginog panja, i do kraja njenog života niko u kraljevstvu je nije smio potražiti, niti sa njom progovoriti i jednu jedinu riječ. Po proglašenju presude, Školjkicu smjesta izgnaše i algama pregradiše jedinu stazu koja vodi do Alginog panja.

Za to vrijeme, ribari su, pjevajući tužne pjesme, sa prvim zvijezdama privezali svoje čamce uz obale svojih otoka...

02.05.2005.

TerSijanje*

"Što si, bolan, takav?" - pita me Alfie dok popravlja pregorjelo vlakno na sijalici (za razliku od mene, on to može).

"Kakav to, Alfsteru?" - kažem odsutno dok otvaram prozor.

"Pa takav... siješ tersluk na sve strane." - kaže on.

"Hm, a zar se to ne očekuje od mene, s obzirom na reputaciju?" - odvratim ja - "Uostalom, i o tebi je riječ. Tako ti dolaziš do izražaja."

"Ma znam" - nastavlja on, škiljeći iz sijalice - "Ali promijenio si taktiku. Sad siješ tersluk komentarišući druge, a kod sebe slabo šta terslučiš."

"Vidiš, Alfie, to si dobro primijetio." - zamislim se ja - "Ali kad malo promisliš, ima smisla. Zašto przniti po svojoj bašči, kad možeš po tuđoj?"

"Ma jeste, ali možda ljudi ne žele da im ti tersijaš tamo." - nastavlja on.

"Možda ne, ali ako mi već ostavljaju tu mogućnost, ne treba ih čuditi ako je iskoristim. U punoj mjeri." - zaključim ja, zakašnjelo bacajući sjeme gencijana i anemona u bašču ispod prozora - "Znaš, ja ne govorim ljudima šta da pišu i kako da to rade, ali ako me nešto pobudi da mislim, onda to valjda mogu podijeliti sa drugima?"

"Ma ti to dijeliš šakom i kapom, k'o sadaku." - primijeti Alfie.

"Pa kako i neću, kad bar tersluka imam u izobilju. Na izvoz." - nasmijem se - "No, ozbiljno govoreći, ne tersijam ja bezveze. Uvijek se potrudim da dam neko drugačije, nekonvencionalno mišljenje, nešto što će ljude natjerati na razmišljanje, možda im čak pomoći da riješe problem o kom pišu."

"Na primjer, kako se ubiti u što kraćem roku?" - zajedljiv je Alfie, dok drži fazu u ruci. Sijalica žmirka.

"Ma daj, Alfie, svega ti. Koga sam ja to podsticao da se ubije?" - čudim se, sumnjičavo gledajući wisteriju koja puzi uz istočni zid.

"I nisi, vala. Zato što ih ti ubijaš. U pojam." - kaže on namrgođeno.

"E, jesi neki." - kažem nestrpljivo - "Kažem ti, ja nikome ne želim zlo. Obraćam se samo ljudima koji mogu shvatiti ono što im govorim i iz toga izvući neku korist. Ja, moj Alfie, okolo prosipam prave male sirove dragulje. Samo ih treba malo izbrusiti i vidjeti da je to prosipam zrnca mudrosti."

"Prosipaš ti sve, samo ne mudrost." - kaže Alfie, konačno izlazeći iz sijalice i sjedajući na sims. - A čini mi se da možda najviše prosipaš sebe."

Možda.


*ljubaznošću Hablešine

01.05.2005.

Škola laganja

Danas sam nazvao školu laganja. Htio sam se raspitati o nekim stvarima. Recimo, čemu me mogu naučiti, imaju li laži za svaku priliku, koliko će me sve to koštati, rade li ponedjeljkom i koliko će mi vremena trebati. Imam osjećaj, naime, da ne znam dobro lagati. Uvijek se sav spetljam i zbunim, ili me izdaju oči, nos, boja glasa. Šta god od navedenog bilo posrijedi, uvijek me uhvate u laži.

A to nije lijep osjećaj. Stoga želim da budem bolji. U laganju.

"Škola laganja 'Von Münchhausen', izvolite?" - javio se nemarno ljubazan djevojački glas.

"Da, ovaj, zanima me prije svega da li je ovo legalno?" - tražim riječi.

"Ha-ha, sjajni ste, gospodine, svaka čast!" - nasmije se djevojka - "Naravno da je legalno. Mi smo ustanova od integriteta i reputacije."

