Umijeće Tersanja

Zašto svraćati ovamo, kad možeš otići na Tersaonu?

17.03.2005.

"We missed you!" - hissed the Lovecats

Od sebe doista ne možeš pobjeći. Ta istina je tako jednostavna i očevidna, da je nevjerovatno što se ljudi, uglavnom, ne usuđuju sagledati je. Pa se pitam - kako li je strašno to od čega bježiš, kad ni ne stigneš vidjeti da se saplićeš, da se zapravo ne pomičeš iz mjesta? Bježiš od bola, bježiš od patnje, bježiš od... sebe. Jer, nije lako biti JA. Nije lako biti TI.

Umjesto toga, ljepše je biti neko DRUGI. Neko drugačiji. Jednostavniji. Pametniji. Ljepši. Bogatiji... kako god hoćeš, samo da je drugi i da manje boli. I onda počinje bježanje od sebe. Uh, ljudi moji, koja je to strka. Neopisiva.

Mada... ne budeš ti toga svjestan, te grozničave mrtve utrke. Ti vjeruješ da se usavršavaš, postaješ bolji, pametniji, zreliji, iskusniji. Odrastaš, a sve u paničnom bijegu od sebe. Onda, jednog dana, ispunjavaš neki upitnik i podigneš karticu s rečenicom na kojoj piše "Volio bih biti sretan kao sto drugi ljudi izgledaju sretni". I tada te dokači. Ona istina od koje svo vrijeme bježiš i koja te svo vrijeme, kao sjenka, prati.

Tek u takvom trenutku shvatiš da si ti bjegunac. I to profesionalni. Ali, nije se nikakva potraga digla za tobom, jer se zna da nemaš kamo pobjeći. Lassie, znamo da se vraćaš. A nije da nisi pokušao. Ma, dao si sve od sebe. Uzalud.

Kada bježiš, ispočetka misliš da je ključ u promjenama. Sa promjenama uvijek prvo počneš od sebe. Misliš, ako promijeniš stvari na sebi, po sebi, u sebi i oko sebe da će to dovesti do toga da postaneš neko drugi. Promijeniš stil odijevanja, pročitaš koju knjigu, nabaciš novi stav, preurediš sobu... Džabe, opet si ista osoba. Kad prethodno ne urodi plodom, postoji i slijedeći korak. Nabaciš svekolike misiće, uvećaš grudi, postaneš paragon muževnosti/ženstvenosti (nadam se, ne oboje istovremeno) i očekuješ da lice i tijelo iz ogledala djelujući izvana nekako preobraze i proljepšaju ono ružno, ono sto se nalazi u duboko u tebi i za koje samo ti znaš koliko je grozno.

Nekad, opet, ne možeš toliko mijenjati sebe ili ti se to ne da. U tom slučaju najzgodnije je zamijeniti ljude, pa te nove nekako uvjeriti da si ono što želiš biti, i onda ćeš se, zrcaleći se u njihovim očima, konačno preobraziti u onog labuda iz svojih želja.

Završiš jednu školu, kreneš u drugu - eto zgodne prilike. Potrebno je samo dovoljno jako vjerovati u ono sto želiš postati i to ce se desiti. Ali eto, ne desi se. Završiš drugu školu, kreneš u treću, opet isto. Kamo god, eto tebe za tobom.

Naposlijetku, promijeniš sredinu. Odeš u drugi grad, drugu zemlju, drugi kontinent. Na novom jeziku, sve novo, sjajno, čisto... Pocinješ praviti sebe od nule, gradiš se i oblikuješ, pomalo te već obuzima i zadovoljstvo, tiho i potajno, evo, snagom se volje može sve, čak i napraviti nova osoba, a onda jedno jutro ta fasada napukne, potom se i rasprsne u bezbroj komadića, a ispod nje izroni rugoba i istina onoga sto jesi.

Nije lako biti JA, vjeruj mi. Nije lako biti TI, vjerujem ti. Ali znas šta? Nema niko drugi ko bi bio bolji za taj posao, provjereno, zato zavrni rukave, lopatu u ruke i prihvati se posla, Sizife, Alija ili kako se vec zoveš u kojoj priči. I siđi u rudnik ili podnožje brda, tamo gdje se nalaze svi tvoji demoni od kojih tako prilježno, a tako bezuspješno bježiš. Budi malo s rajom, š'a fali? Ne pravi se stranac, ne pravi se da si bolji, znaš i sam da njih ne možeš zavarati. Uostalom, pogledaj malo ljude oko sebe. I oni, šta rade po vas dan, samo bježe. Nisi jedini, daleko od toga.

