Umijeće Tersanja

Diletant je riječ kojom se, u bosanskom kolokvijalnom govoru, označava osoba koja je amater, nestručnjak ili početnik. U romanskim jezicima, poput talijanskog ili francuskog, dilettante opisuje osobu koja se nečim bavi površno, nezainteresirano ili nemarno. Između bosanskog i, recimo, francuskog značenja ima jedna fina razlika.

Po bosanski, diletant se s vremenom može izbirikati i postati spretan i stručan u onome što radi. Pošto u francuskom jeziku nema toga glagola (izbirikati se), francuski dilettante zanavijek ostaje diletant - aljkav, neposvećen, površan. Mene je u životu zapalo francusko značenje.

Jednu, možda dvije stvari u životu radim kako treba, sve ostalo je kod mene diletantski. Nema strasti, nema ushita, sve se obavlja napola, nemarno, indiferentno. Prvo sam shvatio da sam sa znanjem diletant. Naravno, ne možeš znati sve, ali možeš dobro isfolirati da znaš puno toga. I ja, evo foliram. Ništa ne učim, samo foliram. Isto i sa muzikom. Ništa ne slušam, a pravim se da slušam. Sportovi, hobiji... mah, nije to za mene. Nisam od onih što sabahom grabe prve kilometre, niti od onih što vole skijati pod reflektorima do kasno u noć.

I spram raje sam postao pravi diletant. Ne da mi se održavati kontakt, glumiti interes za propale ljubavi, bračne dileme i obiteljske drame. Onda je diletantizam prešao na moj posao. Pretvaram se da radim, traćim vrijeme, računam na penziju. Ponekad shvatim da ono što radim, radim malim prstom, a pojma o tome nemam. Sve površno.

Postao sam diletant i u ljubavi. Ne da mi se zahmetiti ni sa vođenjem iste. U ljubavi više ne mogu pošteno ni prevariti, niti pošteno slagati, čak ni pošteno ukrasti nečije srce. Sve napola. Nemarno, nije me briga hoće li uspjeti. Shvatam sada da se to proširilo na čitav moj život.

Spao sam na najniže grane. Umjesto da postajem sve veći stručnjak za življenje vlastitog života, za bivanje mene, ja živim svoj život kao diletant, kao trećerazredni glumac koji pijan i podbuhao dolazi na probe i stalno zaboravlja tekst. Volio bih reći da sam tako neposvećen vlastitom životu zato što su mi misli negdje drugdje, ali nisu. Nisu nigdje. Nema ih.

Mislim da u posljednje vrijeme počinjem zabušavati čak i u tome. Čak ni u diletantizmu ne mogu biti dobar, već i u njemu postajem diletant. Baš me zanima dokle će to ići?

* * *

"Hej, debitant!" - dere se Alfie ispod prozora - "De, siđi da igramo lopte. Na male. Jedan na jedan."

"Nije debitant, već diletant!" - ispravljam ga.

"Ma isto je to meni, samo ti silazi!" - odjekuje dvorištem.

Silazim, u trenerci, i mi se zatrčimo za loptom. Alfie meni u tren zabije gol. Onda ja uzmem loptu i krenem u napad. Dosadno mi samome, a Alfie se ispriječio. I ja šta ću, dodam loptu njemu, a on meni proslijedi dupli pas i ja plasiram loptu pod prečku. Radujemo se obojica, baca se petica. I tako, cijelo popodne, umjesto jedan na jedan, mi igramo dva na ništa. Mnogo nam je lakše, a postižemo puuuno više golova.

Pravi diletanti!

Prije svega, moram reći da sam odgojen tako da iznimno poštujem i uvažavam žene. S time nikada nisam imao problema i to mi nikada nije teško palo. Štoviše, mislim da su žene daleko superiornije od muškaraca. Čega god se prihvate, rade to uspješnije od nas, temeljitije su, manje sklone nepotrebnom riziku, izbjegavaju sukobe, koriste zajednički rad, poštuju tuđa osjećanja...

Muškarci, s druge strane, imaju biološki prilično ograničenu funkciju. Oplodnja, i to je to. Sve ono prije i sve ono poslije - bez toga se može. Žena može djecu donijeti na svijet, othraniti, odgojiti, izvesti na put, održati obitelj i cijelo društvo, sve sama. Sa muškarcem to može biti lakše (nekad i teže), ali prisustvo muškarca u tome svemu nije neophodno. Neophodno je samo u jednoj stvari. I to je ona stvar o kojoj mi stalno i jedino mislimo. Kako nećemo, kad nam je to svrha postojanja?

Pošto su sa stanovišta opstanka čovječanstva gotovo nebitni, muškarci su toga gotov genetski svjesni i uvjeren sam da svi mi imamo, duboko u sebi, strah od beznačajnosti. S tim strahom se nosimo tako što se trsimo da dokažemo svijetu i sebi kako su muškarci "glave kuće", "bolji od žena", pravimo države i vodimo ratove, filozofiramo i istražujemo, a u predasima između tih silnih neophodnih i važnih aktivnosti šamaramo žene, tek toliko da se zna gdje im je mjesto.

A mjesto im je ispod muškaraca. Ili iza, kako gdje gledaju. I tako već nekih 40 000 godina, koliko ima da smo dohakali matrijarhatu.

Svo to vrijeme, posebno zadnjih desetljeća, žene se bore za ravnopravnost i nezavisnost. I to katastrofalno neuspješno. Izborila se čitava Afrika za samostalnost, izborio se Istočni Timor, haman će i Kurdi i Baski jednog dana zavihoriti svoje zastave pred Ujedinjenim narodima, samo žene neće svoju, čak ni pred mjesnom zajednicom. Ne znam zašto je tako, ali postoji samo par mogućih razloga:

1. Kakvi god da su uhljupi i koliko god da su u krivu, muškarci su ipak puno bolji i uspješniji tlačitelji nego što se može poznati na prvi pogled.

2. Koliko god bile pametnije i biološki vrijednije, žene su nesposobne da se ustroje i konačno zbace muškarce sa trona historije. Možda stoga što u kritičnom trenutku postanu jedna drugoj zavidne i stanu se međusobno olajavati. Čovjek je čovjeku vuk, a žena ženi kučka.

3. Žene se u biti ne žele osloboditi muške dominacije iz samo njima poznatih razloga (glagolsko stanje trpno).

4. Žene su po prirodi manje agresivne i to ih možda zeza kroz historiju borbe za njihova prava (kako je izrekla vila-navjesnica, uz gromko priznanje za doprinos naučnoj misli u tersova).

Što je najgore, stvari se ne mijenjaju, a žene i dalje biraju pogrešne bitke. Kao, na primjer...

Prije par godina digla se u Bosni velika hampa spram trgovine bijelim robljem. Ozbiljan problem, priznajem. Digle se aktivistkinje, organizacije za ženska & ljudska prava, oglašavalo se apeliralo se, pravile se, stranim parama, radionice i seminari za mladež.

Onda, poslije napornog dana na seminaru, izađe ta ista mladež i - pravac diskoteka. (Ovdje mislim na urbanu mladež, papke ne računam; papak po defaultu lema žensko čim zađe u pubertet. ) U diskoteci, naravno, rap. Protiv rap-muzike nemam ništa, mada to za mene nije muzika, već poetski izričaj, ali rap ima jednu nezgodnu osobinu.

U njemu sve žene spadaju u jednu od dvije kategorije - kučke ili kurve. U rap pjesmama žena ima samo jedan atribut - veliko dupe. I zna da radi sa njim, što je jedina aktivnost koju rapperi očekuju od žena. Ponekad se zalomi i oralni seks. I sasvim je u redu da žena privređuje korištenjem gore navedenih prirodnih resursa.

Urbana mladež, i muška i ženska, se kune u rap. Koliko je žena diglo glas protiv ovoga? Tišina... ni jedna se ne javlja. Koliko je aktivistica uložilo svoj protest protiv ovoga? Opet tišina. Koliko je suvremenih majki kazalo svojoj djeci (što ženskoj, što muškoj) da tu nešto nije redu? Ma ako je i jedna, neka se javi, da joj dodijelim orden.

Teško mi pada kad vidim kako se djevojčice i djevojke nekritički kunu u, recimo, Eminema. Kao što će i njima teško padati kada ih drugovi i dečki počnu smatrati kurvama i oholim, bezvrijednim predmetima. Jer, i drugovi su slušali Eminema. I shvatili su poruku. A nikoga nije bilo da im kaže suprotno. Nikoga!

Drage moje aktivistice, dok ste se vi borile sa bijelim robljem (ili protiv istoga), Eminem vam je poništio sav trud za slijedećih dvadeset godina.

Ali, to je samo mojih 2 centa. Kusur od 48 možete zadržati.

* * *

Alfie mudro šuti. Ne želi se zamjerati ženama. He'll take them to the candy shop.

Vjetar života nas je rasijao na sve strane. Tako to obično biva za ljudskoga vakta, ne završiš sa onima sa kojima započinješ, ali je vjetar koji je nas poduhvatio puhao snažnije i krvoločnije no inače, pa se, evo, do danas presabiremo, dok otiremo prašinu sa ramena, kao poslije iznenadne pustinjske oluje.

Kada si mlad, vrijeme je blago prema tebi, a ti prema njemu okrutan - žuri ti se, bez zastajkivanja i misliš da će ono što imaš trajati zauvijek. Poslije tek shvatiš kako je sve tako krhko, tako prolazno, ali vrijeme tada okrene karte za kockarskim stolom, zavrti godine i odnese sve tvoje grabeći pohlepnim rukama, uz neizbježnu cigaru u kutu usana i zlatan zub u krezavom osmijehu.

Ja sam svoju raju skupljao kao kamičke za mozaik, gledao kako mi se uklapaju, pa ako nisu, kamičke bacao nazad, a ako jesu, čuvao ih kraj srca da jednom to sve uklopim u neku svoju sliku. Vjetar me uhvatio sa njedrima punim kamičaka, bez nekog čvrstog rama za mozaik, i sve mi, sem par, istrgao i raspuhao. I tako od mog mozaika ne bi ništa.

Onda sam se, u neka doba, otisnuo i ja i pobacao ono što mi je zaostalo u džepovima. Došao u novi svijet. Našao novu raju. Istina, nije to Moja raja, ali je Dobra raja. Dan za danom, mjesec za mjesecom, i ja shvatim da prolazim kroz nešto što zovem formatiranjem raje.

Nismo se znali otprije, što mi se danas čini nemoguće - išli smo u iste škole, izlazili na ista mjesta, znali iste ljude, činili slične zulume, ali eto, nismo se znali. Zato smo dobro protabirili prošlost, tražili zajedničke uporišne tačke, zajedničke metafore i od toga pravili potku, okvir za naše druženje.

Svaki put kad bi se našli skupa, pričali bi o prošlosti, svako o svojoj, upijali jedni od drugih i ona je tako postajala zajednička. Malo smo pričali o sadašnjosti, o stvarnosti. No, ipak bi, s vremena na vrijeme, sadašnjost i stvarnost ulazile u naše živote, isprva nenametljivo i tiho, a kasnije uz grohotan smijeh. I tako smo, gotovo neprimjetno, u našu potku upleli šarene niti prijateljstva, izgradili našu malu historiju, našu privatnu metaforu.

Danas, kada se nađemo, ne pričamo skoro nikako o prošlosti. Uglavnom se bavimo onim što nam se sada dešava. I nosimo se s tim. Sve češće, primijetim, u priču nam se uplete budućnost. To mi je posebno drago.

Sa svojom starom rajom sam, opet, izgradio neki virtualni okvir, pa hranimo prijateljstvo žicama i cjevčicama, ventiliramo aparatima, nadajući se trenutku kada ćemo moći pustiti ga da prodiše punim plućima. Dogodi se, ponekad, da zapušu povoljni vjetrovi i sastave silnu mi raju sa svih strana - i staru i novu. I baš zahvaljujući spretno upletenim nitima potke, bekrajnom strpljenju i vješto skuckanom okviru, desi se da se moji kamičci, barem na jednu noć, uklope u predivan mozaik.

* * *

"Hej, filozof!" - prekida me Alfie - "Evo sam ti formatir'o kompjuter."

"Šta si uradio!?" - zabezeknem se.

"Očistio ga k'o suzu." - isprsi se on - "Sad možeš sve fino ispočetka. Da se ne patiš."

"Ama, Alfie!" - očajavam - "Pa sve si mi obrisao! Šta ja sad da radim? Vidi kompjutera! Kao da ga je tajfun opustošio!"

"Ma nema frke." - samouvjeren je Alfie - "Baš sam negdje čitao, ako te odnese vjetar, samo triput lupiš petama i odmah se vratiš kući."

"U Sarajevo?" - upitam, u nevjerici.

"Jok" - odvraća on - "U Kansas."

Škrgućem zubima dok sjedam za kompjuter i kucam:

C:> format Alfie:

"Pa šta ćeš sad na drvetu?" - pitam ja, na ivici snage i na rubu živaca.

"Osmatram malo, da vidim ima li šta. Možda mi se ukaže Grad." - odgovara Alfie, časno izviđački.

