Umijeće Tersanja

Zašto svraćati ovamo, kad možeš otići na Tersaonu?

31.03.2005.

30:Love......Advantage:Ters......Ters, First Serve

Igramo Alfie i ja tenisa. Po običaju, gubim. Pita mene Alfie:

"Kako ti, bolan, ne dosadi? Pa svaki put te rasturim."

"Ma neka, dobri moj Alfie, dobar si ti meni. Neka tebe." - kažem ja.

"Ih?" - kliberi se on - "A kako to?"

Onda ja stanem tumačiti Alfieju u čemu su prednosti tersluka. Nadugačko i naširoko. Ponad svega, sloboda i iskrenost u izražavanju. Kada si nadrkan, možeš fino svima jasno staviti do znanja da si nadrkan. Kad te ne zanima, kažeš "boli me" ili, ako si turistički nastrojen, šalješ ljude u razne destinacije (mjesto rođenja ponajprije), a da se niko ne nađe pretjerano uvrijeđen.

Pošto si ters, niko od tebe ne očekuje da budeš happy što je mali Sutko naučio koristiti tutu ili tužan što je uginuo Nemo, pa mala Ajlica plakala dok je povlačila vodu. Ne moraš se trsiti da pokažeš da ti je stalo, onda kada nije. Posto ih ne foliraš kao svi ostali, neki ljudi s vremenom počnu cijeniti tvoju iskrenost, pa te čak smatrati i za prijatelja.

Pošto si realan, nema neugodnih iznenađenja u životu. Pošto pravodobno ventiliraš frustracije, ne sljeduje ti čir ili kakva druga boljka za samojede. Život je predvidiva ravnica, easy do penzije. Sve se na vrijeme stigne i završi. Za razliku od netersova.

Imam ja jarana, dobar k'o duša ramazankog somuna, volim ga k'o brata (koliko je ovom tersu moguće iskazati bratsku ljubav), ali je jaran beznadežni neters. Šteta. Ubi se radeći, samo trči, leti s kraja na kraj svijeta, a vikendom, povrh svega, radi. Kažem ja njemu da će za 10-15 godina skončati metodom eksplodirane koronarke i da mi je već sada žao njega i da sam polahko počeo da ga odbolijevam.

On se smije, kaže "jesi ti provala", a ne zna, jadan, da sam u pravu. Ovako ću barem, za razliku od drugih, više cijeniti vrijeme koje provedemo zajedno, a kada ga jednom odnese holesterol, neću biti šokiran i zatečen kao svi ostali. A ostali će onda za mene reći: "Vidi ga, baš je ters. Ostao bez jarana, a nije ga ni dotaklo".

"Sta ćeš, takav je svijet, moj Alfie. Beskrajno nezahvalan i bezobrazan." - završavam ja svoj monolog - "Nego de ti serviraj."

Zamahnu Alfie reketom, odvali onu lopticu roddički/krvnički, mahnu ona pored mene, ma ni ne vidjeh je.

"40:Love" - dere se Alfie - "Nisi je ni vidio!"

"Nisam. Ali sam je zato osjetio. U zraku" - odvraćam - "Love is in the air."

31.03.2005.

Raskorak vremena

John Marcher je lik koji živi s osjećajem da je predodređen da mu se u životu desi nešto golemo, nešto čudesno ili čudovišno, svejedno, ali nešto što će njegov život uzdrmati iz temelja i obezvrijediti sve što mu se do tada desilo. Paraliziran tim osjećajem, on čitav život provodi strijepeći i čekajući da mu se to nešto (zvijer iz džungle) prikrade i spopadne ga i tek na kraju shvati da mu se ništa pod milim Bogom nije desilo i da je čitav život uludo protraćio propustivši priliku da iskusi pravu ljubav, sreću, radost, tugu...

Nekakav me strah obuzeo dok sam se pitao može li se meni, baš kao i Tebi, desiti isto. Baš sam razmišljao imam li ja svoju zvijer iz džungle u glavi i čekam li i ja na nešto. Nešto da me degaussira, iz temelja protrese i preobrazi. Zastrašujuće bi bilo ako čekam. Nepodnošljivo, čak. Ali, kako ću znati?

Hinjski se osvrnem po vlastitom životu, da niko ne vidi, tražeći znakove koji bi ukazali na jedno ili drugo. Onda me u haustoru potisnutog sjećanja sačekala moja Zvijer, zacakljenih očiju, rascijepljenih čeljusti i naoštrenih kandži. Sjećanja su slike, ne grizu i ne udaraju, samo malo bole, ne možeš se od njih prepasti. Tako se ni ja ne prepadnem svoje Zvijeri iz sjećanja.

Shvatim, prneražen, da je mene moja Zvijer zaskočila davno, aprila 1992. i iz temelja meni, svima nama, promijenila život, onako kako John Marcher nikada nije mogao ni sanjati.

Tako me zakačila da mi je u hipu odvalila komadinu mesa, komadinu duše, komadinu Mene i zauvijek ih odvojila od onoga što sam do tada bio ja. Jedini način da taj otkinuti dio sebe sačuvam je bio da ga nekako zaledim.

I tako dio Mene stoji zamrznut u istom onom stanju u kom je bio u aprilu 92; dio Nas koji će zauvijek imati 7, 16 ili 21 godinu, onoliko koliko smo imali tih aprilskih dana, kada nas je Zvijer zaskočila i zauvijek izmijenila. Ili zaustavila u vremenu. I jedino što Ti i ja možemo uraditi, jeste da budemo dobri i pažljivi prema onom dijelu Sebe koji je zastao na svojih sedam, šesnaest, dvadeset i jednu...

Svake večeri kad pođem na spavanje ja navijem dva sata koji pokazuju vrijeme i datum. Na jednom stoji današnji dan, godina 2005; na drugom je rani april 92. Kada se ujutro probudim, ja prvo pogledam satove: onaj prvi je prebacio na Novi dan, onaj drugi se nije ni pomakao, iako i on svo vrijeme otkucava. Ne znam da li će se ikada pomaći, ali ja ga svejedno navijam. Iz noći u noć. I s nestrpljenjem ga pogledam izjutra. A dobro znam da već dugo živim u raskoraku vremena - između ovog sadašnjeg i Onoga Onda. I što vrijeme više prolazi, sve mi je teže održati se u tom raskoraku.

Pa se pitam: Dokle ću moći izdržati ovako?

30.03.2005.

Beast In the Jungle

Jučer me zarobila kiša. U kući. U srcu. Dok se ne isplače ne mogu nikamo, osjećam se poput zvijeri u kavezu. Kružim iza prozora do iznemoglosti. Onda sjednem, glođem kosti, čitam...

Čitati ne bih smio, barem ne po ovakvoj kiši. Uvijek me ono što čitam po kiši namami u svoje tobože suho i toplo skrovište i ja se, poput Crvenkapice naivno, otisnem u svijet iza stranica, iza ekrana, iza ogledala. Ali se ne umijem vratiti. I ne želim, na kišu.

Samo što ja nisam čitao bajke. U ponekima od njih bi se isplatilo ostati. Ali ne, slobodan od svoje svijesti, ja sam čitao tok tuđe. I ponijela me matica. Nezadrživo, nisam se mogao oduprijeti, tek održati glavu nad površinom. Opet mokro, hladno, mračno.