"Aha, hvala. Da, mislim, nisam ni sumnjao, ipak je bilo crno na bijelo u novinama. Ne biste vi to da nije legalno." - pravdam se - "Ali, mislim, da li je moralno?"

"Moralno!? Kakve veze ima moral s ovim?" - u glasu joj ćutim notu ljutnje i ozbiljnosti - "Vidite, laganje je plemenita vještina. Baš kao sokolarenje ili sakupljanje oružja. Nema tu ništa nemoralno."

"Pa... pa zar ne koriste ljudi laži da bi povrijedili ili prevarili druge ljude?" - promucam ja.

"Gospodine, molim Vas, budite ozbiljni!" - ukori me strogim glasom - "Laži ne varaju ljude. Ljudi varaju ljude. Licemjeri bi ionako varali ljude i bez laži, samo na neki drugi način. Uostalom, njima ne treba naša škola."

"Mislite, vi ne primate u školu ljude sumnjivih pobuda?" - ponadam se.

"A ne, nas to ne zanima. U to, znate, ne ulazimo." - objašnjava ona.

"Znači, moguće je da se neko sa nečasnim namjerama upiše u vašu školu?" - uhvatim se za to.

"Vidite, gospodine." - strpljivo mi objašnjava - "Itekako je moguće. Ali, ljudi o kojima vi govorite su davno izučili školu laganja. Ne brinite se Vi za njih. Sa druge strane, Vi ste u tom pogledu, hm, moram biti direktna, malo zaostali. Stoga vas moram predbilježiti za intenzivni kurs koji počinje iduće sedmice. U redu?"

"Valjda je u redu." - složim se - "Oprostite, kako se zovete?"

"Ja sam Vanity." - kaže - "I dobro došli u školu laganja."

"Hvala." - odvratim, onda se sjetim nečega - "Vanity, volite li Vi laži?"

"Ah, luda sam za njima." - smije se - "Ali samo kada ih čitam u knjizi ili gledam na filmu. Ne volim laži u životu. Nikako u životu."

"Hvala Vam na iskrenosti." - kažem - "Vidjet ćemo se opet?"

"Svakako, gosdpodine." Klik.

* * *

Alfie, s druge strane, igra video igrice i nesmiljeno laže žene. Ne znam odakle mu toliko spretnosti, smjelosti i volje, šejtanu jednom, ali laže čim zine. Sve što misli, što osjeća, što želi i što namjerava, sve su to samo patvorine. I što je najgore, sve one znaju ili osjećaju da on laže. A opet, sve mu vjeruju.

Vjeruju toliko da me boli kada gledam kako se on igra sa njima. Mada ništa ne poduzimam. On mi je to jednom objasnio, čini mi se. Nešto kao kako je dobro da on laže, jer im tako pruža utjehu i čini sretnim. Ili manje nesretnim. Želim vjerovati da je tako. Ili možda samo lažem sebe?

Brine ga jedino to što, iako može imati skoro svaku, zna da ni jedna neće ostati s njim, jer ga nijedna ne uzima za ozbiljno. Valjda je to cijena neprestanog laganja, ali kako ću ja to znati? Pitam se, koju je on to školu laganja završio? I kad je prije stigao? Ovih dana, ako ne slažem, preroviću mu po stvarima i potražiti tu diplomu.

Umijeće Tersanja

OVDJE SE NALAZI DOM: UMIJEĆE TERSANJA

TERS DIGEST

NOMINA SUNT ODIOSA
TERS (tur.) - 1. protivan, suprotan, nabusit, opak, neprijazan, zloćudan; 2. kriv, falsificiran, patvoren, lažan;
B. Klaić

Ko je Alfie?

NEPOTVRĐENO:
Iza svakog čina tersluka stoji skrivena želja da se bude voljen.

S. Freud

FRIENDS & LOVERS
Love me love me love me
Say you do
Let me fly away
With you
For my love is like
The wind
And wild is the wind

Give me more
Than one caress
Satisfy this
Hungriness
Let the wind
Blow through your heart
For wild is the wind

You...
Touch me...
I hear the sound
Of mandolins
You...
Kiss me...
With your kiss
My life begins
Youre spring to me
All things
To me

Dont you know youre
Life itself
Like a leaf clings
To a tree
Oh my darling,
Cling to me
For were creatures
Of the wind
And wild is the wind
So wild is the wind

[i]Wild Is the Wind by
Tiomkin/Washington,
as performed by
Nina Simone or
David Bowie[/i]

Wild is the wind
Wild is the wind


PASSENGERS:
241489

online


Powered by Blogger.ba
Design by BDSM:.