"Ama, kakav Grad, nema ni signala na mobitelu! Ko zna kud smo mi zabasali?" - očajavam ja.

"Samo se trebamo vratiti odakle smo došli, i eto nas na početku!" - objašnjava Alfie.

"Odlično, ali, koliko se sjećam, nismo sišli sa drveta." - bunim se - "Ustalom, što će ti ta kamera? Šta, svega ti, snimaš sa njom?"

"Hoču da zabilježim naše poduhvate." - ustvdi on.

"Ma kakve poduhvate, Alfie, snimat ćeš ti nas kako umiremo od gladi ili se smrzavamo od zime u ovoj šumetini. " - izjavljujem rezignirano.

"Joj, šumetini! Šta ako zanočimo u šumi?" - plaši se Alfie - "A šta ako nas safata ona Wlair Bitch..?"

...A sve je počelo kao savršen proljetni dan. Toliko savršen da je uspio izmamiti dva gradska mamlaza da izađu na sunce i, još gore, da siđu sa asfalta i upute se zelenim tepihom preko proplanaka i kroz šumarke. Sve smo lijepo dogovorili, isplanirali, rekli ljudima da nas čekaju, ponijeli kompase i mape, ali sad nam to ništa ne pomaže.

Već satima hodamo ukrug, iako kompas pokazuje da idemo na Zapad. Ponavljaju se iste livade, isti potoci, iste cvjetne šare, ali nigdje žive duše. Nikome se ne možemo javiti, niko ne zna gdje smo. Ne znamo ni mi, samo znamo da smo zabasali. Više ne znamo šta da radimo, niti kako da se hranimo, pa smo počeli priželjkivati (potajno, svako za sebe) da nas spopadne Wlair Bitch, pojede onog drugog, a onaj prvi, to jest ja, u strahu dobaci do civilizacije, gdje ljudima priča strašnu priču o tome kako je Wlair Bitch pojela onog drugog (Alfie-ja) i onda se svi sutra vratimo da tražimo njegovu kameru.

"Alfie." - zamislim se ja nešto - "A kako se zvalo ono zadnje mjesto što smo prošli prije sedam sati?"

"Uh, ne znam" - češe se on po glavi - "Eastwick?"

"Hm, moj Alfie" - snuždim se ja - "Pa mi smo pravo zabasali. Toliko smo se izgubili da nas ni Wlair Bitch sigurno ne može naći. Mi smo ti Wlair Bitch rejects."

"Pa šta čemo onda?" - zabrinu se on, a onda se dosjeti - "Hej, ba, hraničemo se u šumi. Evo da probam kakve su ove bobi... Fuj! Jesu kisele!"

"Evo probaj ove kupine" - nudim ga ja - "I, molim te, ugasi tu kameru."

"Ma, jok" - istrajan je on - "Hoču sve da ovjekovječim. Pa ako nas nađu, da znaju šta je bilo sa nama. Možda puste na televiziji, pa budemo poznati."

"Velike mi utjehe, moj Alfie" - mislim se ja - "Šta ja imam od toga što ću biti mrtav-poznat? Radije bih bio mrtav-pijan. uostalom, zar misliš da bi to neko gledao?"

"Pa mislim" - razmišlja on - "Ljudi vole svaki reality-show, valjda če i ovaj naš".

"Znam, Alfie" - ne odustajem - "Ali u našem se baš ništa neće dešavati. Samo ćemo pocrkati od gladi, a najveća akcija će biti kad nas protjeraju kupine."

"Ma joj tebe!" - ne da se on - "Pa smislimo neki pravo zanimljiv naslov i ljudima zapadne za oko, pa sjednu da gledaju."

"I koji bi ti naslov mogao naći da opiše ovo naše stanje, a da privuče ljude, svega ti?" - dokrajčim ga ja.

"E, pa to je bar lako!" - namigne slavodobitno - "No Sex - No City!"

Alfie živi na posljednjem izlazu za Brooklyn. Baš prije golemog mosta koji, učini mi se ponekad, a posebno za tmurnih i maglovitih dana, vodi u Nebo. Njega Alfie pješice prelazi svake subotnje večeri, iz meraka. Alfie živi u sjevernom Londonu. Uzvere se na Archway preko ograde, gleda City i St. Paul's u grimiznom sutonu, a onda skače na crvene dvokatne autobuse što mile na Highgate, strašeći bukom bakice i zamišljene činovnike. A on se, šejtan, grohotom smije. Truly, madly, deeply.

Alfie boemske ljetne noći provodi u Ortaköy-u, ispod Bosforskog mosta, ispijajući čaj i zavodeći strane studentice pitkim lažima. Priča se da ga je jednom vidjelo i u tajnoj pušionici opijuma na katu, ali on moje upite uvijek mudro odšuti. Nije mu mrzak ni Pont Neuf, ni Lanchid, ni Karlùv most. Očito, Alfie voli mostove. Obilazi ispod, iza i preko njih, zagledajući ih sa svih strana. Gdjegod ima priliku, otisne se na bungee-jumping bez gumene kanafe. I zato uvijek kasni.

A ja? Ja živim u snovima. Mada od njih ne mogu živjeti. No, ja svejedno otvaram svaki puta kada Hypnos i Morpheus, otac i sin, pokucaju na moja vrata. I uvijek znam kamo me vode. Istresu me negdje na Sedreniku, baš kao iz kombibusa, i ostave da lunjam kroz mahale. Ili priječim kroz bašče, kako mi ćeif. A meni ćeif da gledam samo sa Vidikovca, dišem samo na Podhrastovima, pijem vode na Topliku, ašikujem s curama uz Darivu, onda ih ljubim na Wilsonovom, dok krošnje pucaju od lipovog cvata, a mi mrzimo svaki par farova što prozuji i virne nam u čaroliju poljupca.

Za toplih ljetnih večeri gledam tako u snovima Bibilioteku, Vijećnicu, sa prozora svoje sobe. Gledam je tako dok iz nje suču prvi plamenovi, dok zvijezde od srama blijede spram crvenog žara knjiga, a u ustima ćutim tragove olova davno utisnutog u papir u maloj židovskoj štampariji u Beču... Gledam, a san mi se pretvara u noćnu moru. A ja ne mogu ništa, jer više nisam gospodar svoga sna. Samo sporedan lik.

Ponekad se probudim. Preznojen, idem prebrojati svoje knjige. Pomilujem ih pogledom i onda utonem u blaženu tupost i utrnulost, do zore. Ponekad se ne budim, već gorim tako do jutra. Onda ustajem, nesvoj, čovjek-mašina koja se sprema na posao i želi da više ne sanja. Sve mi se čini, sretniji sam ako ne sanjam.

* * *

Neispavan, neobrijan, čekam Alfie-ja po ko zna koji put. A on kasni, kao i uvijek. Konačno se ukaže, i on neispavan, ali raskalašan, raspoložen, natopljen razvratom i jeftinim vinom.

"Alfie!" - bunim se - "Svaki put te čekam. Ne mogu više. Ubit će me ova čekanja."

"Ma jok, buraz." - razuvjerava me on, tapšući me po ramenima - "Kakva pusta čekanja! Ubit će te sjećanja."

Mrzim ga što je u pravu.

Oni su hrabri tigrovi koji bespogovorno caruju džunglom. Oni su gordi lavovi koji gromko riču u sutonu. Oni su crne pantere koje gipko plazaju zemljom dok se nečujno prikradaju nesvjesnim predmetima svoje požude. Oni su par žeravica kojima fiksiraju svoju lovinu dok im se mišići zatežu spremajući se za odsudni skok.

I..?

Samo što oni ne skoče. Ništa se ne desi.

Isprva sam mislio da je riječ o lošoj sreći koja je zadesila par stasitih ženki ljudskog roda. Upoznaju nekoga, ili taj neko upozna njih, razmijene se pogledi, razmijene se riječi, razmijene se poruke... nekad frcaju i iskre, ali od vatre ne bude ništa.

Hm, mora da se nestašni dečki igraju sa srdašcima plahovitih ljepotica, mišljah ja, mada i oni i one bijahu van nesigurnih adolescentskih godina. Malo čudno da se kršni momci igraju zavođenja tek toliko da vide mogu li obrlatiti nekoga, ali ne i nemoguće, zaključih ja. I zatvorih dossier.

No, oči i uši ostavih otvorene. I, malo po malo, počnem ja sastavljati kockice od primjera. I to haman iz pet vremenskih zona, sa tri kontinenta. Muzika krene, zainteresirane strane stanu obigravati jedna oko druge, ali niko ne zapleše. Možda će sve ostati misterija, pomislih dok sam po stoti put vraćao dossier natrag u ladicu, označavajući ga sa velikim X.

Ali, onda mi sinu. I to, dakako, čitajući blogove i slušajući mušku stranu priče. I spoznam da muškima nije do zezancije, kako su i oni bili zainteresirani, imali ozbiljne (i nadasve poštene) namjere, podgrijavali maštu. No, gospoda se žale kako se jednostavno ništa nije desilo, kako je sve ishlapilo, kako je prošao pravi trenutak...

Pa dabome da je prošao kad ništa niste poduzeli! Čekali ste da vam mlada dama poleti u zagrljaj i klone u naručju uzdišući "Uzmi me! Uzmi me!"? Ili si čekao ispod drveta da ti mala padne u krilo, kao zrela jabuka? Pa nisi ti Isaac Newton. A i njemu je jabuka pala na glavu, ne u krilo.

Žao mi je kad neka moguća veza propadne u zametku samo zato što neko nije imao (dovoljno) hrabrosti da napravi prvi korak. Nastranu sva priča o ravnopravnosti (i, je li ono bijaše, emancipaciji?), ali u slučaju neriješenog rezultata neko mora nešto poduzeti. I ja čvrsto i neopozivo vjerujem da to treba biti muško.

Znam, znam da je teško biti staložen i pribran i cool dok ti se srce spušta u pete kada joj prilaziš i znam da je teško glumiti ravnodušnost nakon što ti ona pred svima poput papirića pocijepa srce na komade koje ti poslije kupiš po podu. Teško je biti fin i pristojan dečko i izložiti srce atmosferskim prilikama i njenom neumoljivom pogledu, ali jednostavno - budi muško. Jer, svaka od njih priželjkuje da je On, onaj pravi, obori s nogu (ne doslovce).

Sve to zvuči malo licemjerno iz pera nekoga ko je i sam na stotine puta umirao od stidljivosti i propustio ko zna koliko prilika, ali svaki puta kada sam skupio ono malo hrabrosti i pokušao, nisam zažalio. Čak ni onda kad sam se podvijena repa vraćao kući pijaniji od svojih drugova i potišteniji od Željinih navijača nakon Székesfehérvára.

A vi, djevojke, imajte malo razumijevanja za momke. Čak i ako ih ne čeka dobrodošlica u vašem srcu, pomozite hrabrim dečkima da sačuvaju makar dostojanstvo i samopoštovanje. Inače ćete obeshrabriti sve fine dečke, pa će vam prilaziti samo kreteni. A onda ćete se vi žaliti... I tako unedogled.

Volio bih da nisam u pravu. Volio bih da se varam, da ovo budu samo pusta naklapanja jednog starog, obnevidjelog vuka. Ma, zapravo, znam da nisam u pravu. I vi ćete dokazati da niste pussy-men.

Zato, muškarčine, na startne pozicije, i neka vas prate riječi velikog lažova i zavodnika, koji se danas odaziva na ime Alfie Casavecchia:

"Go and get the girls! Presto!"

Godinama, decenijama, mogao bih reći, držalo me neko strahopoštovanje prema pisanju. Bjelina papira i ekrana je, poput bijele krave u Indiji, zračila za mene primjesama svetosti, pa bi skrnavljenje bjeline, postavljanje mojih tamnih crta i tačkica po njoj, gotovo predstavljalo svetogrđe. Osim ako nisi Pisac. Ili Pjesnik.

A ja ne bijah ni jedno. Ne bijah članom tog reda odabranih kojemu je bilo dopušteno igrati se riječima, kockati se rečenicama, slagati poglavlja ili nizati stihove. Ne bijah, jer sam znao da me mašio Čarobni dodir, onaj koji čini da iz slova istalimo tugu, ljubav, radost ili očaj, onaj kojim se iz ljudi izmamljuje osmijeh ili natjeruju suze na oči. Bio sam dovoljno nadaren da znam prepoznati taj Čarobni dodir na papiru, i dovoljno svjestan da znam da ga nemam u sebi.

I tako sam ja ostavio Bjelinu. Kao snjegovi na nedostupnim planinskim vrhuncima, bila je čista, uzvišena, netaknuta i nedokučiva. I daleka, za mene.

Sad, nije da ja nisam pisao. Ovako nestašan i radoznao, igrao sam se s riječima na svakom koraku, što na papiru, što na jeziku, što samo u mislima. No, bilo je to uglavnom pisanje niže vrste, uvijek s nekom jasnom svrhom, pisanje u kom su riječi bili samo glasnici i nije im bilo dopušteno zastati uz put i poigrati se u potoku simbolike ili se najesti šumskog voća - alegorije, metafore, hiperbole, elipse...