* * *

Ja, tako, godinama bježim od svojih demona. Moji su demoni ulične mačke koje se vuku izmedu kanti sa otpacima halapljivo žderući ostatke mojih prljavih misli, potisnutih strasti i neizrecivih želja. One se u čoporu vuku ispod mojih prozora, frkću skačući po plotovima i kantama, februarski zavijaju preko cijele godine, dozivajući me. Bez prestanka.

A ja se pravim da ih ne čujem. Pokušavam zaspati, zatvorim oči, začepim uši, brojim ovce, mislim na... Nije bitno šta, ali mačke-demoni ne odustaju. Vrte se pred mojim ulazom, grebu mi po vratima, sikću pod prozorom, ostavljaju ostatke pokvarene ribe kuda god da prolazim, slijede me u stopu, ali nikada ne prilaze. Uvijek čekaju da ja prvi priđem, jer znaju da ću jednom, ipak, popustiti. Kao i svaki put.

I ja, izmučen nesanicom, bukom i iskušenjem posustajem, u zanosu i ludilu otvaram prozor na Čardaku čistote, spuštam se niz oluk, tresnem na tlo, obrišem prašinu sa sebe, a potom se razbaškarim po onom smeću, ispružim ruke i zovnem svoje demone:

"Hod'te vamo, sirotice moje."

Prva uvijek prilazi Zavist, zelena nakostriješena mačketina, spremna da do krvi zagrebe čim joj se ukaže prilika. Za njom se valja Požuda, grimizna debela koketa, ne bi li i ona šta uhvatila u svoje šape. Iza njih tetura Ljubomora, žuta, olinjala, ispijena mačka, koja se trza na svaki šum, ne birajući u šta će jarosno zariti zube. Iza njih vidim Preljubu, Laž, Pohlepu, Bijes... Nikad ne znam koliko ih ima, samo znam da ih je više od sedam i da će svaka dočekati svoj red i svoje vrijeme.

Dok se one tako umiljavaju, ja znam da je bitka izgubljena, da opet ne uspijevam pobjeći, da sam opet i još uvijek samo JA, da ne mogu računati na spas, ni u ovom, ni u onom životu, ali više ne marim dok se tako valjamo po blatu i smeću. Onda na trenutak zastanem, mačke se u polukrugu iskupe oko mene, gledaju me zacakljenim očima, ne trepćući, vidim kako se keze od dragosti. I već znam šta će mi reći. Prosiktati.

"We missed you!" - hiss the Lovecats.

17.03.2005.

Savršen dan za banana-ribe

Ima dana kada se čovjeku naprosto više ne živi. Što od tuge, što od jeda, počesto iz očaja, još češće iz dosade... Razmišljam tako kako bi bilo tek prestati živjeti i shvatim da me razmišljanje nikamo ne vodi. Za ove stvari potrebna je akcija. Odlučna akcija koja dovodi do konačnog, hm, rješenja.

Sam čin oduzimanja vlastitog života je neka vrsta potpisa na ono što jesmo, tj. što smo bili, način na koji to uradimo nas definira kao osobu, kao karakter, kao muškarca ili ženu. Čak ni u tim stvarima nismo isti.

Na svakog muškarca koji se pokuša ubiti dolaze četiri žene koje su pokušale isto. No, na svaku ženu koja se zaista ubila, dolaze četiri muškarčine koje su uspješno okončale svoj pokušaj. Iz toga mogu zaključiti da:

1. Žene promašuju, i
2. Kod žena je sve drama, čak i kada se, tobože, ubijaju.

Stoga, u duhu "narodne" pjesme, nakon onog "muški sam je ostavio" slijedi "muški sam se ubio". Naposlijetku, ni film se ne zove "Umri ženski", a sad znamo i zašto.

Razlika postoji i u načinu izvršenja samoukidanja. Dok se muškarci mahom opredijeljuju za vatreno oružje ili neki drugi brutalan metod (bungee jumping bez kanafe ili vješanje sa istom), ženama u tu svrhu nije mrsko potegnuti do apoteke. Valjda muškarci to žele izvesti odlučno, brzo i neopozivo, dok žene žele otići tiho, u snu. Meni je, osobno, mnogo strašnije odlaziti polako i znati da odlaziš, a da pri tome ne možeš nista učiniti, nego stvari presjeći u sekundi (nožem, recimo) i svršiti jednom zauvijek. Iz ovoga se može zaključiti da su:

1. Muškarci, u stvari, miševi (koji se plaše sporog suočenja sa vlastitom smrću), i da
2. Muškarci stvarno nemaju smisla za predigru.