Ne znam kako sam došao sebi, da li sam izronio ili isplivao, uhvatio sam se kako stojim kraj prozora, pogleda fiksiranog ispod mosta, na tmurnu, mreškavu površinu rijeke, pitajući se:

"Hoće li i sa mnom tako biti?"

E tada me uhvatio strah. Strah koji se ne može prodati, izgnati smijehom, rastopiti lijekovima. Strah da, kao John Marcher, ne budem čovjek svog vremena, čovjek kojem se ništa na ovom dunjaluku nije desilo. Da nestanem, a da me nije ni bilo.

"Zato i pišeš ovo" - ceri se Alfie - "Zato što se bojiš prolaznosti".

"Pa šta?" - odvraćam ja mrzovoljno - "Bojiš se i ti".

"Ma nemoj!" - izaziva me - "A čega se ja to bojim? Ili koga?"

"Ti, moj Alfie... ti se bojiš Virginije Woolf".

Ova svaki put upali: Alfie se strese i istrči na kišu.

29.03.2005.

The Man Who Sold The World*

Davno sam prodao Svijet. I Ovaj i Onaj. Odrekao sam se iluzija, tog gnusnog balasta koji mi se prodavao kao blago, kao nada, a nije bio ništa doli teret od čijeg su mi nošenja obamrle ruke. I um.

Sada sam slobodan. Ostavio prošlost, odrekao se budućnosti, u trenutku u kom postojim i u kom koračam mogu se sagledati u svoj svojoj prizemnosti a da mi se lice ne zgrči od užasa. Od gađenja. Od stida. Od razočarenja.

Ovako slobodnog i prizem(lje)nog me ništa ne može oboriti. Povrijediti. Kada sam prodavao Svijet, pitali su me šta želim zauzvrat.

"A, ništa" - odgovorio sam.

"Ništa?" - začuđeno me upitao uglađeni gospodin sa velikim obrvama, nakostriješivši ih.

"Ništa" - potvrdio sam - "U stvari, želim da od mene uzmete još nešto"

"A šta bi to bilo?" - čudio se dalje gospodin.

"Uzmite mi strah. Sav moj strah. Eto vam ga."

"Pa naravno, smatrajte to riješenim" - lice mu se razvuklo u srdačan osmijeh i on mi je pružio ruku - "Zadovoljstvo je poslovati s Vama. Ako još nešto trebate, slobodno me potražite. Ja sam doktor Faustus."

Od tada hodam potpuno slobodan. Od vremena i prostora. Od iluzija i straha. Držim da sam napravio dobru nagodbu. Ponekad zastanem i upitam Alfie-ja:

"Jesam li ja samo realan ili ipak melanholičan?"

Na Alfie-jevom licu igra zagonetni osmijeh Mona Lise. Kaže mi:

"Pogledaj u ogledalo."

Poslušam ga. On mi šapuće na uho:

"You're face to face,
With the man who sold the world"

* Ovog tersa JAKO živcira kad se nekome omakne da je ovo pjesma od Nirvane.

28.03.2005.

De Tersium Nihil Nisi Bene - Pars Secunda

Poslije nekih godina pozove mene dobra vila koja mi je pomagala da, s vremena na vrijeme, ovim ili onim poslom, posjetim rodni kraj i kaže da je našla vilenjaka s kojim se namjerava skrasiti i da bi mene vrlo rado vidjela na svom vjenčanju.

Kaže vila kako će se ići udavati u vilenjakovu zemlju i kako će biti malo njenih zvanica, pa bi svakako voljela da ja, među odabranima, "pojačam" njenu stranu. Uspuha ona tako meni u jedra vlastite veličine i nostalgije, te nošen tim dobrim vjetrovima i drugim, sebičnim razlozima, doplovih do rodnog kraja usred zime i usred svadbene procesije.

Osvrnem se malo, upoznam ljude, sretnem stare prijatelje iz dalekih krajeva, ponesu nas priče iz davnina... sve dok ne ugledah nešto što me natjeralo da protrljam oči. Gledam vilu, gledam vilenjaka, gledam kumu... kad ono - kuma Mojca! Dolazeći još uvijek sebi, shvatim da sam dosta dugo izbivao iz ovih krajeva, da se ljudski odnosi mijenjaju i razvijaju, da su vila i Mojca postale, ispade, veoma dobre prijateljice, i da je Mojca garant, poput svih drugih tersova, negdje ispod grube vanjštine (ali veoma, veoma duboko) mila i draga osoba. A i izgledala je puno opuštenije i zadovoljnije ovaj puta.

Sve se to lijepo posložilo i sleglo, ja poslao Alfie-ja na spavanje, pa smo dalje svi fino uživali u programu obaveznih likova. Čak sam se i ja, tradicionalno namrgođen i ukočen, uspio opustiti, proveseliti, pa i zaplesati.

I tako se u jednom trenutku, obnevidio od plesa i vinskih isparenja, nađem vis-à-vis sa Mojcom. Što zbog radosnog povoda, što zbog dobrog provoda, počnemo Mojca i ja pričati, isprva oprezno, potom malo srdačnije. Kad smo tako iskomentirali vjenčanje, ispitali se za zdravlje i međusobne poznanike, nastane jedan trenutak malo neugodne tišine, koji Mojca prekine riječima: "Znaš šta... Sjećaš se ti onog vašeg seminara prije par godina?".

"Naravno da se sjećam, Mojca, kako bih ONO mogao zaboraviti" - odvratim ja.

"Eee" - nastavlja ona - "Ja sam tada bila u nekoj jako lošoj fazi u svom životu."

"Nije valjda!?" - kažem ja, gotov sakrastično.

"Ama, jeste" - zanemari ona ovu moju strijelicu, te nastavi - "Bila sam nezadovoljna sa svim: poslom koji me gušio, ljudima s kojima sam radila, ma sve me nekako bilo pritislo."

"Ali" - tu joj se lice ozari osmjehom - "Onaj vaš seminar je meni promijenio život. Poslije toga sam skontala šta hoću, našla novi posao, sad mi je predivno, odlična mi je ekipa, radim sve što volim, puno putujem... eto baš ove sedmice su mi dali da pokrivam novo područje, pa idem tamo. Pravo sam sretna! Molim te, pozdravi M ako ga vidiš i zahvali se i njemu za sve."

"Iskreno, Mojca, ne znam šta da ti kažem..." - krene iz mene - "Ali, pravo mi je drago da ti dobro ide i, najvažnije, da si sretna. Naravno, pozdravit ću M kad ga vidim i... nema na čemu."

Tu se naš petominutni razgovor završio i ja sam otišao za svoj sto, pomalo zatečen. Čudno je to kad tvoje riječi, savjeti ili postupci imaju takav uticaj na tuđi život. Pomalo opijajuće, pomalo zastrašujuće. Nikada nisam volio davati savjete, u ovom slučaju ga nisam ni dao, ali eto, neko je iz mojih riječi izvukao nešto pozitivno i u svom životu napravio promjenu na bolje.

"Barem je sve dobro ispalo" - zaključim ja svoj kratki nečujni monolog i pridružim se društvu za svojim stolom. U slijedećih pet minuta je razgovor bio zaboravljen, mada me je jednom ili dvaput probolo ono moje "Ne znam šta da ti kažem..." Jeste da sam ters, ali opet mi to nekako zvučalo iskidano iz konteksta. Zašto li sam to rekao?