Tako sam ja pisao zanatski, kuckajući poput Zije iz Kazandžiluka, precizno, vrijedno i po kalupu. Godine su se potkrale, nanizale i iz dana u dan se moglo čuti moje jednolično, odsutno kuckanje. Izlazilo je štošta iz te moje male radionice, ali ništa, niti jedan list papira što bih ga mogao uzeti u ruke i staviti na srce kao nešto Moje.

Kako i kada se prelomilo, to nikada neću znati. Nekoliko puta sam potajice, da niko ne zna, stavljao bjelinu pred sebe, gledao je, gledao... i potom sklanjao na stranu. Nisam znao kako, nisam znao šta, nisam znao kome, niti vrijedi li. Birajući mislima riječi, baš kao nožem mjesto gdje ćeš zarezati kožu, nisam mogao pronaći ono najpogodnije. To mjesto ni do danas nisam pronašao.

Ali sam ipak zarezao. I poteklo je. Baš kao iz rane krv, tako iz duše teče nešto toplo i gusto i razljeva se po papiru. I ne boli. Poslije onog prvog reza, ne boli. Samo teče. Ja gledam kako teče, i bilježim. I ne marim više kakvo je to što pišem. Ovo je moja Duša na papiru pred očima i hoću malo da je gledam, da je upoznam.

Valjda, poput tijela, i duša ima neke svoje vene, pa moraš paziti kako ćeš zarezati. Ako posiječeš plitko i površno, izaći će par kapljica i onda prestati. Ako zasiječeš naglo i duboko, šiknut će iz tebe snažno i obilato, možda ti sva duša iskrvari. Izgleda da treba naći neku finu venu i otvoriti je nježno i polako (i vene znaju biti bojažljive) i pustiti da iz nje ide. Polako, neminovno.

Ne znam šta sam ja to zasjekao, ali evo već neko vrijeme iz mene ide. Ni previše, ni premalo, baš onako - taman. Ne znam do kada će trajati i nije me briga. Ovako mi je sasvim lijepo. Možda je ovoj Duši i trebalo jedno puštanje krvi, ko zna?


* * *

"Alfie!" - prenem se ja iz ovih dubokih misli - "Šta radiš to?"

"Ništa, ovaj..." - pravda se - "Čitam to što pišeš."

"A šta ti je to u ruci?" - pitam ga dok krije ruke na leđima.

"Ma ništa." - keseri se.

"Hajde, pokaži!" - insistiram ja.

"Ma evo." - gleda me stidljivo dok iza leđa vadi ogromnu britvu - "Htio ja malo da ti pustim krv, da bolje pišeš."

Od jutros je Alfie zaključan u kupatilu. Lupa na vrata i moli me da ga pustim vani. Bez britve.

Evo, samo da osvježim blog. Mrsko mi je sada pisati, zato o svim dešavanjima u mom životu možete čitati sut

"Alfie!" - dreknem se ja.

"Ha, šta je?!" - trzne se Alfie i tipkanje prestaje.

"Šta to radiš?" - pitam strogo.

"Ma malo pišem" - pravda se on - "Znaš, ti baš nemaš puno vremena."

"Ne zezaj i silazi s te stolice!" - nastavljam namrgođen - "Imam vremena, ali razmišljam."

"O čemu, ba, ti razmišljaš? I šta si to pametno smislio do sada?" - dobacuje zajedljivo dok ide u drugu sobu. Uh, dođe mi da mu opalim čvoku, ali neću.

Istina, nisam ništa smislio, barem ništa pametno, ali to ne znači da ne mogu razmišljati. A već duže vrijeme razmišljam o nečemu. I nikako da nađem to što tražim.

Kad su ljudi nesretni ili samo nezadovoljni, potrebno im je nešto što će ih riješiti belaja. Ili barem samo ublažiti bol. Kada su nepotpuni i kada osjećaju da im dosta toga nedostaje, potrebno im je nešto što će ih upotpuniti. To što svima nama treba uvijek tražimo na dvije suprotne strane - ili u sebi ili izvan sebe. Moje veliko pitanje je kako znati na kojoj strani tražiti i gdje se nalazi ta crta koja razdvaja ta dva svijeta i dva izvora utjehe?

Nekad su stvari očigledne - ono što ti treba, uzimaš i crpiš iz svijeta oko sebe. Novu odjeću, recimo. Brzu hranu. Sporu ljubav. Prijateljstvo. Obogaćuješ sebe stvarima izvana.

Stvari su očigledne i kada se obogaćuješ iznutra - vjerom, meditiranjem, jogom, terapijom. Postaješ bolji, uzvišeniji, manje nesavršen.

Kao i uvijek u životu, stvari većinom nisu tako jednostavne, već zapetljane i teško rješive. Ako se već desetak dana osjećam loše i potišteno, da li je to zbog problema na poslu/školi ili se nešto dešava u meni, samo od sebe? Da li ću sve od života dobiti tako što ću naporno raditi i onda si priuštiti ono što mislim da mi treba ili ću ispunjenje života postići ustrajnom molitvom i potpunim predanjem Stvoritelju?

Znam da je ove stvari teško razlučiti, ali mora da postoji crta. Znam i da ona mijenja mjesto, debljinu i boju iz dana u dan, ali valjda je vidljiva, makar pod mikroskopom. A ja je ne vidim. Ne znam da li je iko vidi.

Onaj koji bi je vidio, mogao bi pomoći ljudima. Poprilično. I uštediti im pare. I trud. I vrijeme. Ne bi uzalud moj komšija mijenjao auto za autom, dok svako jutro neispavan i nesretan ide na posao. Ne bi uzalud komšinica meditirala šest sati dnevno, dok joj djeca prljava i gladna tumaraju ulicama.

Ljudi bi došli na pravo mjesto, rekli šta ih muči, i odmah dobili jasne upute. Ti - na terapiju! Ti, u crvenoj majici - u shopping! Ti žuti - u džamiju! Crna - u crkvu! Svima bi bilo puno lakše, samo ako bih ja ugledao tu prokletu crtu.

I u ljubavi, isto. Mi pogrešno mislimo da ljubav spada u autentična unutarnja iskustva, ali nije tako. I ljubav dolazi izvana. "Samo ako se sretno zaljubim" je aksiom mnogih koji se nadaju da će tako riješiti sve svoje tegobe. Ali ako se nalaze s pogrešne strane crte - šipak!

Kad smo kod tih stvari, baš me zanima - sa koje strane crte pada pisanje bloga..?

"Ehej, crta! Dolazi ovamo!" - začujem iz susjedne sobe.

"Šta je bilo, Alfie?" - pitam.

"Evo ti tvoja crta, pogledaj!" - kaže on slavodobitno, pokazujući rukom na pod.

Na podu je tanka, krivudava crta, izgleda kao mokar trag. Gledam ja tu crtu, ništa mi nije jasno. Stanem s lijeve strane, osjetim da mi treba novi mobitel da si popravim raspoloženje. Stanem s desne, osjetim da bi pola sata šetnje i meditacije imalo isti učinak. Nemoguće! Opet stanem s lijeve strane, i zamislim zlatan sat na ruci kako me čini sretnim. Korak udesno, i molitva je ta koja me ispunjava. Wow!

"Alfie!" - poviknem ja zadivljeno - "Uspio si! Našao si crtu!"

"Nisam našao, već napravio" - odvraća on pun sebe.

"Napravio? Pa kako?" - ne mogu doći sebi.

"Ih, lijepo. Piš'o sam hodajući unazad po sobi." - otkriva blistavih očiju.

"Stoko jedna neotesana!" - brecnem se ja i opalim mu čvoku. Onu bumbarsku. Onda odem u kupatilo po lavor i krpe, i mislim kako obrisati crtu, a da ne ostane trag.

Alfie se zaljubio. Smrtno. Ne jede, ne spava, ne zbori, gotov da ne diše... samo zamišljen bludi kroz prozor i uzdiše.

"Šta je bilo, Alfie?" - pitam ga.

On samo slegne ramenima i uzdahne.

"Hajde, pričaj mi o njoj" - nagovaram ga.

"Neću." - povlači se on u sebe.

"Hajde ba, Alfie, nemoj biti takav." - uporan sam - "De reci kako se zove?"

"Ne znam." - odvraća ne gledajući me - "Još nismo pričali."

"Hajde onda reci mi kakva je?" - ne predajem se.

Njegovo se lice ozari osmijehom...

Svako jutro kad odem na posao, Alfie odlazi na cjelodnevno skitanje. Ne znam kud se sve vucara, ali sudeći po mirisu soli i galebovima koji ga doprate do vrata kada se vrati kući rekao bih da se po čitav dan voza trajektom. Ono vremena koliko provede kući, ili je zamišljen, ili raspjevan. Po ulici lebdi, više nikako ne hoda. Znam šta ljubav uradi čovjeku, ali njeni učinci na tersluk su mi do sada bili poptuna misterija.

"Ona je predivna." - počinje priču Alfie - "Njeno je lice tako blago, iskreno, plemenito. Držanje stasito. I uvijek mi na trajektu maše desnom rukom."

"Opa!" - zadirkujem ga ja - "A je li naša?"

"Ne znam." - odgovara - "Mislim da je Francuskinja."

"C'est vrai?" - iznenadim se - "Onda mora da se dobro oblači?"

"Pa da." - kaže Alfie - "Onako klasično. Voli haljine."

"Oh-la-la, Alfie!" - zadivljen sam - "Kakva joj je kosa?"

"Fina. Zelena."

"Zelena!?" - ibretim se ja - "Baš zelena?"

"Jah." - odvraća Alfie - "Sva mi je nekako zelenkasta."

"Možda je to od odbljeska vode" - razmišljam ja naglas - "Ali znaš sta, Alfie? Vodiš ti mene sutra sa sobom da ja to izvidim svojim očima."

Malo se stidio i nećkao, ali je naposlijetku ipak pristao. Slijedeće smo jutro poranili, kupili kafu i kifle i ukrcali se na trajekt. Sjedimo, uživamo u sunčanom jutru, ja pokušvam zadržati kafu u šolji dok trajekt lijeno, ritmično ljuljuškaju valovi. Alfie je za to vrijeme već zamočio kifle u kafu, posrkao ono što je ostalo i izgubio se negdje van, prema pramcu.

Nađem ga, naslonjenog na ogradu, kako opčinjeno gleda ka zapadu, dok trajekt jednolično siječe bijele krijeste valića ispod nas.

"Alfie." - čudim se - "Što si se to zamislio? Gdje ti je cura?"

Umjesto da se okrene prema kabini, on samo nastavi gledati: "Eno je tamo."

"Ama, gdje?" - ne razabirem ništa.

"Eno je, maše!" - kaže Alfie i počinje razdragano mahati.

Zagledam se i ja u tom pravcu i ostanem tako gledati nekih par minuta. Onda pogledam Alfie-ja, on jednako ozaren, sa blesastim osmijehom na licu, pa opet vratim pogled ka njegovoj ljepotici. Šutim još par minuta. Onda progovorim.

"Alfie." - kažem ispotiha, kao da se izvinjavam.

"Ha?" - odgovara on odsutno, ne skidajući pogleda sa predmeta svoje ljubavi.

"Ono ti je Kip slobode."


Kip slobode je 1885. Franuska poklonila narodu Sjedinjenih država kao simbol prijateljstva. Oblikovao ju je skulptor Frederic Auguste Bartholdi, a čeličnu konstrukciju za kip je izradio Gustave Eiffel, konstruktor Eiffel-ovog tornja u Parizu. Eiffel je, manje je poznato, konstruirao i dva mosta u Sarajevu - Čobanija i Skenderija. Prema predanju, most Skenderija je i izrađen u Eiffel-ovoj radionici, a potom prebačen u Sarajevo, gdje je i postavljen.

Uh, mrzim! Mrzim kad me ovako prenu iz gegajućeg, samodopadnog toka misli i ideja i kada se moram baviti nečim što mi nije ni nakraj pameti. No, ljudi su ljudi, a još se nije rodio ko bi tersu ugodio, pa sve mislim da je sada dobar trenutak, kao i bilo koji drugi, da se razračunam sa nekim stvarima.

"Neću mašinku, Alfie" - kažem. Alfie sklanja mašinku.

Dobro, priznajem, mislio sam o ovome pisati jednom, samo nisam znao kada. Niti kako. Zato ispada ovako. Naopako, na brzinu, naglo, kao i uvijek u životu tersa. Želim se obratiti ljudima koji ovo čitaju, a stvarno ne znam kako.

"Hej, ljudi, vi koji ovo čitate?" - predlaže Alfie. Niječem glavom.

Jesam ters, emotivno prikraćen, i gotovo mi je nemoguće izraziti neke finije, filigranske misli, ali želim reći da sam itekako svjestan ljudi koji ovo čitaju. Ovo što pišem, pišem iz vlastitog ćeifa i inata (nekad oboje), ali ne mogu zanemariti činjenicu da poneko ovo pročita i ostavi svoje mišljenje.

Eh, sad, poteško mi je to prevaliti preko prstiju, ali drago mi je da se vama koji čitate ponešto od ovoga i svidi.