Što više razmišljam o ovome, sve mi je teže odabrati neki način koji bi bio prihvatljiv za sve. Pri tome mislim na poštene nalazače (beživotnog tijela). Zamisli, neko uđe u sobu, ti na krevetu, rascopane i izobličene glave, krv po posteljini, podu, zidovima... ili da te neko zatekne kako se sablasno njišeš sa lustera (što je u mom stanu, pozdano, nemoguće). Opet, našopaš se tableta, pa te u istom krevetu nađu u moru iscurene pljuvačke i ko zna kakvih tjelesnih tečnosti. Ako to uradiš u kadi, u neka doba potoneš i ugušiš se, a poštenim se nalazačima učiniš kao da te pohodila Samara. Još ako je u susjednoj sobi sablasno šušti upaljen TV...

Kako god okreneš, ukidanje sebe je veoma nasilno i, u većini slučajeva, nimalo dostojanstveno. O tome koliko je opravdano ili potrebno, stvarno ne znam i neću.

Pravome tersu je ionako svejedno i toliko je već poravnio da mu se ne da ni ubijati. Ko je još vidio na to trošiti, hm, metke? Lijekove?

Za nekoga ko se na ovakvim razmišljanjima ne zadržava često i dugo, ovo je bila zanimljiva vježba. Onaj koga ovakve misli pohode uporno i redovno bi, možda, trebao potražiti pomoć. U Bosni i Hercegovini, nažalost, ne postoji linija koja bi 0-24h bila na raspolaganju ljudima koji ozbiljno razmišljaju o ovakvom koraku. U Sjedinjenim državama je taj broj (800) 784-2433.

Prekrasna tema za prvi post.

Savršen dan za banana-ribe.

17.03.2005.

U početku...

U početku bijaše žeđ. Žeđ za znanjem, za smislom, za pivom. Ponajviše za pivom. Onda pive nestade.

Potom je došla radoznalost. Ona je zavirivala po ćoškovima, podrumima, tavanima. Onda je radoznalost dohakala proverbijalnoj mački. Usput.

Boleštine su dolazile i prolazile, kako koja, samo je tersluk ostajao. A pošto se, kažu, pravi prijatelji poznaju tek u nevolji, ja prigrlih svoj tersluk kao nešto najrođenije.

Tu se mi izgrlismo, izljubismo, potapšasmo se po ramenima i nastavismo kroz život kao nerazdvojni jarani.

Tersluk me je održao na pravome putu: nikad nada, nikad pusto beznađe, već onako sredinom... umjereni očaj, bez previše bihuzurluka. Pretjeran bihuzurluk, to znaju svi upućeni, škodi tersluku.

Nikakvih naprezanja, nikakvih očekivanja. Prošlost je već izmakla iz ruku, budućnost ni na dohvatu istih. Sadašnjost (i stvarnost) uglavnom sivo-crna. Samo je smrt svakim danom bliža. I penzija. To mi je drago. Mislim, zbog penzije. Nikakvih naprezanja, nikakvih očekivanja. Nikakvih maštanja, tek poneko sjećanje.

Sjećam se, recimo, kako je Alija tražio veću lopatu i potom sišao u rudnik.

Kopati.

Umijeće Tersanja
<< 03/2005 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


OVDJE SE NALAZI DOM: UMIJEĆE TERSANJA

TERS DIGEST

NOMINA SUNT ODIOSA
TERS (tur.) - 1. protivan, suprotan, nabusit, opak, neprijazan, zloćudan; 2. kriv, falsificiran, patvoren, lažan;
B. Klaić

Ko je Alfie?

NEPOTVRĐENO:
Iza svakog čina tersluka stoji skrivena želja da se bude voljen.

S. Freud

FRIENDS & LOVERS
Love me love me love me
Say you do
Let me fly away
With you
For my love is like
The wind
And wild is the wind

Give me more
Than one caress
Satisfy this
Hungriness
Let the wind
Blow through your heart
For wild is the wind

You...
Touch me...
I hear the sound
Of mandolins
You...
Kiss me...
With your kiss
My life begins
Youre spring to me
All things
To me

Dont you know youre
Life itself
Like a leaf clings
To a tree
Oh my darling,
Cling to me
For were creatures
Of the wind
And wild is the wind
So wild is the wind

[i]Wild Is the Wind by
Tiomkin/Washington,
as performed by
Nina Simone or
David Bowie[/i]

Wild is the wind
Wild is the wind


PASSENGERS:
215158

online


Powered by Blogger.ba
Design by BDSM:.