Do pred jutro sam već definitivno sve zaboravio, uključujuči skoro i vlastito ime. Slijedećih sam par dana proveo dolazeći sebi i svojoj (novoj) kući. Dogovarao sam susrete sa ljudima koje je zanimalo kako je sve proteklo, prebirao u sebi priče koje ću im ispričati, a onda je u četvrtak zazvonio telefon.

Dobra vila mi je, kroz suze i jecaje, rekla da je Mojca taj dan poginula. Išla je obići nova područja koja su joj dodijelili i kojima se toliko radovala i negdje na cesti ju je sačekalo... Direktno, neopozivo, nepopravljivo.

Baš kao sa glupog seminara, Mojca je izjurila iz života...

Ja i dalje ne dijelim savjete. Tersovima i netersovima jednako. Isto tako, znam da sve što kažem i uradim na neki način može imati uticaja na druge ljude. Kakav će on biti i do čega će dovesti, nije u našim rukama. Ni leptir ne zna šta se može desiti kad zamahne krilima.

Pitam se ponekad, da li sam mogao nešto reći ili uraditi... da li se nešto moglo promijeniti. Sumnjam, iako pravi odgovor nikada neću znati. Ali uhvatim sebe kako razmišljam o tome. Ta razmišljanja obično završe sa:

"Draga Mojca, ne znam šta da ti kažem..."

28.03.2005.

De Tersium* Nihil Nisi Bene - Pars Prima

Te se godine tek odselih u tuđinu i bijahu moje veze sa rodnom grudom dosta jake. Dijelom sam uma i povećim dijelom srca još živio tamo, pa sam objeručke prihvatio prvi poziv da, zbog nekog posla, malo navratim. Uzelo je mene da raju učim stress managementu (dati tersu to u ruke je kao uzeti piromana da podučava tehnike gašenja vatre) i ja se preko noći zatekoh kako vrijednoj grupi neimara građanskog društva vazim o opuštanju, meditaciji i sličnim nesvrsishodnim aktivnostima.

Iako sam o tome znao malo ili gotovo ništa, dijelio sam tegobni posao sa M, koji je jogom i vođenom fantazijom mogao do Sudnjega dana. Uostalom, znao sam da je ljude trebalo samo malo potaknuti, navesti da pričaju, a onda imati strpljenja i snage slušati ono što im je na srcu, pa će tri dana proći dok dlanom o dlan.

I tako mi zavrtismo rulet emocija, raja počeše podizati uloge, poneko pusti koju suzu, a poneko isplaka i cijelu kišu. Sve je to spadalo u rok službe i dalo se rutinski privesti kraju, samo su sa jedne od stolica postavljenih u krug počeli stizati sve glasniji i glasniji protesti.

Mojca, kako se zvala sjedilica na toj stolici, je svoje negodovanje uvijek izražavala ljutnjom. Nekim čudnim putem je sve emocije pretvarala u nezadovoljstvo i to jasno stavljala do znanja, prekidajući M i mene svakih par minuta zajedljivim primjedbama. "Uh, koji ters" - prošlo mi je kroz glavu.

Naposlijetku je Mojca ustala, izjavila kako se njoj "ovo ništa ne sviđa", kako joj je "dosadno", i kako ona smjesta "mora izaći". Uzalud je M objašnjavao kako dosada nije autentično osjećanje, kako uvijek predstavlja znak otpora prema nečemu, kako bi se time mogli malo pozabaviti... Mojca je poput strijele izjurila pored nas i otišla se duriti i otpuhivati pred zgradom.

Mi smo nekako skrpili situaciju i nastavili do pauze, na kojoj na se Mojca obavijestila da joj je ovo "gubitak vremena" i da će "razmisliti hoće li ostati do kraja". Uto sam i ja aktivirao Alfie-ja i hladno je obavijestio da ćemo "o tome za vrijeme sesije", a onda, kada je pauza završila, pred svima još hladnije rekao da će "Mojca razmisliti i donijeti po sebe najbolju odluku", stavivši jasno do znanja da je nećemo nagovarati da se, poput ljutitog djeteta, predomisli, i prešao na drugu temu.

Mojca se, namrgođena, odlučila da ipak ostane i preostala je dva dana provela uspuhujući i uzdišući poput ježa, ali se uljudno i pristojno ponašala, pa smo sve priveli kraju u nekoj podnošljivoj hladnoći. Ona je na kraju rekla kako "ništa nije naučila ni postigla" i kako su joj ta tri dana bila "bezveze". Rastanka se više ne sjećam, ali izvjesno nije bio srdačan.

Znam da je poslije izvjesnog vremena Mojca svraćala do grada do kojeg sam živio, moj formalan poziv da se javi je jednako formalno zaobišla i ja sam zaključio da sa tersovima ovakve vrste ionako ne treba imati nikakvog posla.

Otada su prošle godine.

* Za potrebe se ove priče ters deklinira po drugoj deklinaciji latinskoga jezika.

27.03.2005.

Sunday Girl

Ona je adolescentkinja ili se tako osjeća, ima velike snove i još veću ljubav. Nesretnu. Koliko god se trudila, ne izlazi joj iz misli On. Šta je mislio, kako je rekao, zašto je uradio... Kako god okrene kaleidoskop svoje ljubavi, uvijek ispadne neizvjesno šareno. A ona vrti li vrti, gleda li gleda.

Ona Njemu i o Njemu piše. Blog. O tome kako je nesretna, kako je On ne voli ili ne pokazuje da je voli, ali zna ona da će se jednom sve složiti, On će progledati, lupiti se po čelu i bez daha otrčati pred njena vrata. Ona će ih otvori sa osmijehom. Ali on ne dolazi. Niti čita.

A ona i dalje piše. O tome kako je razmišljala o Njima, pa šta je sve smislila, kako je napisala pjesmu, pa pokaže i pjesmu, o tome kako više ni u šta nije sigurna, ali ga ipak voli. Ona ima puno imena, puno oblika, veličina i boja kose, ona ima 747 blogova i u svakom od njih piše o istoj ljubavi.

Što je ona starija, ljubav je dirljivija i uzaludnija. Lome se krila mašti, nagriza ih zrelost razmišljanja, ali ona se i dalje nada. Nekad su oboje u istom gradu, nekad ih razdvaja pola svijeta, ali njene suze, njih 747, jednako natapaju moj ekran, razlijevajući mu boje.

Nijedna od tih 747 ljubavi neće završiti sretno, ali ona to ne zna. I da zna, nikad se ne bi predala. Ona izgara dostojna svoje ljubavi.

Ona je, kaže Blondie, Sunday Girl.

[i]I know a girl from a lonely street
Cold as ice cream but still as sweet
Dry your eyes Sunday girl

Hey I saw your guy with a different girl
Looks like he's in another world
Run and hide Sunday girl...[/i]

Dépêche-toi, i dohavizaj se, Sunday Girl.

26.03.2005.

Intimacy vs. Anonymity*

Ljude izjeda potreba da nekom otvore dušu. Naprosto se moraju pokajati za svoje već počinjene i tek zamišljene grijehove, za sitne laži, krupne tajne, i sve ono što su vidjeli u Trajana, a nemaju kome reći. Riječi peku na usnama, čekajući povod da se otisnu u nečije uši. A ne smije se. Što od stida, što od obraza, što od toga da ne ode glava... ili neki drugi dio tijela.