O svome životu i onome što mi se u njemu dešava, ne pišem iz nekoliko razloga. Prvo, ne osjećam potrebu. Drugo, u mom se životu ionako ne dešava ništa što bi zavrijedilo pažnju izvan kruga ljudi koje poznajem. Držim da od života imam sve što mi treba pa ovo ne pišem zato što sam gladan pažnje i ljubavi (mada ovog potonjeg, čini mi se, nikada neće biti dovoljno).

Treće, zbog prirode posla kojim se bavim od mene se očekuje stanovita diskrecija. Četvrto, jako poštujem privatnost ljudi, kako onih iz svoje sadašnjosti, tako i onih iz svoje prošlosti, a isto očekujem od njih. Ako ikako nekoga pominjem, pitam za dozvolu kad god sam u stanju. O mrtvima sve najbolje (pošto njih ne mogu pitati, mada Alfie tvrdi da i to može izganjati).

Divim se ljudima koje stvari olako stavljaju na ekran, za dosta njih ne znam jesu li doista jako hrabri ili samo jako nepromišljeni. Šta god od to dvoje bilo posrijedi, sa takvima se ne družim. Previše držim do prijateljstva da bih se pitao hoće li ono što kažem u raji večeras, koliko sutra čitati neko nepoznat na drugom kraju svijeta.

Peto, mislim da su ljudi barem u ovome mediju blogorođeni jednaki i da je krajnje neukusno razmetati se materijalnim stvarima i pukim činjenicama ne bi li se dodala vrijednost vlastitoj psihi i štivu koje iz nje proizilazi. No, svi imamo svoje razloge i svoje demone koji nas tjeraju da pišemo. Ja, osobno, volim čitati ljude koji mi na površinu ekrana izrone pokoji biser iz svoje bogate nutrine i ostave ga nenametljivo, da pokupi ko naiđe. Pa ko naiđe, naišao je.

"Šesto..." - nastavlja Alfie - "Nije ti mrsko pisati o meni, a nikad me ne pitaš za dozvolu!. A rek'o bih vala i da si paranoidan i da pretjeruješ."

"Alfie!" - sablaznim se ja.

"Sedmo!" - ne da se on smesti - "Ima da pišeš o meni i dalje, jer ako ti nečeš, ko če?"

"Kad malo razmislim, u pravu si... mada sam siguran da bi se našla neka dobra duša." - pokušavam ga odobrovoljiti.

"Dosta o tome!" - siječe me on - "De sad komentare!"

Ah, da, komentari. Svakako da ih čitam, ali u principu na njih ne odgovaram. Oni ne pripadaju meni. Ono što ja imam za reći, kažem ovdje. Ipak, ne mogu sakriti zadovoljstvo činjenicom da ne nalazim glupih komentara ispod svojih unosa. Pripisujem to činjenici da ovo malo škrabanja čitaju ljudi koji su pametniji od mene. Ne znam čime sam zaslužio tu sreću, ali cijenim to.

Također, smatram da komentari ne služe za prepisku. U tu svrhu koristim e-mail. Ovaj čudni, sa lijeve strane. Uh, jesam ters, znam.

I na kraju, svima koji su mi pružili i pružaju nesebičnu blogističku podršku želim se od srca zah... uh, ma šta se ovo zbiva sa mnom!? Zar me je ovo Alfie iznevjerio!? Gdje mi je tersluk!?

"ALFIEEE!?" - ječim u očajanju.

Alfie se vraća iz kuhinje sa ustima punim Nutelle i upitnim pogledom u očima.

Hm, sve je ipak u redu. Dakle, gdje smo ono stali? [b]Aha, haj'mo razlaz, svi vi koji ovo čitate!

Vas oboje![/b]

Alfie baca peticu...

Naoružan znanjem i spremnošću za ljubav, osokoljen hormonima i proljetnim suncem, ters konačno može izmigoljiti na ulicu i uputiti se u potragu za voljenim bićem. Kojeg, dakako, još uvijek ne poznaje, ali ne zadugo. Sve je jača nada u skori, sudbonosni susret, koji će, jednom zanavijek, promijeniti tok tersovog života. Nabolje, dakako.

Neprilično je ljudima govoriti u koga će se zaljubiti. To je grubo narušavanje slobode izbora u koji se inače s merakom petljaju roditelji, rodbina, komšiluk i šira raja. Praviti se pametan i diktirati nekome koga da voli je bezobrazluk. Osim kada su posrijedi tersovi. Zašto? Jednostavno - ljubav je slijepa, ali je zato tersluk gluh. Ništa i nikoga ne sluša, a udara po svome. U takvom udaranju obično prvo stradaju slijepi i drugi koji se nisu stigli na vrijeme ukloniti.

Da ne bi iza tersa ostalo groblje propalih ljubavi, bolje mu/joj je stoga pročitati par mudrosti napabirčenih teškom mukom i skupo plaćenih bolom, krvlju (bilo je i toga) i suzama starih, iskusnih tersova. Sa stanovišta ljubavi i tradicije, tersovi svoje (potencijalne) partnere dijele u nekoliko grupa. Pored naziva sveke od grupa nalazi se broj koji kazuje koliko je osoba iz ove grupe pogodna za vezu sa tersom (5 = odličan izbor, -5 = katastrofalan izbor, 0 = 'nako):

Naivac ( -2 do 0)

Naivac je široko rasprostranjena vrsta osobe koja naivno vjeruje da je tersluk maska ispod koje se krije predivna i prenježna osoba puna ljubavi i kojoj samo treba malo pomoći da se iz zvijeri pretvori u princa. Pogrešno! Tersluk jeste tvoja površina, ali i neraskidivi dio tebe; ti ćeš likom (i terslukom) zauvijek ostati zvijer. Prije ili kasnije dolazi do otriježnjenja i, najčešće, do kraja veze. Ukoliko su tvoje namjere poštene, odvedi naivca da pogledate Ljepoticu i zvijer i objasni mu/joj da je to samo crtić a da stvari s tobom stoje drugačije i da maska ostaje. Neki naivci su to u stanju prihvatiti i dobro podnijeti.

Drama Queen (-5)

Najgora moguća kombinacija! Kako ime kaže, ova osoba od svega pravi dramu i beskrajno je usmjeren(a) na sebe. On/a zahtijeva stalnu pažnju, duri se svakih 30 sekundi, sve tersove komentare uzima preozbiljno, uvjeren/a da se svijet vrti oko nje/ga ne bira sredstva samo da dođe do svog cilja - da bude u centru pažnje. Svojim pitanjima ("Jesam li debela u ovoj haljini?", "Jesam li bio odličan u krevetu?") naprosto hrani tvoj tersluk i, iako se jedno vrijeme možeš suzdržavati, naposlijetku tersluk rukne u vidu nezaustavljivog sarkazma, a Drama Queen drami li, drami. Kad jednom krene ovom spiralom jeda i otrova, veza između tersa i Drama Queen okončava brzo i spektakularno, poput Titanica, pred očima oduševljene raje.

Flegma (0 do 3)

Flegmica je dosta dobar i prihvatljiv izbor za tersa. Uglavnom joj/mu je ravno do mora, a bihuzurluk i sekiraciju prepušta tersu. Uz flegmu ters može doći do izražaja, pustiti na volju svome tersluku, znajući uvijek da će ga flegma prizemljiti i pomoći u suočavanju sa hladnom i nemilosrdnom stvarnošću. Istina, ljubav sa flegmom nikada neće doseći neslućene visine kao ljubav sa Drama Queen, ali joj je zato rok trajanja potencijalno duži od roka trajanja IKAR konzerve. Imaj na umu da je flegme teško, teško razbjesniti, ali kad se jednom doista razbjesne, onda se tvoj tersluk topi poput aprilskog snijega i nauči da barem tada držiš jezik za zubima. Inače te nema.

Pollyanna (-3)

Za stepen napornija od Naivca, Pollyanna vjeruje da je baš on/a pozvan/a da razminira tvoj tersluk i od tebe napravi labuda, sve sa jezerom. Nije dovoljna fantazija da je ters divan neizbrušen dijamant, već se Pollyanna aktivno baca na njegovo brušenje revnošću i predanošću amsterdamskog draguljara. Pošto nikome ne odgovara da ga šmirglaju po nosu, ters se buni i postaje sve bockaviji, ali Pollyanna se nikada ne predaje. Zbog toga ove ljubavi imaju mahom tragičan kraj - ters se promijeni i postane neko drugi, ters skače s Bosmala, ters završi na Psihijatriji... Ima i donekle sretan kraj - Pollyanna završi u ludnici.

Pollyanna B (5)

Ova rijetka podgrupa je mehlem za rane svih napaćenih tersova. Ona jedina tersove prihvaća onakvima kakvi jesu i ništa ne mijenja, smatrajući da svako ima pravo na svoj tersluk. Jedan od najvećih tersova na svijetu živi sa jednom Pollyannom B; kad Pollyanna ustane ranom zorom i otvori prozor, radujući se novom danu, suncu i proljeću, ters joj mrzovoljno kaže: "Idi i raduj se u drugoj sobi." I tako oni žive zadovoljno, svako ispoljava svoj optimizam/tersluk i niko nikome ne smeta, već se skladno nadopunjuju. Naći Pollyannu B je za tersa ravno premiji na svim lutrijama ovog svijeta.

Ters (-5 do 5)

Tersovi nisu polovi magneta, niti crveno i crno na akumulatoru. Ters nije minus, da bi tražio svoj plus, prema tome ljubav između dva tersa nije isključena. Kaže se - nije bitno kakav je ters, već kakav je čovjek. Najvažnije je da međusobno upoznate svoje tersluke (Alfie već pruža ruku i namiguje), pa, ako se oni međusobno slože, zašto ne biste i vi, iako sve ostaje potpuno nepredvidivo. U jednom snu sam saznao da su tersovi koji su stvoreni jedni za druge antipodno razbacani na suprotne krajeve svijeta. Tako mislim da bi, po tom pravilu, meni najviše odgovarao (Alfie pokazuje na globusu) ters iz, recimo, Pertha, Zapadna Australija. Nekome iz LA bi dobro došao ters sa Mauricijusa, a tersovima u Bosni... uh, naspram jadne Bosne nema ništa već nepregledna vodena masa Pacifika. Najbliže kopno nasuprot Bosni bi bilo otočje Tubuai. Hm, vrijedi pokušati?

Ters je u ljubavi poput ribe na biciklu - ne može disati, a uzalud guta zrak, ne može pedalati, ne umije balansirati i, što je najgore, ne zna kamo ide. Iskustvo ljubavi je toliko fundamentalno drukčije od tersove naravi i načina na koji se on(a) odnosi spram svijeta, da nije čudo što mnogi tersovi odustaju od ljubavi kao od plaho zahmetli projekta i radije tavore nevoljeni po mračnim ćoškovima dok im se na srca ne uhvati paučina, a oči obnevide od tame.

Ovo je tužno i nadasve nepotrebno, jer da smo nesposobni za ljubav (i razmnožavanje), valjda bi nas dosad zanemalo pod točkom evolucije, pa ne bi bilo ni potrebe za ovim priručnikom. Tersovi se, istina, rađaju nespremni za ljubav, ali sa srcima velikim kao kuća ("K'o kuča! - kaže Alfie) kojima mogu nadomjestiti svoje nedostatke i umekšati svoje ćoškaste izbočine.

Kao hirovito dijete kornjaču, ljubav tersa okrene naopačke. Oklop sarkazma i skepse kojim se ležerno štiti od vanjskog svijeta postaje izlišan, a osjetljiva nutrina viri poput zjapeće rane. Misli i osjećanja kojima se do nedavno rugao sad preuzimaju kontrolu, a visprene bodlje podsmijeha pucaju pri nespretnim pokušajima da se izrazi ljubav. Kad bi negdje na zatiljku postojao patent-zatvarač, pa da ga se povuče nadole i lijepo izađe iz svoje kože, to bi za svakog tersa bilo prihvatljivo rješenje. Ali, koliko god se češkao po glavi, ters nikako da ga napipa.

U takvoj situaciji, pitanje je sasvim opravdano: Može li se ters ikako pripremiti i spremno dočekati ljubav? Naravno, pogotovo ako pročita ovaj priručnik. ("I sve nauči napamet!" - dodaje Alfie). Najbolje je krenuti iz početka i ovladati umijećem sevdaha korak po korak.

1. korak - Znaj sebe

Nije metafizička začkoljica. Čisto praktično, potrudi se da znaš tačno šta voliš i, mnogo važnije, šta nikako ne voliš, šta možeš trpiti, a šta te izbezumi bez izuzetka. Pitaj druge kakav/kakva si kad se zaljubiš, koliko se promijeniš, i šta je to što se na tebi nikada ne mijenja. Tako ćeš znati šta možeš očekivati od sebe u ljubavi i biti u stanju (potencijalno) voljenoj osobi jasno staviti do znanja šta on/a može očekivati od tebe.