Išli su tako stoljećima na ispovijedi, kopali rupe u zemlji, pisali tajne dnevnike... Pa, ako bi se isti našli, bivao belaj, a ako ne - nikom ništa. Ali, nije to čovjeku dovoljno, da mu je nekako da svoje tajne podijeli sa svima, a da opet niko ništa ne zna, da nikoga ne zaboli glava. A to je nemoguće.

Sve dok ljudi nisu nabasali na weblog. Jao, koje otkriće! Sve svima kažeš, a niko ništa ne zna. Možeš reći koga voliš, koga mrziš, šta si radio u životu, sta tek namjeravaš raditi, o čemu sanjaš, od čega strijepiš... Ma, krasota! Jer, niko ne zna ko si. Možeš biti neko ko želiš biti ili možeš biti ono što jesi, a što niko ne zna.

Osim... osim što nije tako. Skoro uvijek, ali baš skoro uvijek, kada govoriš o intimi, gubiš na anonimnosti. Koliko god se činilo da je moguće imati i jedno i drugo, nije. Postavljati stvari na blog je isto kao i vješati (prljavo) rublje na prozor - nikad ne znaš ko će slučajno nabasati tuda i kome će se kockice posložiti.

Unos na blogu je javna stvar, koliko god se činila privatnom. A tako se prokleto privlačno čini privatnom. Ono sto napišeš ovdje, više ne pripada tebi, zato pazi čega se odričeš. Ja ne postavljam ništa sto bi me morilo da se sutra pojavi u New York Times-u ili Avazu, nije važno. Moji prijatelji znaju ili ne znaju za ovaj blog, ako ko naleti, dovoljno im je pogledati moju adresu.

Ali, ja nemam iluzija. To je dobra strana tersluka. Neka meni moga Alfie-ja. Ima on jarana koji ze zove Murphy.

Ali, o tome neki drugi put.

* Intimacy vs. Anonimity je nepoznata, šesta i po faza emotivnog razvoja čovjeka koju je Sony Ericsson, manje poznati brat Erika Eriksona pridodao postojećim epigenetskim fazama razvoja ljudi (njih 8).

25.03.2005.

Raison D'Être

Nekad mozganje dovede do upale moždanih ovojnica, a ako bude baš intenzivno, i do upale samoga mozga. Ponekad, odnosno izuzetno rijetko (bar u mene), intenzivno razmišljanje dovodi do fascinantnih otkrića. Kao, recimo, o razlogu postojanja tersova.

U ova posljednja dva dana, kako god okrenem, pokušam, ne ide. Gdje god da metnem tersove, oni se ne uklapaju. Jeste da tu ima individualnosti, tvrdoglavosti, idiosinkrazije (latinski za mimo svijeta), senzibilnosti, ali kako god ih sastavim, nema razumnog objašnjenja. Ali... tersovi neće s umjetnicima, neće s psihopatama, neće sa osobenjacima, neće sa glavninom (to pogotovu)...

Jedno vrijeme je u igri bila teza da tersovi daju originalna viđenja, da navode ljude na preispitivanje, da daju afketivni pomak svojim emotivnim odudaranjem, ali ni jedna ne držaše vode (ni dok su majstori bili tu). Već sam bio na izmaku intelektualnih snaga (koje me drže i do 15 minuta), spreman da priznam poraz i sam razbacam svoje krugove, kad odjednom...

konačno... (tu je Alfie viknuo: "Heureka!")

Shvatim ja da nisu tersovi grupa ljudi sa nekom svrhom na ovom svijetu, nego je tersluk način prilagođavanja i interakcije sa svijetom. Tersluk je jedan gloriozni odbrambeni mehanizam koji jako osjetljivim osobama omogućava da opstanu u neosjetljivom svijetu i da u njemu opstanu.

Ispada tako da je moj Alfie jedna vrsta interface-a između mene i svijeta (to, Alfie!). Alfie preuzima moja tanušna osjećanja (mada još nisam siguran da ista postoje) i uvija ih u šalu, zezu, ljutnju i svekolike šarene papiriće i celofane kako isti ne bi svehli čim izađu na nemilosrdnu sarajevsku zimu.

Jeste da je tersluk, ovakav kakav je, pravo nakaradan, ali nama odgovara. I dobro nas služi. Tvrdoglavo, kao što smo i mi sami. Tvrdoglavost (mazgaluk) je crta koja nam omogućava da održimo stabilnost pred bujicom najrazličitijih osjećanja i implulsa. Kad se ja tako raspametim, pa ne znam da li bih volio, mrzio, uzeo ili ostavio, Alfie meni kaže: "Odmori malo", i preuzme stvari u svoje ruke. Tvrdoglavo. Baš onako kako bih i ja, da sam u tom trenutku priseban.

Zato, neka tersluka. Neka meni moga Alfieja.

Voila! Eto razloga. I Alfie se slaže.

24.03.2005.

Mission Possible?

U svijetu u kom su vazda mimo svijeta, tersovi prijateljima i neprijateljima odmah upadaju u oči, poput proverbijalnog krmeta u perzijskoj prijestolnici. Nesposobni za adaptaciju i mimikriju, odudaraju od ostalih poput iskrzane, suvišne puzzle pločice, koja se nikako ne uklapa u ostatak mozaika.

Izbrušeni finom rukom evolucije ili postavljeni Božijom voljom, kako hoćeš, tersovi ipak nezadrživo nastavljaju svoje postojanje kroz generacije. Kako nam do sada nisu posmicane štrčeće, lude glave u političkim prevratima i svakovrsnim progonima koje je ljudski rod sebi namijenio, i nismo nestali u potopu, ledenim i inim mračnim dobima, to može značiti samo jedno:

Ima neki razlog zbog kojeg tersovi postoje.

Baš me zanima koji je to razlog, ili više njih, zbog kojih, ovako društveno neuklopivi i emotivno ćoškasti, ipak veselo kaskamo skupa sa (nezanimljivim) ostatkom društva. I to nezaustavljivo!

Da čujem, si vous plait!

23.03.2005.

Las Cajitas de la Memoria

Kada jednom u mladosti postaneš profesionalni bjegunac, nemaš puno stvari sa kojima bježiš. Onoliko koliko stane u kofere, po jedan u svaku ruku, pa to uprtiš sa sobom. Kada bježiš od sebe i koferi su preveliki luksuz. A i nezgrapni za ono sto nosiš - sjećanja.

Odlučiš ponijeti sjećanja tek koliko stane u šake, tek toliko da ne zaboraviš ko si, onda shvatiš da se bijeg i sastoji u tom zaboravu, pa nesretan širiš prste, pustajući sjećanjima da cure na tlo, nadajući se da ćeš se sutra probuditi kao neko drugi, bolji, neko čija će sjećanja biti vrijedna pamćenja.

Ponavlja se ova stvar iz noći u noć, iz godine u godinu, the eternal sunshine of the spotless mind, dok, naposlijetku, jednom ne digneš ruke. Ko na sebe, ko od sebe, ko od bježanja. Sjedneš iscrpljen i prazan na tlo, znaš da nikad nećeš biti neko drugi, osvrneš se oko sebe, da ti je barem biti onaj prvi, onaj od koga bježiš, gledaš da nije šta ostalo od tvojih sjećanja koja si raskalašno razbacivao poput bezvrijednih dinara.

Istina, neka od tih sjećanja, posebno ona loša, te prate kao bijesni psi. Ne osvrćeš se na njih, ionako više ne bježiš, neka ih, neka reže oko tebe, već ti tražiš ima li šta od onih drugih, ljepših, tananijih sjećanja, onih koja će svjedočiti da si bio čovjek, voljen i živ, a ne sjena koja bježi pod okriljem noći.