2. korak - Imaj vjere i nade

Ljubav je ne samo moguća, nego i potpuno prirodna. Provjereno. Ponekad je potrebna prilična snaga volje da se suspregne urođena skepsa i podozrivost u tersa, ali isplati se. Ljubav nađe načina, ako joj se pruži poštena prilika. Kad se zaljubiš, posudi svoj pesimizam komšiji sa drugog kata. Barem na mjesec dana, i pusti ljubavi da uradi svoje. "Lav iz medžik." - objašnjava Alfie, šireći ruke.

3. korak - Budi realan

Svaki ters, bez izuzetka, izgubi glavu u ljubavi. Poslije pet minuta provdenih u blaženstvu ljubav spreman je na sve, čak i na to da se odrekne svoga tersluka (Alfie me užasnuto gleda.) A to je nemoguće - vidi korak 1. Jednom ters - vazda ters, nemoj sebi i nedužnim ljdima davati obećanja koja ne možeš ispuniti. Isto tako, ako te on/a beskrajno živcira, neće potrajati. Ljubav, mislim.

4. korak - Budi opušten/a

Rekoh, ljubav je prirodna, mada se tebi doima veoma, veoma čudno. Nije lako biti opušten u novim i čudnim situacijama, ali sjeti se - mnogi su hrabri tersovi bili prije tebe u istoj situaciji, i preživjeli su. I ne samo to, uživali su i pri tome bili sretni (samo što oni o tome šute). Ako mogu oni, možeš i ti. Ne koristi droge i alkohol za opuštanje, na njih ti se oduzima 10 bodova, a droge od tebe uzimaju autentičnost iskustva i tako to.

5. korak - Ne foliraj

Ti si ters. Koga foliraš da nisi? Tersluk ne možeš ukinuti, znači samo neko vrijeme možeš folirati da nisi ters. Ali samo neko vrijeme, dok tvoj tersluk ne odluči da je došlo vrijeme da se i on predstavi. Alfie je to obično radio odjeven u admiralsku uniformu, stupajući uz gromoglasne zvuke Wagnera. Poslije sam mu uskratio to zadovoljstvo i počeo ga sam predstavljati riječima: "Say hello to my little friend!", a Alfie bi ulijetao sa velikim osmijehom i još većim ožiljkom na licu. Nagodi se sa svojim terslukom i nađi načina kako da ga predstaviš, a da pri tome niko ne pobjegne glavom bez obzira.

6. korak - Imaj strpljenja

Joj, znam da je teško, haman nemoguće. Kad tersa nešto stane istinski živcirati, ovaj je spreman čitav svijet poslati u qurac ("S merakom." - pojašnjava Alfie) i svojeručno dohakati ljubavi, makar ista bila dotad neviđena na ovom dunjaluku. Zbog toga strpljenje vrijedi zlata. Ono će iskupiti sav tvoj tersluk i nedostatak nježnosti, zaboravljene rođendane, godišnjice, ispade pred prijateljima i rodbinom... Broj do 10, do 100, viči om, meditiraj, radi šta god hoćeš, samo se nauči strpljenju. Sa strpljenjem u glavi i "oprosti" na usnama ti si za vazda princ na bijelom konju i princeza iz bajke (nadam se, ne oboje istovremeno).

Nakon prvih savladanih koraka, ters može početi tražiti sebi partnera/partnericu...

"Biče to tvoje kap'talno djelo!" - klikće Alfie svečano.

"HoČe, hoČe, moj Alfie" - slažem se ja (kad ga ne mogu ispraviti, moram mu se pridružiti).

"Štačemo onda?" ' pita Alfie dalje.

"Ne znam, prvo ćemo to postaviti na blog, a onda možda i objavimo."

"Objavimo, huraaa!" - raduje se Alfie - "Onda čemo biti popularni? I poznati?"

"Aha" - pridružujem mu se ja u maštanju - "A možda i bogati."

"Biče para!?" - pita me u nevjerici - "Tooo, care!"

"Ama, ne znam, samo kažem da bi moglo biti" - oprezan sam ja i bacam se na pisanje, dok Alfie čini zvijezde i druge gimnastičke figure po sobi. Ja se povlačim u drugu sobu, jer se valja baciti na posao.

Dok pišem, Alfie ulazi svako malo bez kucanja i sa vrata pita: "Džesu pare?"

"Ama, bolan Alfie, kakve pare." - spuštam ga ja na zemlju - "Nisam još ni naslov smislio."

"Ih, to je bar lako" - samouvjeren je Alfie - "Nazovi ga... Umiječe ljubavi, Priručnik za tersove. Valja li?"

"Valja." - mislim se ja - "Ali taj je naslov već zauzet."

"Uh!" - snuždio se Alfie - "Pa smisli nešto bolje."

"Ma svakako, ništa se ti ne brini." - razuvjeravam ga ja, dok mi na pamet pada spasonosna misao.

Slijedi...

Svidjela mi se na prvo slušanje tvrdnja da dosada nije autentično osjećanje, već uvijek, ali baš uvijek, izraz otpora prema nečemu. Možeš osjećati ljutnju, ljubav, mržnju, sreću... ali dosadu ne možeš. Ni u srcu, ni u stomaku.

Dosada je zapravo znak da nešto nije u redu, da se s nečim (ili nekim) ne želiš suočiti. Nekad je posrijedi "dosadna" knjiga, nekad "dosadan" dan, a nekada "dosadna" osoba (uključujući i tebe samoga). Dosada je navjesnik nelagode koju bih osjećao da se malo duže zadržim u čitanju, slušanju ili trpljenju toga što mi je "dosadno".

Ljudi tako jednostavno i s lakoćom proglašavaju stvari i druge ljude "dosadnim". To je trik kojeg naučiš u djetinjstvu. Nisam pročitao lektiru, jer je dosadna. Znači - nije do mene, knjiga je sama po sebi dosadna. Ja sam svoje pokušao, ali večera je stvaaarno bila tako dosadna...

Najgore je kad se ljudi ne mogu suočavati sa samim sobom. To je ono kad ništa ne radiš, a mrsko ti je trpiti sebe, i onda kreneš u ubijanje dosade. To je stari sport, kojim se ljudi bave odvajkada. I to veoma uspješno.

U ubijanju dosade nema granica. Bježeći od dosade, ljudi pišu, gledaju TV, tračaju, kupuju, grade, ruše, vode ljubav, vode ratove, vode dnevnike... Strah me ponekad da se cijela historija čovječanstva može podvesti pod ubijanje dosade. Čim je pećinski čovjek nalovio hrane za zimu i naložio vatru, postalo mu je dosadno. I onda je krenulo...

U posljednje vrijeme, kad "odlučim" da mi je dosadno, zastanem na trenutak, i zapitam se: "Šta me buni? Čemu se opirem ovom dosadom?" Mogu reći da često dođem do veoma zanimljivih odgovora i naučim nešto više o sebi.

Divim se ljudima koji znaju sa dosadom. Emily Dickinson, čini mi se, nikada nije bilo dosadno. Uvijek je nalazila načina da uživa u svemu što joj je bilo pred očima i pri ruci, a to je često znalo biti jako malo - tek bašta, lijep dan i nagovještaj ljubavi. Iz toga je znala isplesti velove i velove čudesne poezije. Neko drugi bi dan proglasio "dosadnim" i upalio TV ili otišao na kafu.

Divim se stoga ljudima koji znaju biti sami sa sobom, zaroniti u vlastite dubine bez straha od utapanja, ljudima koji znaju meditirati i isključiti se iz svijeta koji ih okružuje. Onda, opet pomislim, možda je i to, na drugi način, ipak još uvijek ubijanje dosade.

* * *

Alfie se oprezno prikrada sa pljeskalicom za muhe visoko u zraku.

"Šta to radiš, Alfie?" - pitam ga.

"Pssst! Ubivam dosadne muhe." - kaže on stavljajući prst na usta.

"Aha." - kažem - "Ali znaš li ti da je dosada tek znak otpora prema nečemu?"

"Normalno da znam." - važan je Alfie - "Znam i prema čemu."

"Stvarno? Ne zezaš? Ozbiljno znaš?" - ne mogu se načuditi.

"Znam. Znak otpora prema dosadnim muhama!"

Pljes!

Tolstoj je bio samo djelimično u pravu kada je rekao da sve sretne porodice nalikuju jedne drugima, a da su sve nesretne posebne u svojoj patnji. Istina, sretne porodice i osobe mogu dosadno biti nalik jedni drugima, ali isti je slučaj i sa onima sa druge krajnosti.

Nisu tuga, bol, i patnja ništa posebno, drugačije, to su tužne emotivne destinacije tako dobro poznate svakome od nas i svako od nas strijepi od ponovnog zalaženja u te krajeve. Patnja je zajedničko tkivo što nas sviju prožima, uvezuje i izjednačava.

Ono u čemu postoji razlika, i to velika, su detalji. Činjenice, pojedinosti, okolnosti. Svako do patnje ide nekim svojim putem, nekom svojom stazicom ili prečicom i to je ono po čemu smo posebni. Iako svačija priča završava isto, posebni su događaji koji vode do tog ishoda. I to je ono što ljudi vole slušati, gledati, čitati...

Radoznalost nas goni da vidimo kako to drugi ljudi rade. Lako se identificirati sa njima, jer se možemo uživjeti u osjećanja, a opet je moguće distancirati se kad priča postane preteška i preintenzivna, jer, hvala Bogu, eto to se ipak ne dešava meni. Moja tragična ljubav je imala crnu kosu, a ne plavu, kao ova iz priče, moj otac je zdrav, a ne nasmrt bolestan, kao onaj iz druge priče...

Ove nam razlike u detaljima omogućavaju da se perverzno uživimo u priču i da se iz nje isključimo kad poželimo, kad postane preteško ili kad zazvoni telefon. I što je više detalja u priči, što je više drame, to je priča pitkija i zavodljivija.

Neko je jednom zamijetio da ljudi koji odlaze na grupe i grupne ispovijedi, kao recimo Alcoholics Anonymous, od tebe očekuju baš ovakvu priču. Očekuju sočne detalje, intimne činjenice. Očekuju da pred njih iskašlješ komad pluća, da se vidi da si stvarno bolestan i da patiš. I tek kada dobiju ovaj dokaz tvoje boli i patnje, ljudi bivaju zadovoljeni i tapšu te po ramenima, pa ti stičeš dojam pročišćenja i podrške koju za to dobijaš.

U biti, samo si zadovoljio svjetinu koja se na trenutak identificirala s tobom, a dijelom pluća plaćaš ono malo tapšanja po ramenima. Ako jadan kašlješ, a ne iskašlješ ništa, optuže te da si hladan, bezosjećajan, ukočen, prijetvoran... Ako si, s druge strane, tuberan, onda možeš obilato kašljati i iskašljavati gnoj i tkivo na oduševljenje vaskolikog svijeta. Čak i kad ti se ne kašlje, iz tebe naprosto izlazi. Međutim, kad iskašlješ sve iz sebe, ne ozdravljaš, nego umireš. Pitam se, da li je tako i sa dušom?

Ja na lijevom ramenu imam ožiljak od BCG vakcine kojom me davno cijepilo protiv tuberkuloze. Kako stvari stoje, ovu na plućima vjerovatno neću dobiti. Za onu na duši ne znam. Znaš li ti za sebe?

Ako želiš pričati o bolu, o patnji, o tjeskobi, ljude će to vrlo brzo prestati zanimati. Onda će neko zatražiti da se nakašlješ. I još jednom. I još jednom. Potom će te suditi po tome koliko pusa iskašlješ i koliku kavernu napraviš na svojoj duši. Ako bude izletio dobar komad tebe, tapšat će te po ramenima i govoriti kako je i njima "onomad isto bilo". Ti ćeš se načas osjećati bolje, ali će se brzo nakupiti još bola kojeg treba iskašljati, skupa sa komadićem duše. I tako sve dok ne ostane ništa. I to je kraj.

A raja će se razići, otići čitati i gledati nekoga drugog.

* * *

Alfie je ovih dana nešto bolešljiv. Samo kašlje, nikako da se iskašlje. Kontamo da mu kupimo sirup, ali nikako da se odlučimo: onaj protiv kašlja ili onaj za iskašljavanje?

Oksitocin i vazopresin su dva opskurna hormona stražnjeg režnja hipofize, malene žlijezde u podrumu naših mozgova, koja svojim prednjim režnjem, manje-više, kontrolira naš život. Decenijama su se pametni naučnici zamarali baš kompliciranim prednjim režnjem, jer su mislili da znaju sve što o hormončićima stražnjeg treba znati - oksitocin pomaže pri rađanju beba, a vazopresin od nas pravi male kamile tako što nam pomaže da zadržimo vodu, koju bismo u protivnom ispišavali nasmrt.

U knjigama od nauke tu se priča završavala. Brojni su opiti pokazali da, kad jednom uđu u krv, ti hormoni rade baš to što je napisano. Isto je tako bilo poznato da su građom preglomazni da iz krvi pređu u mozak, pa ih stoga u mozgu nema. Tačka. Sve dok...

Stanovitim Šveđanima šejtan nije davao mira, pa su ipak pročačkali oksitocinom po mozgu i, gle čuda!, skontali da utiče na način na koji se vežemo za druge osobe. Što je više oksitocina, to je više tepanja i maženja među ljudima, kako među parovima, tako i između roditelja i djece. A i obratno, što je više maženja i umiljavanja, to je više oksitocina u mozgu, a čovjek se osjeća kao da se "topi od dragosti" (to je nama tersovima "ono fuj osjećanje").