Neka od njih nađes razbacana usput, nemarno, dok ideš natrag stazom kojim si došao. Prašnjava, pohabana, ali još uvijek tu, netaknuta. Druga si ostavio kod prijatelja i ljudi koje si sretao u putu, pa kad ih sretneš, mozes ih tražiti natrag. Ali često, što slučajno, što namjerno, ljudi ne budu pošteni kada su sjećanja posrijedi.

Tako, oni podmetnu svoja sjećanja kao tvoja, pa ti ležiš na njima dok se iz njih ne izlegu neki čudovišni ptići ili, još gore, ukradu tvoja sjećanja pa ti ih podmetnu kao svoja. S pravom, jer ti si ih se ionako odrekao. A ti ne samo da ne znaš ko si, već više ne znaš ni ko si bio. I naposlijetku, kada to više ne želiš, shvatiš da si ipak uspio pobjeći.

Ubuduće ću svoja sjećanja pohranjivati u kutijice. U njih ću stavljati slike, zapise, suze, osmijehe i drage ljude. Na kutijicama ću pažljivo napisati kome pripadaju, pa ih onda polagati u rupe kraj puta i brižljivo zatrpati prašinom zaborava. Sa sobom cu nositi list papira na kom ću bilježiti gdje sam i kada pohranio koju kutiju.

Na vrhu tog lista papira će stajati naslov:

Las Cajitas de la Memoria

23.03.2005.

Licence To Cheer - Tajni agent 0071

U vrhu piramide svekolikih antitersističkih snaga stoji majstor svog zanata, ninja-specijalac, u narodu poznatiji kao Pollyanna. Baš kao i James Bond, i Pollyanna je literarni lik koji dolazi tiho i podmuklo ulazi u naše živote (eh, da je bar u legendu).

Pollyanna je za tersa isto što i Buffy za vampira. Takve se osobe rađaju sa misijom širenja optimizma, veselog raspoloženja i nalaženja nečeg pozitivnog u svemu što nas okružuje. Fuj! One se raduju proljeću, sunčanom danu, cvrkutu ptica... ah, ne mogu dalje...

Tako opremljeni i obučeni specijalci se svom snagom ustrijemljuju na tersove, ne bi li ih kako "dozvali pameti" i natjerali da svijet promatraju ružičasto. Nema te gorčine i tersluka koja se može izliti a koja će jednu Pollyannu natjerati da poklekne i promijeni gledište. Tamo gdje pametan čovjek popušta (pred tersom, dakako), Pollyanna ne posustaje i tvrdoglavo nastavlja dalje. Pošto su svi u raji uvijek na strani Pollyanne a protiv tersa, tersu preostaje jedino da bježi glavom bez obzira ili da se uputi u pravcu Jekovca. Između Njih i Nas nema mira, suživota i tolerancije. Tačka! Osim ako...

Osim ako posrijedi nije posebna podvrsta, takozvana Pollyanna B. Ova podskupina, osim što ima klasične karakteristike optimizma i radosti, ipak ima i jedan stav blagonaklonog gledanja na sve, pa i na tersove. Po njima i tersovi imaju pravo na tersluk i kao takvi se sasvim fino mogu uklopiti u ovaj svijet. Pollyanna B ne želi "izliječiti" tersa, već ga prihvatiti kao takvog i uživati u njegovom društvu koliko je to moguće.

E, sa ovim likovima se već može pristupiti pregovorima, toleranciji, pa čak i suživotu. Ako su ters i Pollyanna različitih spolova (a može, vala, i istih) može se između njih roditi ljubav, pa čak i djeca, pa da svi žive tersily ever after. To mu nekako dođe kao happy-end. Bljak!

23.03.2005.

Antitersističke jedinice

Život jednog tersa nikad nije jednostavan, ali da bi vazda bio veseo i zabavan, brinu se posebne antitersističke snage. One su brojne, dobro organizovane i dolaze u raznim oblicima, veličinama i bojama, vične su različitim oblicima borbe i opremljene za borbu u svim uvjetima.

Ruku na srce, pošto su tersovi neizlječivi individualisti, a pođehkad i samotnjaci, pripadnici antitersističkih jedinica također najčešće djeluju pojedinačno, nešto kao Delta Force. U slučaju potrebe, one su se u stanju jako brzo uvezati u cilju opkoljavanja i iskorijenjivanja jednog tersa. Antitersističke snage postoje u vidu paravojnih i zvaničnih formacija.

Paravojne antitersističke snage su amateri, najčešće tetke, daidžinice i slični članovi obitelji, kojima je dio životne misije "učenje" tersa lijepom ponašanju, društveno prihvatljivom iskazivanju osjećanja i, po mogućnosti, iskrenom radovanju njihovom najnovijem makrameu. Iako naoko benigne, ove su snage jako podmukle, jer su im zalihe municije neiscrpne; stoga je strateško povlačenje najbolji potez u okršaju sa ovakvim snagama.

Zvanične formacije dolaze u vidu psihologa, pedagoga, socijalnih radnika, čak i (pljuc!) psihijatara. Oni su obučeni za sistemsku detersifikaciju putem savjeta, analiza, a u težim sukobima znaju pribjegavati čak i bojnim otrovima (lijekovima). Partizanska borba (boravak u šumi & na planini) je metoda izbora u ratovanju sa ovakvim profesionalcima. U slučaju neizbježne konfrontacije, najbolje je hiniti predaju, klimati glavom i govoriti "Yes, yes, yes..." u pravilnim ritmičkim razmacima, a potom, pri transportu, pobjeći u Kapelske krijesove (pridruživanje Dimnjačaru & klapi je fakultativno).

Najzaguljenije je za tersa ako mu se neko od specijalaca ujedno zalomi u familiji, te su konfrontacije neizbježne u dužem vremenskom periodu. Osim bježanja glavom bez obzira, nemam nikakav pametan savjet, mada u međuvremenu radim na tome.

21.03.2005.

What's it all about, Alfie?

Odlučim ja tako neki dan da svom tersluku nadijem ime. Sve mislim, dugo smo se družili, jedan drugom poslužili i, k'o Fata Muju, ni mene moj tersluk nikad, pa ni u najtežim trenucima, nije napuštao... Postali smo pravo bliski, pa mi tersluk već neko vrijeme zvuči odveć generički, bezlično. Ne dolikuje to više mome tersluku.


Jer, moj je tersluk jedna ljudina od tersluka. Ima i ličnost i karakter, mijenja raspoloženja k'o kaleidoskop, jos i više nego ja. Što više gledam oko sebe, sve mi više ima smisla - ljudi daju imena cukama, macama, biljkama, autima, razornim vjetrovima (ne onim koje sami proizvode), pa što ja ne bih dao ime svome tersluku?

I sad premišljam - koje ime da mu dam? Naše ili Njihovo? Domaće ili strano? Muško ili žensko? Lijepo ili ružno? Uh, koliko dvojbi oko jednog tersluka. Na trenutak mišljah da ovdje otvorim kakvu vrstu konkursa, ali posto mi je do tuđeg mišljenja stalo kao do cijena nekretnina u Patagoniji, brzo me prođe i ta misao.