I tako, od sporednog hormončića, oksitocin postade hormončina, haman "hormon sreće i ljubavi". Ja sam pravo loše stao s oksitocinom, i nije mi nimalo mrsko. Mrzim umiljavanje, maženje i slične gluposti, tako da sam im našao jedno fino kliničko ime - oksitociranje. Bljak mi je gledati ljude kako se oksitociraju, ali opet, bolje i to nego da se suicidiraju.

Vazopresin, tek nedavno otkriše, u mozgu ima uticaj na drugu funkciju organa koji koristimo (i) za pišanje. Naime, primijenjen na nekakve šumske glodare, pozitivno utiče na vjernost i monogamnost u mužjaka. Za muškarce se još ne zna, jer se uzalud traže dobrovoljci.

Ukoliko se ipak dokaže da ima sličan uticaj i na mužjake ostalih vrsta, vazopresin će među ženama postati skuplji od suhog zlata. Nažalost (ili na sreću), vazopresin se ne može kriomice stavljati u proverbijalnu kafu, već ga se mora ušmrkivati. Dakle, na cijeni će biti muškarci sa burmuticom i oni koji vole povuć' liniju.

Mislim da mi je ovih dana nešto opao vazopresin, pa sam zabrljao tu i tamo (a i puno pišam). Kažem Alfie-ju, koji se igra u laboratoriji:

"Znaš, malo sam zabrljao ovih dana. Sad mi se valja vaditi."

"Ma hoće to tebe." - odsutno kaže Alfie, dok se, u bijelom mantilu i sa velikim naočarima na licu, igra sa epruvetama - "Šta kontaš?"

"Paa, ne znam" - mislim ja naglas - "Ne pada Ona na pjesmice i tako to. Mislim da ću nešto sa cvijećem i večerom. I svijećama, naravno."

"Pazi da šta ne zapališ" - zamišljeno kaže Alfie, dok presipa zapušenu plavu tečnost iz jedne epruvete u drugu - "Znaš već kako si smotan."

"Hm, u pravu si." - mislim i dalje - "Ako ne upali ništa drugo, valja mi udariti po zlatu i srebru. Valjda će je to odobrovoljiti."

"Aha." - presipa i dalje Alfie - "I onda?"

"Ah" - odgovaram ja samozadovoljno - "Onda će Ona malo omekšati, pa ćemo se malo oksitocirat'."

"Jašta." - spušta Alfie epruvete na stalak i pogleda me - "Al' će te ipak prije toga štocirat'."

Kontakti su isprva bili posredni, preko Arbitražne komisije. Ništa previše otvoreno i direktno, samo da se zna kako stojimo. Znam ja već, nema mi druge, ta kakav bih ja to bio čovjek bez svog tersluka, ali opet... moram malo razmisliti.

Ovo mi je prilika da se riješim tersluka, da se malo pobrinem za sebe. Za Alfie-ja se ne trebam brinuti, naći će on već drugog "domaćina". Ovo mi je prilika da budem prijatniji, pristojniji, ugodniji za društvo, a možda i za oko. Prilika da budem nasmijano lice sa plakata, tip koji je shvatio da ključ sreće leži u dobro odabranoj pasti za zube i aparatu za brijanje sa haman tri oštrice.

Ipak, ako iskoristim ovu priliku, to znači da postajem neko drugi, neko ko, iako možda bolji, nije JA. Hvala na ukazanoj počasti i rijetkoj prilici da se promijenim, neka meni mene ovakvog kakav sam, još malo, još koji mjesec, godinu. Bar znam na čemu sam, a ni onaj Alfie nije loš, mislim dok okrećem poznat broj telefona.

Razgovor je težak, posrće, jer obojica na umu imamo puno više nego što govorimo, a gumicom izbrisana spontanost ne nalazi načina da se vrati preko žice. Zraka, zapravo, jer pričamo na mobitel. Alfie kaže da se nađemo ispod mosta. Brooklynškog, kojeg drugog. Hm, njemu je lako stvoriti se tamo, meni baš i nije, ali pristajem. Dobro izgleda u filmovima. Valjda će i na blogu.

Alfie dolazi na Vespi. Ja sam već tamo, gledam plavo-zeleno-sive zgrade preko rijeke kako se ljeskaju na proljetnom suncu. Alfie skine kacigu, nasloni se na ogradu do mene. Gleda i on. Šutimo.

"Proljeće, a?" - kaže Alfie nakon nekog vremena.

"Proljeće." - odgovaram ja.

Alfie se češka po glavi: "Znaš, od sada me trebaš zvati Alfie®."

"Aha." - kažem ja - "A kako se to izgovara?"

"Ne znam. " - sliježe on ramenima - "Ali kad skontam, javim ti."

"Važi."

Opet šutimo.

"Znaš" - kaže on nakon nekog vremena "Mislio sam da se ne vraćam. Mislio sam otići kod nekog drugog, a tebe proglasiti za tersološki višak. Baš si mi bio dosadio."

"A, je li?" - pitam ja - "Pa što nisi otišao?"

"Ne znam" - kaže on - "Ne znam kako bi ti bez mene."

Okrenu se i zagrli me. Čuj, Alfie mene zagrlio! Zagrlim i ja njega i sad se tako nespretno tapšemo po ramenima. Neko vrijeme.

"Znao sam ja da ćeš se vratiti" - probijam šutnju.

"Ih, baš?" - čudi se Alfie -"Eto kako to"

"Lijepo" - otkrivam - "Tersi se vraća kući. Uvijek."

Arbitražno vijeće Međunarodnog suda u Den Bloogu, Kraljevina Bloglandija

Rukovođeno principima cyber-pravičnosti i međunarodnih virtualnih zakona

Uvažavajući činjenicu da je Alfie pravna i metafizička osoba sa pripadajućim pravima i obavezama

Uvažavajući činjenicu da je MoodSwingeR fizički nestabilna osoba i povremeni asshole, ali bez predumišljaja i zle namjere

Uzimajući u obzir prirodu odnosa između dvije strane u sporu

Sagledavajući okolnosti koje su dovele do spora

Imajući u vidu virtuelnu prirodu sporne imovine

Priznajući objema stranama pravo na izražavanje tersluka u svim okolnostima

Donosi slijedeću

ODLUKU:

Blog se dodijeljuje na zajedničko upravljanje i korištenje objema stranama, koje će iz njega crpiti i ravnomjerno dijeliti svu dobit, pohvale i iz njih proistekle obaveze, i zajednički snositi emotivne i materijalne troškove vođenja bloga.

OBRAZLOŽENJE

Blog predstavlja kombinaciju intelektualne i virtuelne imovine, te ga kao takvog nije moguće dijeliti, a da se pri tome ne sruši server (koji, opet, pripada trećoj strani).

Vijeću je nemjerljivo koliko je koja strana doprinijela stvaranju bloga, jer se sve svelo na rekla-kazala i olajavanje onog drugog, što nije prihvatljivo u dokaznom postupku.

Vijeće priznaje da je MoodSwingeR izmislio Alfie-ja, ali da je Alfie stekao samostalnost i pravo na ime, tako da je od sada njegovo ime registrirani trademark: Alfie®.

Naposlijetku, vijeću je pun qurac i jedne i druge strane i ovakvih sporova, te ovom odlukom želi obeshrabriti buduće sporove ovakve vrste, mada će zainteresiranim stranama uzeti pare za arbitražu.

Ova odluka stupa na snagu odmah.

Protiv odluke nijedna strana nema pravo žalbe.

Strane imaju na raspolaganju rok od 24h da se dogovore, ukoliko ne dođe do dogovora, blog će se oduzeti objema stranama, staviti na aukciju i prodati, a sav prihod će ići Domu za nezbrinutu djecu "Ljubica Ivezić".

U Den Bloogu, dana 12.4.2005.

Srdačno Vaši,
Ivica i Marica Hetrich

Predsjedavajući Arbitražnog Vijeća



Pojam arbitraža u ekonomiji se koristi za praksu iskorištavanja razlika u cijenama istog proizvoda na dva tržišta u svrhu ostvarivanja profita; u narodu poznato kao šverc.

Obavijest:

Ovaj blog je od jučer predmet međunarodne arbitraže i stoga se na njemu, shodno propisima, ne mogu činiti nikakve promjene i dopune. Odlukom arbitražnog vijeća u predmetu Alfie vs. MoodSwinger, ovaj se blog u zatečenom stanju pretvara u zamrznutu imovinu i stavlja pod nadzor arbitra. Do konačne arbitražne odluke na blog se ne smiju postavljati novi unosi niti mijenjati već postojeći.

Arbitražno vijeće se izvinjava zbog mogućih neugodnosti i obavezuje se da odluku donese u najkraćem mogućem roku.

[i] Arbitar,
Robham B. Lynde[/i]

"Zbog tebe sam mogao ostati bez posla!" - urlam, gotov izbezumljen. "Tri godine! Tri godine otišle niz vodu!"

"Ali nisi ostao bez posla, Eto te živ i zdrav." - kaže Alfie, mrtav-hladan.

"Nisam, ali kako je krenulo, ostat ću. Tri godine ja čekam to unaprijeđenje, lomim se, patim se, i sad, nakon svega toga - ništa! NIŠTA!" - nastavljam ja.

"Ne drami, svega ti. Uostalom, nisi ni htio tu poziciju. To si govorio na sva usta." - ne popušta Alfie.

"Nisam, ali to nije bitno. Ja sam je zaslužio, i moje je bilo da odbijem. Ali, nisu mi ni ponudili. I to sve zbog tebe!" - optužujem ja.

"Kakve ja veze imam s tim?" - Alfie se pravi naivan.

"Ti imaš SVE veze s tim! Samo zbog svog tersluka, zbog tebe, ostajem tamo dakle sam i krenuo." - zahuktavam se ja - "Svi koji su šutili, oni su dobro prošli, samo moj tersluk nije znao držati jezik za zubima. Svima si uvalio: šefu, zamjenici, direktoru programa... morao si. A najviše si uvalio meni svojim ispadima!"

"Pa šta hoćeš?" - dosljedan je Alfie - "Na sva usta se hvališ kako si ters, mene tu za raju kuješ u zvijezde, a sad ti ne valjam?"

"Ama jedno je piskaranje na blogu, a drugo je život. Život je stvaran!" - zaključujem ja - "Ovo (pokažem na ekran) - BLOG. Ovo (pokažem na sobu) - ŽIVOT. Stvarnost. Uostalom, šta ti znaš? Ti ionako nisi stvaran."

"Ja nisam stvaran!?" - raspalio se Alfie - "Ja nisam stvaran!? A šta si onda ti, licemjeru? Uvalio si se na ovaj blog da bi pisao o sebi, onda ti je postalo nezgodno, pa si izmislio mene! Prava si pizda, od onih mačketina nisi napisao riječi o sebi. Izvlačiš se na mene, a drugima nešto sereš kad pišu iskreno. A sad ti ni ja ne valjam. Idi sastavi Hipokritovu zakletvu, pa je polaži pred komisijom."

"Znaš šta, Alfie?" - pjenim ja - "Nebitno je to sve, ti meni razvaljuješ život, a tako neće moći. Zato, goni se ti u lijepu..."

"A, ne!" - ne da se Alfie - "Ti se goni. Ovo je moj posjed!"

"E, vidjećemo!"

"Vidjećemo!"

Potom smo se okrenuli i demonstrativno pošli svako na svoju stranu. Do kraja dana smo brzom poštom razmijenili kratke note. Nekim slučajem, obje su počinjale istim riječima:

"Smjesta napustite ovaj teritorij i vratite se tamo odakle ste došli. Od ovoga trenutka, vi ste ovdje tersona non grata..."

"Vidi meee! Ja sam zvonar Blogorodične crkveee!" - viče Alfie dok prolijeće kraj mene njišući se na konopu kojim se potežu zvona na vrhu crkvenog tornja.

"Silazi odatle, Alfie!" - ružim ga, pokušavajući ga otrgnuti of konopca, dok se kaskade zvonjave kortljaju niz ulicu u pravilnom razmaku od 0.64 sekunde. Zvona su glasna, preglasna, bihuzure i mene i okolni svijet. Joj, još će neko pomisliti da je umro kakav crkveni velikodostojnik, jer zvone ovako uporno u nedoba.

"esmERALdaaaa! esmeRALDaaa!" - dopplerovski prošiša Alfie kraj mene i svaki put umalo da ga uhvatim. Ako ovako potraje, završit ću na policiji. Naposlijetku, uhvatim ja Alfieja nekako, skinem ga s konopa i siđemo potajice niz uske, memljive stepenice, pa polako kući. Šta smo radili na crkvenom tornju? Ništa, Alfije-ju se prohtjelo da malo ide gore.

Samo što smo stigli kući, Alfie se zaleti na prozor i objavi:

"Sa'ču skočit s trečeg sprata!"

I skoči. Razlijepi se sav po dvorištu, sreća pa ga niko ne vidi, onda se pokupi i eto ga kući. Otkako je Alfie otkrio da za njega ne važe zakoni fizike, postao je nepodnošljiv. Razuzdan, bezobziran, razletio se na sve strane. Poseban mu je merak da se penje po tornjevima i tavanima, jer zna da je mene strah visina. Svaki put se živ isprepadam dok ga skinem sa grane ili sa nekog oluka.

Trpio sam to neko vrijeme, onda je prekipilo, pa sam odlučio potražiti stručnu pomoć. Gledao sam po ekranu, prelistavao imenike i naposlijetku nađem nekog doktora koji, kako piše, liječi od rijetkih bolesti i neobičnih poremećaja. Odem ja tako, izložim svoj problem, doktor ozbiljno klima glavom, razumije čovjek, dok se Alfie cereka zavaljen u kožnom naslonjaču.

Vidim, iskustvo je tu, doktor se izvjesno složio da je problem rijedak, kaže znao je jednog Bosanca koji je došao da se liječi od tersluka, ali niko još nije doveo svoj tersluk na liječenje. Pogleda on Alfie-ja, reci "Aaa" (sreća nije tražio da kaže "ć", i tu bi me obrukao), kuc-kuc, sluš-sluš, zapisa nešto, reče da je Alfie malo hiperaktivan i na kraju mi tutnu u ruku neki nečitki recept.

"Aha! Znači, ima lijeka " - pomislim ja i pravac apoteka...

* * *

Poslije sedam dana... Sasvim druga slika. Alfie utjeran u suru, tersluči redovno 8 sati dnevno, poslije toga odmor. Odmor njemu - odmor meni. Divota jedna. Moje je samo da pazim da Alfie redovno uzima lijekove.

Njega, opet, samo brine ima li kakvih neželjenih efekata. Svako malo zastane, kao da osluškuje, skenira vlastite misli, da vidi da li se išta promijenilo. Ništa. Osim toga, sate provodi pred ogledalom, da vidi nije li mu šta iskočilo i nije li mu kosa počela opadati. Nije. Sav važan, diže oba palca u zrak i nabacuje svoj najubojitiji zavodnički osmijeh.

"Alfie!" - ne mogu da odolim - "A šta ti je to na leđima?"

"Koje!?" - panično se okreće on, ali ništa ne vidi.

"Pa ta... grba." - pokažem prstom.

"GRBA!? Joj, jeste grba!" - urla Alfie u nevjerici, dok rukom trlja novu izraslinu u vrhu leđa.

"Šta ću sada!?" - jada se, dok zabrinuto korača po kući.

"Ne znam." - kažem - "Eto te, sad si pravi Quasimodo."

"A ti si samo kvazi-ters!" - frkće on nazad. Onda mu sine: "Znam! Idem onom doktoru, je*em li mu znanje! Uh, šta da mu uradim?"

"Hmm" - mislim se ja - "To ti je dobro pitanje. Ali šta god da uradiš, razglasi to na sva zvona."

Ding-dong! (Ili, na engleskom: Ring-2)

Švrljam pokatkad po ovom blogistanu i načas mi se učini da se na njega sjatila svekolika naricateljska zajednica, od Hekube do Werthera, sve sa Tomom Zdravkovićem i Mišom Kovačem u dvoglasju. Pogledam kroz prozor, vani proljeće, a po monitoru mi ljudi nariču na sav glas (moram utišati i zvuk i boje), umjesto da se plode i množe i na ine načine uživaju u životu.

Nije valjda da je život toliko crn? Koliko ja znam ljude - nije. No, opet... KOLIKO ja to znam ljude? Koliko puta se neko ubije i ja zamišljeno kažem: "Ne bih mogao ni pretpostaviti."? Koliko puta neko u trenu iskasapi vlastitu familiju i tri slučajna prolaznika pride, a izbezumljene komšije poslije jecaju na TV: "A bio je tako fin i staložen komšija.."? Onda, haman, ne znam. Ni druge, ni sebe. Ne dovoljno.

No, opet me iznenađuje tolika količina bola, tuge, samoprijezira, patnje. I ne znam kako se sve to nađe na uvid meni. I tebi. Možda ljudi samo odražavaju svoju unutrašnjost, samo se izražavaju, opisuju ono sto osjećaju, bez ikakvog motiva. Ali, ja ne vjerujem u ta reflektivno-ekspresionistička sranja. Mi smo životinje sa motivom. Uvijek.

Jedan od mogućih motiva je želja da se duša, poput tijela, olakša. Riješiš se svog shita i onda veselo nastavljaš dalje kroz dan. Samo, u tom slučaju, trebao bi neko da povuče vodu. Ili izbaci smeće. Kroz prozor. To se, eto, ne dešava, već tuga i mizerija naprosto kipte po blogovima.

Možda, s druge strane, blog predstavlja tvoji emotivni portret, Doriane (u narodu poznat i kao Massimo). Onda se blog pati sa tugom i nesrećom, ne bi li ti ostao neukaljan i vedar. Slika i zapis postaju sve grozniji i iznakaženiji, a ti jednako bijel i emotivno poletan. Hajde, ako je tako, i to bi bilo nešto. Pogledaj u ogledalo, pa mi javi.

U treću ruku, ljudi možda samo žele da ih neko čuje, razumije, obodri. Svako ponekad posrne, što tijelom (ako je klizavo), što duhom (opet ako je klizavo) i svako ima pravo na ruku pomoći i tapšanje po ramenu. Samo, ako to posrtanje traje iz dana u dan, onda čitanje o tome postane pravo naporno.

Posebno, ako u četvrtu ruku (Alfie-jeva desna), izljev tuge ne dovodi do njenog smanjenja, vec beckovski predvidivo, do njenog umnožavanja. I tako se tuga, nošena germom linkova, rasprostire sa bloga na blog, pa onda sa bloga na druge ljude. Onda bi, gluho i daleko bilo, mogla preći i na mene. Pa da mi se naricanje pretvori u sudbinu. E, da se to ne bi desilo, poduzimam odlučne mjere. (Alfie već obukao uniformu Civilne zaštite.)

Prije svega, svako ima pravo na dva crna unosa mjesečno (žene i tri), ali ništa preko toga. Ko pretjera - ja ga ukidam. Sa svoga ekrana. Ne možeš ti pljuvati po sebi, pa onda očekivati da drugi to ližu. Jedino ako iskreno priznaš da se samosažalijevaš i još u tome perverzno uživaš... e, onda možda razmislim. A razmisli i ti - čemu naricati sudbinu? I dokle možeš ići nadole?

"Dotak'ooo sam dno životaaa... But I still haven't found what I'm looking for" - dere se Alfie, klikajući po kompjuteru.

"A šta si tražio?" - pitam ga ja.

"Ma karte. Za koncert" - kaže Alfie.

"Hmmm. Za kada?" - pitam ja.

"Za nedjelju" - odvraća Alfie, ne skidajući pogled sa ekrana.

"I, ima li šta?" - pitam s nadom da bi moglo biti nečeg novog.

"Ma ništa." - razočarano kaže Alfie.

"Znači, opet ništa. Ah, još jedna ista nedjelja." - razočaran sam i ja.

"Jeb' ga" - slaže se Alfie, pa zapjeva: "Prokleta je ovaa nedjeljaaa!"

"Jašta, moj Alfie" - složim se i ja: "Sunday, bloody Sunday."

Drago Sarajevo,

Ovaj dan, baš kao i svaki drugi, ne mogu provesti a da ne pomislim na Tebe. Nigdje nema Tvog kržljavog proljeća, nemoćno nabujale Miljacke ili bojažljivog behara koji će se lijeno razbaškariti po baščama tek debelo u maju. Ima daleko ljepših proljeća, znam, ali meni nešto, po običaju, zafalilo ono Tvoje. I zastalo u grlu.

Jeste, priznajem, teško mi je. Ponekad. I znam da sam loš ters kad ovo priznajem, pa šta? Nećeš se Ti mene odreći, nisi ni do sada. Naprotiv, uz mene si bilo onda kada mi je bilo najteže, a Boga mi, i ja uz Tebe. Od mene si napravilo čovjeka, upoznalo me sa, jednom po jednom, tajnama ljubavi, života, tuge, sreće. Naučilo si me svemu. Onome po čemu me vole i mrze, onome od čega živim, ovome što pišem...

Puno si toga otrglo od mene, ali mnogo više toga dalo. Hej, dalo si mi Alfie-ja, savjetovalo da kao ters hodam visoko uzdignute glave po čitavom dunjaluku. I ja, evo, hodam. Ne zastajem, jer ako zastanem, strah me da ću se skrasiti, da će mi se pod kožu uvući tuđi jezik, tuđe proljeće...

Pa što sam onda odlazio, pitaš? Otišao sam dugo nakon svega što Te pregazilo, onda kada su se vratili mnogi kojima si nedostajalo. Otišao sam, jer više nisam mogao izdržati. Znam da ćeš ti bez mene preživjeti, a ja bez Tebe, kakvo si nekad bilo, a u Tebi, kakvo si sada, ne bih mogao. Zato što sam ters. Ako Sarajevo može biti onakvo kakvo treba biti, jebeš takvo Sarajevo. U njemu za mene nema mjesta. Ja svoje Sarajevo nosim sa sobom.

* * *

U kripti propalih snova počiva jedan musical, koji nikada nije ugledao svjetlost dana. Odnekud je volšebno isplivao na površinu i ugnijezdio se u mojim zvučnicima. Ja, šta ću, šutim i slušam. Pošto sam jedini koji to sluša, dajem si tu slobodu da zamišljam kako ovi stihovi pripadaju samo Tebi i meni:

[b]"Everything is great
Everything is fine in Sarajevo,
Everything is set
Everything is just as it should be

From the mountains high above
See the city that I love
Everything is here
And all for me."[/b]

(Andrew Barrett: "In Sarajevo, A Musical")

Da nije bilo svega što nam se desilo prije trinaest proljeća, ove riječi ne bi bile napisane. Da nije bilo svega što nam se desilo, ove riječi bi bile istinite. Barem za mene.

Možda, jednom...

Ipak, sretan rođendan! Do slijedećeg viđenja...

Problem sa strahom je taj što se njega nikako ne možeš riješiti. Prodaš ga, zatabletaš se, baciš strave, relaksiraš se, liječiš se na svakovrsne načine, a on uvijek nalazi neki, još noviji, način da te spopadne.

Pokori svoj strah, kažu. Pokori, vraga. Kao da je strah kakav planinski masiv ili stijena da se na njega možeš uspeti i osvojiti ga. Više je on nalik na krtičnjak - danas razvališ jedan, sutra osvane novi, tik do onog razvaljenog. Uzalud se trudiš, krtice kopaju li, kopaju. A iza njih proviruje Strah, poput Hidre, svaki dan sa novim licem.

U neka doba spopade mene tako strah od letenja. Nakon godina i godina bezbrižnog letanja, odjednom mi se navali na kosti i na srce, nenajavljeno. Vrtim film unatrag, vintam unaprijed - ama nigdje ne mogu nešto povezati, naći neki uzrok, povod, nagovještaj. Toliko je to meni bilo čudovito da me počelo čak i zabavljati.

Čak sam, biva, i sam poletio, jer sam skontao da me plaši to što nemam kontrolu u svojim rukama. Kad ono kakvi, sve sa kontrolom u rukama ista stvar - samo što se odlijepim od zemlje, meni se opet ide nazad, tj. dolje. Zaključim ja, od ovog pilota u avionu nema ništa.

Da bi misterija bila veća, poslije stanovitog vremena u kom me morio, strah od letenja jednostavno nestade. Nema ga više. A meni ostade da se pitam kako dođe i kako prođe.

Nešto kontam, da nije prešao na Alfie-ja? Hm, idem provjeriti.

"Alfie" - dreknem se ja -"Imaš ti strah od letenja?"

"Ha!? - dere se Alfie iz hale, gdje sjedi na šolji i razmišlja.

"Imaš li strah od letenja, bolan?" - ponavljam.

"A, imam, kako nemam" - odgovara Alfie kroz ključaonicu.

"Stvarno? A otkad to?" - čudim se ja.

"Ma ima odavno. Jeza me prođe kad ih vidim." - kaze Alfie.

"Jel' avione?" - pitam ja.

"Ma jok, kakve avione." - nabusito odgovara Alfie - "Igle. One su mi gadne i od njih me strah."

"Ama kakve igle!? I od čega strah?" - ništa mi više nije jasno.

"Pa strah od pletenja!" - objašnjava Alfie, izlazeći iz hale i heklajući rukama po zraku.

"Hoču pjesmicu!" - cmizdri Alfie, skačući oko mene.

"Ma kakvu sad pjesmicu? Odakle ti to?" - čudim se ja.

"Ne znam kakvu. Došlo mi. Eto, hoču pjesmicu!" - dere se i dalje. (Od jučer, Alfie ne razlikuje Č i Ć. Ne znam šta se to desilo i ne znam do kada će trajati. Vidjet ćemo.)

"Ne znam ja, ba, Alfie pisati pjesme. Da znam, valjda bih do sada napisao bar jednu. A ovako..." - pravdam se.