Naposlijetku, ja se opredijelim za Alfie. Alfie!? Aha, i to iz nekoliko razloga. Jedan je taj što se jedan od rijetkih tersova koji je uspio u show-businessu zvao Alf (makar bio i izmišljeni lik i, usto, vanzemaljac). Drugi je u tome što se jedan od meni omiljenih altova (i ters po prirodi), Alison Moyet, također odaziva na isti nadimak. Treći je taj sto su i malenog Alfreda (Hitchcocka) sigurno zvali Alfie dok isti nije jednog dana potersao i stao praviti onako vesele i bezbrižne filmove.

Naposlijetku, ko ne bi želio da mu tersluk izgleda kao Jude Law? Elokventan, šarmantan, duhovit, naočit, elegantan, baš kao i lik iz istoimenog filma, e to je sve što moj tersluk nije. Zato je Alfie baš dobro ime za njega.

Sad lijepo, kad god nešto pročitam, vidim ili čujem, mogu u miru i rahatu da se obratim svom tersluku za stav i mišljenje. Pa kažem:

"What's it all about, Alfie, ha?"

20.03.2005.

Tersovi svih zemalja, ujedinite se!

Tersluk odražava skeptičnu individualnost i uvijek otkriva drugačiji pogled na stvari, makar često crn i/ili blesav. Svaki kolektiv, s druge strane, teži bespogovornom konformizmu i nudi isključivo jedno, i samo jedno, viđenje stvari.

Razumijem tu potrebu društva da se ponaša poput stada, jer kad svi misle i djeluju u istom pravcu, to povećava izglede tog društva za opstanak. Pod uslovom da stado ne kaska veselo ka ambisu, što se znalo desiti nebrojeno puta do sada.

Tersovi u takvim situacijama mogu pomoći svojim trezvenim, zajedljivim gledištima. Ali nam se ne da. A i što bi, nije se ters rodio da bi svijetu ugodio, niti da bi stada izvlačio iz kojekakvih zabluda. To je posao za aktiviste, disidente i čobane, mi smo već odavno u pastorali, zadovoljni onim što jesmo.

No, evo jednog paradoksa koji me progoni danima - tersovi su više diskriminirani u slobodnim negoli u totalitarnim režimima.

U totalitarnim je režimima sve crnjak, pa tersovi ne odudaraju puno od okoline. Većina je tersova dovoljno inteligentna da zna stati na granici satire i ne suprotstavljati se direktno stampedu u svom stadu. Tersovi su tako onomad bili u pionirima, na radnim akcijama, pičili sa štafetom, nikad protiv stihije, ali uvijek sa misterioznim osmijehom na licu, koja je pažljivom promatraču otkrivala da oni ZNAJU da je to sve ubleha. (Hm, pomenuvši osmijeh, pade mi na pamet da je i Mona Lisa bila ters).


Sa druge strane, u mnogim nazovi liberalnim društvima postoji takozvana diktatura dobrog raspoloženja. Svi moramo biti čili i veseli, horni za rad i ekstatični na kraju dana nakon što smo se dobro naradili. U čemu je svrha tolikog rada, niko se ne smije pitati, jer rad je sam sebi svrha, on oslobađa, liječi i čini čovjeka, sve istovremeno. Mi tersovi, dakako, znamo da nije tako, ali gluho bilo da nam se dopušta da se izražavamo slobodno, jer vršimo emotivnu subverziju tako što "širimo negativnu energiju". A to što oni nasilu šire svoju j*benu "pozitivnu energiju" kud god stignu i ne pitaju nikoga, tu nikom ništa?

Ubiše nas u pojam "pozitivnom pričom", timskim radom, a posebno osmijesima. Ters na te izvještačene dvoredne bljeskove reagira kao vampir na zraku sunca. Kud god se okreneš, samo te time gađaju. Ali, to im nije dovoljno. Kad sve drugo omane, tu su Prozac, Zoloft i četa drugih bobica što im imena završavaju na -oxetin. Lijekovi će dohakati vašem tersluku i na vaša lica zauvijek uklesati osmijeh. E, hoće qurac!

Ne da ni ters na sebe. Mada danas nije lako biti ters, recimo, u Americi. Posebno je teško biti ters u Kaliforniji. Zato ja ne živim u Kaliforniji. Umjesto toga, držim se svoga grada, gdje me, kad jutrom sjednem za volan, pozdravljaju razdragane sirene dok mi vozači srdačno pokazuju srednji prst, želeći mi još jedan lijep dan uz tople pozdrave mojoj familiji.

Ja znam da ima nade za tersove. Ali, da bismo opstali, moramo na tren popustiti u svojoj individualnosti, makar donekle zanemariti indiferentnost prema svemu na ovom svijetu i, za početak, shvatiti da smo beznadežno nesposobni da se bilo kako organiziramo. Ali barem se možemo držati skupa u svrhu vlastitog opstanka. Prvi korak uvijek leži u prepoznavanju.

J*bo prepoznavanje. Slušaj kad kažem:

Tersovi svih zemalja, ujedinite se!

19.03.2005.

Sonata Sarcastica

U opstanku jednog tersa, sarkazam i ironija imaju prilično istaknutu ulogu. Neizravnim riječima ljudima daješ do znanja šta stvarno misliš, pobereš koji bod na inteligenciju, izmamiš pokoji osmijeh, a pođehkad i probiješ led među rajom.

Po jednostavnoj definiciji, ironija i sarkazam su stilske figure u kojima govoriš upravo suprotno od onoga što misliš. Razna su tumačenja po kojima se sarkazam i ironija razlikuju jedno od drugog, ali je meni najdraža ona britanska.

PROČITAJ DO KRAJA
18.03.2005.

Karmanye Vadhika Raste Ma Faleshu Kadachana

Ja radim u Ministarstvu za istrazivanje ruda i gubljenje vremena. Jes' vraga, ja bih samo volio da radim u tom Ministarstvu. Posebno zbog onog drugog dijela. Mislim da bi mi lagodno mogli povjeriti taj dio za gubljenje vremena, jer mi on tako dobro ide od ruke.

U stvari, ne mogu se pozaliti ni na sadasnji posao. Tu gdje radim usavrsavam dvije vjestine - umijece tersanja i umijece gubljenja vremena. I pravo napredujem. Sve stignem. Cak mi ostane i nesto viska za saranje i pisanje.

Kad razmislim, nije los ovaj posao. Svidja mi se jer predstavlja kombinaciju skole i pravoga posla. Ponekad radim, nekad se pretvaram da radim, nekad se skolujem, nekad (sramota me priznati) pobjegnem sa casa.

I ne samo ja, ima nas vise. Kad nam dodje, mi se svi u vidu magle rasprsimo u znak protesta. Protesta protiv dosade. Smijesno je poslije toga gledati odrasle ljude kako se trse da smisle kojekakva opravdanja zbog cega se taj i taj dan kolektivno nisu pojavili na tom i tom predavanju.

Imam jednu kolegicu, koja je streberka. Odrasla zena, a streberka. Uvijek je prva na poslu, uredno sve zapisuje, ima uradjenu, hm, zadacu, pohadja sva predavanja. Iako je draga, svima ide na zivce zbog toga. Koliko god godina imao, sta god radio, svako od nas ima nekog takvog u svom "razredu".

Jednom smo tako, vrlo uljudno i civilizirano (muskarci u odijelima s kravatama, zene u kostimima) pred jedno predavanje razgovarali o vaznoj temi - zdusiti sa predstojeceg predavanja ili ne. Misljenja su bila podijeljena, predlozilo se da da se baci i kocka, a onda je, u toj svoj zabuni, nasa "streberka" glasno izjavila:

"Ja sada idem kuci."