"BOLI ME!" - prekida me Alfie, već zajapuren u licu - "JA... HOČU... PJESMICU... NAMAH!!!"

"Dobro, dobro" - smirujem ga ja - "Smislit ću nešto. Uh, jesi ters. Evo da probam."

Pa krenem:

[b]Kad si tersan lupi čelom od svoj dlan
Kad si tersan lupi čelom od svoj dlan
Kad si tersan i kad želis s drugim dijelit' tersluk svoj
Kad si tersan lupi čelom od svoj dlan

Kad si tersan ti pokaži srednji prst
Kad si tersan ti pokaži srednji prst
Kad si tersan i kad želis s drugim dijelit' tersluk svoj
Kad si tersan ti pokaži srednji prst [/b] (Alfie ponosno pokazuje. Oba.)

[b]Kad si tersan lupi šakom ti od sto
Kad si tersan lupi šakom ti od sto
Kad si tersan i kad želis s drugim dijelit' tersluk svoj
Kad si tersan lupi šakom ti od sto [/b] (Alfie krha šakama.)

[b]Kad si tersan šapni tiho “Jebi se!”
Kad si tersan šapni tiho “Jebi se!”
Kad si tersan i kad želis s drugim dijelit' tersluk svoj
Kad si tersan šapni tiho “Jebi se!” [/b] (Alfie šapuće. Jedva ga čujem.)

[b]Kad si tersan, reci glasno “BOLI ME!”
Kad si tersan, reci glasno “BOLI ME!”
Kad si tersan i kad želis s drugim dijelit' tersluk svoj
Kad si tersan, reci glasno “BOLI ME!” [/b] (Alfie mi probija uho. Lijevo.)

Kad si tersan sve pošalji u qurac (Alfie, radosno: "Quu-rac!")
Kad si tersan sve pošalji u qurac (Alfie opet: "Quu-rac!")
[b]Kad si tersan i kad želis s drugim dijelit' tersluk svoj
Kad si tersan sve pošalji u qurac [/b] (Alfie zadovoljno plješće.)

"Eto ti pjesmica, dabili te pjesmica!" - otpuhujem ja, namrgođen.

Alfie me gleda.

"Šta gledaš sada. Šta ti sad ne valja?" - strijeljam ga pogledom.

"Nije gotovo" - kaže Alfie.

"Kako nije!?" - ibretim se ja.

"Pa, lijepo nije" - kaže Alfie.

"Pa šta ima još?" - više mi ništa nije jasno.

"E, ima!" - svečano objavljuje Alfie, i kreće:

"Kad si tersan ti ponovi ovo sve..."

Duša mi je na Umoru. Pogleda ispod sebe, sagne se i upita:

"Umore, jesam li ti teška?"

"Nisi, Dušo, nisi." - odgovara Umor.

"Aha" - kaze Duša - "A jesi li umoran, o, Umore?"

"To, Dušo, ne znam" - uzvraća Umor - "Ja sam umor koji smara sve živo i neživo, ali ne znam mogu li se i ja umoriti i, ako mogu, kada sam to umoran."

"E, kad ne znaš" - zaključuje Duša - "Onda šuti i nastavi me nositi dalje."

Umor šuti i nosi Dušu. Stignu oni tako do jednog proplanka i tu ugledaju Srce na Kamenu.

"Srce slatko, sta radiš?" - pita razdragana Duša.

"Evo, sjedim na Kamenu" - odgovara Srce - "Pao mi je jučer Kamen sa mene, pa sada malo sjedim i odmaram."

Duša na Umoru zastade, i potom svi posjedaše i raspričaše se. Pričali su o Svijetu, Životu, onome sto ih zanima... Čak su se bili dogovorili da se razdvoje - Dusa i Srce su htjeli napraviti glumačku trupu, a Umor i Kamen su se željeli baviti muzikom. No, ubrzo su odustali od toga. Shvatili su da bi Srce u dramatskom zanosu naglim skokovima počesto razdiralo Dušu. Sa druge strane, Umor nije imao kuveta da zakotrlja Kamen.

Pa su tako nastavili svako svojim putem - Duša na Umoru, a Kamen na Srcu.

* * *

Sa televizora u drugoj sobi je dopirao glas koji je objašnjavao problem Duša na Umoru. Puno Duša ne vodi računa o svome Umoru i onda Umor iscrpljen izdahne. Zbog toga, zabrinuto je nastavljao glas sa televizije, treba voditi računa o svome Umoru i paziti da mu se nešto ne desi.

"E, moj Alfie" - pogledam ja u pravcu svog tersluka, koji igra domina - "Vidiš ti ovaj belaj. Ne zna se više šta je gore - Duša na Umoru ili Umor na Duši. Šta ti misliš?"

"A šta ti misliš?" - ne da se smesti Alfie, slažući domine - "Šta je gore: Umor na Duši ili Tumor na Mozgu?"

*MoodSwingeR svečano izjavljuje da u vrijeme pisanja ovog unosa nije bio na mehkoj šljivi niti na lahkoj drogi, sto je ohrabrujuće. Isto tako, ovo nije sanjao, dapače. Bio je sasvim budan, sto je već zabrinjavajuće.

Već danima me Alfie spopada da mu malo rastabirim ove blogove. Opsesivan, a tvrdoglav, svakoga dana vješto nalazi vremena i načina da me podsjeti na ovo. (Zbog ovih osobina, a i zbog naglaska mu, sve češće nešto mislim da bi Alfie mogao biti Hercegovac.) Eto, u mladosti mi se nije dalo da se bavim taksiranjem, kasnije taksidermijom, ali sad evo ne mogoh izbjeći a da se ne pozabavim ovom taksonomijom.

Valjda ima neka podjela ovih blogova po dobro utemeljenim propisima, ali bijaše meni mrsko tražiti ih, pa ja blogove začas razbacah u neke vrste i podrvrste, onako kako sam ih ja doživio:

Blogovi tematski - ovi su blogovi posvećeni jednoj oblasti, recimo grnčarstvu, poeziji u dinsoaura ili uzgoju indijske konoplje. Oni su blogovi-djeca, čisti i nevini, tamo ljudi svojim konstruktivnim postovima uglavnom doprinose zajedničkom znanju i na njima se uvijek može nešto naučiti. Na njima niko ne izljeva dušu i ne lomi čaše (osim ako je, dakako, blog posvećen čašlomstvu);

Blogovi komentari - ovi blogovi se uglavnom bave trenutnim zbivanjima i njihovom analizom, najčešće sa političkog aspekta. Ovo su blogovi-studenti, puno razmišljaju o svijetu oko sebe i o tome kuda ovaj svijet ide. U posebnu grupu spadaju newsblogs, kao što su Agonist ili Instapundit, koji su odlični alternativni izvori informacija. Obično i ovakvi blogovi zahtijevaju dosta vremena i zajednički rad više ljudi.

Blogovi kontemplativni - ovi blogovi se bave razmišljanjem o svemu i svačemu, a u biti ničim. Ovo su blogovi-filozofi, kojima nije mrsko dohvatiti se Svijeta, Boga, Postojanja. Nekome ovo zna biti zanimljivo, a većini, vala, nije, jer većina samozvanih bosanskih blogozofa vuče na egzistencijalizam, samo što nisu bili u školi kad se to učilo. Sreća je, ipak, da su na to nadošli sami - barem znamo da misle.

Blogovi retrospektivni - ovi se blogovi bave osvrtom na prošlost, najčešće na vlastiti život. Ovi blogovi-historičari ili blogovi-biografi donose nam nekad površne, a nekad prisne, sličice iz nečije mladosti, a ponekad i cijeli film nečijeg života. Problem sa ovim blogovima je u tome što oni gube smisao kada priča dođe do sadašnjeg trenutka. Kada prošlost sustigne sadašnjost, rasprši se iluzija, a u tom razočarenju ljudi znaju jedni drugima posegnuti za vratovima ili za advokatima i tužbama.

Blogovi dnevnici - suprotni su od ovih prethodnih. Oni počinju sa prvim danom blogovodstva i napreduju kako vrijeme prolazi. Uglavnom opisuju šta se nekome tog dana dešavalo u životu. Ovi su blogovi važni samo tebi, trima rodicama, nekolicini raje i tvojoj trenutnoj simpatiji. No, jednog dana kada se osvrneš unatrag, imaš lijep podsjetnik na vlastiti život.

Blogovi introspektivni - ovi su najzaguljeniji. Preko njih se osoba zagleda u sebe, zahvati rukom, nogom - pa šta nađe. Ovo su blogovi-pacijenti, jer se u njima puno kuka i jadikuje o stanju vlastite duše. Veliki broj blogova iz ove grupe se mogu opisati kao naricateljski blogovi, u kojima dotična osoba na različite načine kazuje uvijek isto:

"Danas se osjećam usrano. Niko me ne razumije, pa ni ja sebe. Oh, do kada ću se osjećati ovako usrano?"

Blogovi svaštare (eklektički) - to su blogovi koji spadaju malo u jednu, malo u drugu, treću, četvrtu grupu. Recimo, ovaj blog je tematsko-kontemplativni: tema (tersluk) se isprepliće sa preseravanjem (kontemplacijama) o raznim stvarima. Većina blogova spada u svaštare.

Alfie plješće ručicama (indikator, kako rastabirenosti, tako i dragosti), veli da hoće i on pisati blog.

"O čemu, dragi Alfie, kad ja pišem i o tebi i o sebi?"

Alfie misli, pa misli, onda mu sine i kaže:

"Znam! Ali ako pišem o tome, onda nemam vremena to i proživjeti. Vidiš, mislio sam pisati o zajebavanju, ali bolje mi je stvarno ići zajebavati se. A ti piši."

I ode. Na odlasku mi kaže:

"C'est ce que dupe des gens: un homme, c'est toujours un conteur d'histoires, il vit entouré de de ses histoires et des histoires d'autrai, il voit tout ce qui lui arrive à travers elles; et il cherche a vivre sa vie comme s'il la racontait. Mais il faut choisir: vivre ou raconter. Sartre, jarane."

Namignu, okrenu se i ode. A mene ostavi da si prevedem:

[i]"Ovo je ono što zavara ljude: čovjek stalno pripovijeda priče, živi okružen svojim i pričama drugih ljudi; sve što mu se dogodi doživljava kroz te priče, i pokušava živjeti vlastiti život kao da ga pripovijeda. Ali, moraš se odlučiti: živiš ili pripovijedaš."

J.P. Sartre, Mučnina[/i]

Dakle, big blogger-boys i big blogger-girls, od koje ste fele: živite ili pripovijedate?

Plaho se ovaj ters napatio u mladosti. Proganjalo ga haman k'o Titne partizane, salijevalo strave, bacalo sihire i anti-sihire, slalo u ćošak i direktoru na razgovor, a sve ne bi li se jednom stalo u kraj mome Alfie-ju. Naučih zarana da se pretvaram, onda kada moram, da budem razuman, odgovoran, angažiran, sve comme il faut, da klimam glavom kao da mi je sve jasno...

Svašta sam nešto preturio preko glave, ali sam uvijek uspijevao, na kraju dana, odbaciti svo smeće koje bi mi tovarili na leđa i u glavu i ostati isti. Iznimku sam napravio samo u jednom slučaju, zbog jedne mudre izreke koju sam čuo tek kad proputovah pola svijeta:

Ako o nečemu nemaš reći ništa lijepo, onda radije šuti.

I tako, šutio ja. Isprva da me ne bi uočilo među ostalima, a poslije jer mi se izreka, ma ne znam ni ja kako, počela sviđati. I dobro mi bi. Ja šutio, šutio, i tek kad bi neko baš pitao ja bih govorio kako je. Nisam se morao pretvarati, tek paziti da se ne zaletim sa svojim riječima. Uostalom, tersluk nije zloba, pa da iz tersovih usta izlazi sami otrov.

Ali onda sam naletio na ovaj weblog. I stao čitati. Svega se načitao - puno smeća, još više bola i čemera, malo blogike, po koje zrnce mudrosti... I kontam, što bih ja sve ovo tek tako otrpio? Od koju je ovo meni, da i ovdje šutim? Kontao sam ja dosta - bi li, ne bi li..?

Onda skontam, da svojom šutnjom kršim povelje Ujedinjenih naroda i da se zamjeram Amnesty International zato što ljudima uskraćujem jedno osnovno ljudsko pravo. E, pa neću više. Od danas, svečano objavljujem i obavezujem se da:

Svako ima pravo na MOJE mišljenje!

Nema više šutnje, nema više rukavica, niti uvijanja. No mas! Od sada - sve izravno. Evo, za početak - piše se BLOG, a ne "blogg"! Majku mu, ako dijete od 9 godina može utrefiti kako se ispravno piše, koje opravdanje onda ima klipan od 25? Nikakvo, tačno. Prema tome, logiraj se i briši "g" viška, ako ga imaš. Ne treba ti. A ne treba ni ovom blogu. Iako ti na ovom blogu samo studiraš. Jadikovanje. I opet padaš na godinu.

Hm, znam da je za danas dosta. Ali ne berem brige, znam da najbolje tek dolazi.

Alfie, pusti muziku!