Mi smo se svi okrenuli prema njoj, ona je samo slegla ramenima. Dok smo mi klimali glavama u znak odobravanja i spremali se da krenemo, neko je javio da je nas "uvazeni predavac" stigao i da nas svakako ocekuje u toj i toj sali. Poneko je uzdahnuo, poneko opsovao, ali smo se svi okrenuli i oklijevajucim korakom posli ka "toj i toj sali", samo je streberka nastavila niz hodnik. Pozvao sam je, ona se okrenula. Upitao sam je misli li ona na predavanje, ona je rekla da ne misli. Nemalo iznenadjen, upitao sam je: "Zasto?".

Na to je ona odgovorila na sanskritu:

"Karmanye Vadhika Raste Ma Faleshu Kadachana".

(Uradi ono sto moras, i ne misli o posljedicama)

I otisla.

* * *

Gornje su rijeci stihovi iz drugog poglavlja Bhagwad Gite, dijela indijskog epa Mahabharata. Izrice ih Krisna dok, utjelovljen u kocijasa, savjetuje glavnog lika, koji se zove Arjuna, o tome da li krenuti u rat ili ne. Arjuna se premislja, jer krenuti u rat znaci boriti se protiv vlastite rodbine, koja ga je izdala i prognala; izbjegne li, pak, borbu Arjuna ostaje gubitnik i osramoceni izopcenik. Dvojba sa kojom se suocava je temelj svake jednostavne, a tesko odluke.

Bezbrojna su tumacenja ovog citata, jednak tome je i broj prijevoda. Najcesci je onaj koji glasi:

"Imamo pravo samo na svoja djela, ne i na ishode".

Tumacenja ostavljam dobrovoljcima, a od prijevoda biram onaj prvi, amaterski. Tersoloski gledano, on mnogo bolje opisuje principe kojima se pristojan ters rukovodi pri svojim odlukama.

17.03.2005.

"We missed you!" - hissed the Lovecats

Od sebe doista ne možeš pobjeći. Ta istina je tako jednostavna i očevidna, da je nevjerovatno što se ljudi, uglavnom, ne usuđuju sagledati je. Pa se pitam - kako li je strašno to od čega bježiš, kad ni ne stigneš vidjeti da se saplićeš, da se zapravo ne pomičeš iz mjesta? Bježiš od bola, bježiš od patnje, bježiš od... sebe. Jer, nije lako biti JA. Nije lako biti TI.

Umjesto toga, ljepše je biti neko DRUGI. Neko drugačiji. Jednostavniji. Pametniji. Ljepši. Bogatiji... kako god hoćeš, samo da je drugi i da manje boli. I onda počinje bježanje od sebe. Uh, ljudi moji, koja je to strka. Neopisiva.

Mada... ne budeš ti toga svjestan, te grozničave mrtve utrke. Ti vjeruješ da se usavršavaš, postaješ bolji, pametniji, zreliji, iskusniji. Odrastaš, a sve u paničnom bijegu od sebe. Onda, jednog dana, ispunjavaš neki upitnik i podigneš karticu s rečenicom na kojoj piše "Volio bih biti sretan kao sto drugi ljudi izgledaju sretni". I tada te dokači. Ona istina od koje svo vrijeme bježiš i koja te svo vrijeme, kao sjenka, prati.

Tek u takvom trenutku shvatiš da si ti bjegunac. I to profesionalni. Ali, nije se nikakva potraga digla za tobom, jer se zna da nemaš kamo pobjeći. Lassie, znamo da se vraćaš. A nije da nisi pokušao. Ma, dao si sve od sebe. Uzalud.

Kada bježiš, ispočetka misliš da je ključ u promjenama. Sa promjenama uvijek prvo počneš od sebe. Misliš, ako promijeniš stvari na sebi, po sebi, u sebi i oko sebe da će to dovesti do toga da postaneš neko drugi. Promijeniš stil odijevanja, pročitaš koju knjigu, nabaciš novi stav, preurediš sobu... Džabe, opet si ista osoba. Kad prethodno ne urodi plodom, postoji i slijedeći korak. Nabaciš svekolike misiće, uvećaš grudi, postaneš paragon muževnosti/ženstvenosti (nadam se, ne oboje istovremeno) i očekuješ da lice i tijelo iz ogledala djelujući izvana nekako preobraze i proljepšaju ono ružno, ono sto se nalazi u duboko u tebi i za koje samo ti znaš koliko je grozno.

Nekad, opet, ne možeš toliko mijenjati sebe ili ti se to ne da. U tom slučaju najzgodnije je zamijeniti ljude, pa te nove nekako uvjeriti da si ono što želiš biti, i onda ćeš se, zrcaleći se u njihovim očima, konačno preobraziti u onog labuda iz svojih želja.

Završiš jednu školu, kreneš u drugu - eto zgodne prilike. Potrebno je samo dovoljno jako vjerovati u ono sto želiš postati i to ce se desiti. Ali eto, ne desi se. Završiš drugu školu, kreneš u treću, opet isto. Kamo god, eto tebe za tobom.

Naposlijetku, promijeniš sredinu. Odeš u drugi grad, drugu zemlju, drugi kontinent. Na novom jeziku, sve novo, sjajno, čisto... Pocinješ praviti sebe od nule, gradiš se i oblikuješ, pomalo te već obuzima i zadovoljstvo, tiho i potajno, evo, snagom se volje može sve, čak i napraviti nova osoba, a onda jedno jutro ta fasada napukne, potom se i rasprsne u bezbroj komadića, a ispod nje izroni rugoba i istina onoga sto jesi.

Nije lako biti JA, vjeruj mi. Nije lako biti TI, vjerujem ti. Ali znas šta? Nema niko drugi ko bi bio bolji za taj posao, provjereno, zato zavrni rukave, lopatu u ruke i prihvati se posla, Sizife, Alija ili kako se vec zoveš u kojoj priči. I siđi u rudnik ili podnožje brda, tamo gdje se nalaze svi tvoji demoni od kojih tako prilježno, a tako bezuspješno bježiš. Budi malo s rajom, š'a fali? Ne pravi se stranac, ne pravi se da si bolji, znaš i sam da njih ne možeš zavarati. Uostalom, pogledaj malo ljude oko sebe. I oni, šta rade po vas dan, samo bježe. Nisi jedini, daleko od toga.

* * *

Ja, tako, godinama bježim od svojih demona. Moji su demoni ulične mačke koje se vuku izmedu kanti sa otpacima halapljivo žderući ostatke mojih prljavih misli, potisnutih strasti i neizrecivih želja. One se u čoporu vuku ispod mojih prozora, frkću skačući po plotovima i kantama, februarski zavijaju preko cijele godine, dozivajući me. Bez prestanka.

A ja se pravim da ih ne čujem. Pokušavam zaspati, zatvorim oči, začepim uši, brojim ovce, mislim na... Nije bitno šta, ali mačke-demoni ne odustaju. Vrte se pred mojim ulazom, grebu mi po vratima, sikću pod prozorom, ostavljaju ostatke pokvarene ribe kuda god da prolazim, slijede me u stopu, ali nikada ne prilaze. Uvijek čekaju da ja prvi priđem, jer znaju da ću jednom, ipak, popustiti. Kao i svaki put.

I ja, izmučen nesanicom, bukom i iskušenjem posustajem, u zanosu i ludilu otvaram prozor na Čardaku čistote, spuštam se niz oluk, tresnem na tlo, obrišem prašinu sa sebe, a potom se razbaškarim po onom smeću, ispružim ruke i zovnem svoje demone:

"Hod'te vamo, sirotice moje."

Prva uvijek prilazi Zavist, zelena nakostriješena mačketina, spremna da do krvi zagrebe čim joj se ukaže prilika. Za njom se valja Požuda, grimizna debela koketa, ne bi li i ona šta uhvatila u svoje šape. Iza njih tetura Ljubomora, žuta, olinjala, ispijena mačka, koja se trza na svaki šum, ne birajući u šta će jarosno zariti zube. Iza njih vidim Preljubu, Laž, Pohlepu, Bijes... Nikad ne znam koliko ih ima, samo znam da ih je više od sedam i da će svaka dočekati svoj red i svoje vrijeme.

Dok se one tako umiljavaju, ja znam da je bitka izgubljena, da opet ne uspijevam pobjeći, da sam opet i još uvijek samo JA, da ne mogu računati na spas, ni u ovom, ni u onom životu, ali više ne marim dok se tako valjamo po blatu i smeću. Onda na trenutak zastanem, mačke se u polukrugu iskupe oko mene, gledaju me zacakljenim očima, ne trepćući, vidim kako se keze od dragosti. I već znam šta će mi reći. Prosiktati.

"We missed you!" - hiss the Lovecats.

17.03.2005.

Savršen dan za banana-ribe

Ima dana kada se čovjeku naprosto više ne živi. Što od tuge, što od jeda, počesto iz očaja, još češće iz dosade... Razmišljam tako kako bi bilo tek prestati živjeti i shvatim da me razmišljanje nikamo ne vodi. Za ove stvari potrebna je akcija. Odlučna akcija koja dovodi do konačnog, hm, rješenja.

Sam čin oduzimanja vlastitog života je neka vrsta potpisa na ono što jesmo, tj. što smo bili, način na koji to uradimo nas definira kao osobu, kao karakter, kao muškarca ili ženu. Čak ni u tim stvarima nismo isti.

Na svakog muškarca koji se pokuša ubiti dolaze četiri žene koje su pokušale isto. No, na svaku ženu koja se zaista ubila, dolaze četiri muškarčine koje su uspješno okončale svoj pokušaj. Iz toga mogu zaključiti da:

1. Žene promašuju, i
2. Kod žena je sve drama, čak i kada se, tobože, ubijaju.

Stoga, u duhu "narodne" pjesme, nakon onog "muški sam je ostavio" slijedi "muški sam se ubio". Naposlijetku, ni film se ne zove "Umri ženski", a sad znamo i zašto.

Razlika postoji i u načinu izvršenja samoukidanja. Dok se muškarci mahom opredijeljuju za vatreno oružje ili neki drugi brutalan metod (bungee jumping bez kanafe ili vješanje sa istom), ženama u tu svrhu nije mrsko potegnuti do apoteke. Valjda muškarci to žele izvesti odlučno, brzo i neopozivo, dok žene žele otići tiho, u snu. Meni je, osobno, mnogo strašnije odlaziti polako i znati da odlaziš, a da pri tome ne možeš nista učiniti, nego stvari presjeći u sekundi (nožem, recimo) i svršiti jednom zauvijek. Iz ovoga se može zaključiti da su:

1. Muškarci, u stvari, miševi (koji se plaše sporog suočenja sa vlastitom smrću), i da
2. Muškarci stvarno nemaju smisla za predigru.

Što više razmišljam o ovome, sve mi je teže odabrati neki način koji bi bio prihvatljiv za sve. Pri tome mislim na poštene nalazače (beživotnog tijela). Zamisli, neko uđe u sobu, ti na krevetu, rascopane i izobličene glave, krv po posteljini, podu, zidovima... ili da te neko zatekne kako se sablasno njišeš sa lustera (što je u mom stanu, pozdano, nemoguće). Opet, našopaš se tableta, pa te u istom krevetu nađu u moru iscurene pljuvačke i ko zna kakvih tjelesnih tečnosti. Ako to uradiš u kadi, u neka doba potoneš i ugušiš se, a poštenim se nalazačima učiniš kao da te pohodila Samara. Još ako je u susjednoj sobi sablasno šušti upaljen TV...

Kako god okreneš, ukidanje sebe je veoma nasilno i, u većini slučajeva, nimalo dostojanstveno. O tome koliko je opravdano ili potrebno, stvarno ne znam i neću.

Pravome tersu je ionako svejedno i toliko je već poravnio da mu se ne da ni ubijati. Ko je još vidio na to trošiti, hm, metke? Lijekove?

Za nekoga ko se na ovakvim razmišljanjima ne zadržava često i dugo, ovo je bila zanimljiva vježba. Onaj koga ovakve misli pohode uporno i redovno bi, možda, trebao potražiti pomoć. U Bosni i Hercegovini, nažalost, ne postoji linija koja bi 0-24h bila na raspolaganju ljudima koji ozbiljno razmišljaju o ovakvom koraku. U Sjedinjenim državama je taj broj (800) 784-2433.

Prekrasna tema za prvi post.

Savršen dan za banana-ribe.

17.03.2005.

U početku...

U početku bijaše žeđ. Žeđ za znanjem, za smislom, za pivom. Ponajviše za pivom. Onda pive nestade.

Potom je došla radoznalost. Ona je zavirivala po ćoškovima, podrumima, tavanima. Onda je radoznalost dohakala proverbijalnoj mački. Usput.

Boleštine su dolazile i prolazile, kako koja, samo je tersluk ostajao. A pošto se, kažu, pravi prijatelji poznaju tek u nevolji, ja prigrlih svoj tersluk kao nešto najrođenije.

Tu se mi izgrlismo, izljubismo, potapšasmo se po ramenima i nastavismo kroz život kao nerazdvojni jarani.

Tersluk me je održao na pravome putu: nikad nada, nikad pusto beznađe, već onako sredinom... umjereni očaj, bez previše bihuzurluka. Pretjeran bihuzurluk, to znaju svi upućeni, škodi tersluku.

Nikakvih naprezanja, nikakvih očekivanja. Prošlost je već izmakla iz ruku, budućnost ni na dohvatu istih. Sadašnjost (i stvarnost) uglavnom sivo-crna. Samo je smrt svakim danom bliža. I penzija. To mi je drago. Mislim, zbog penzije. Nikakvih naprezanja, nikakvih očekivanja. Nikakvih maštanja, tek poneko sjećanje.

Sjećam se, recimo, kako je Alija tražio veću lopatu i potom sišao u rudnik.

Kopati.

Umijeće Tersanja
<< 03/2005 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


OVDJE SE NALAZI DOM: UMIJEĆE TERSANJA

TERS DIGEST

NOMINA SUNT ODIOSA
TERS (tur.) - 1. protivan, suprotan, nabusit, opak, neprijazan, zloćudan; 2. kriv, falsificiran, patvoren, lažan;
B. Klaić

Ko je Alfie?

NEPOTVRĐENO:
Iza svakog čina tersluka stoji skrivena želja da se bude voljen.

S. Freud

FRIENDS & LOVERS
Love me love me love me
Say you do
Let me fly away
With you
For my love is like
The wind
And wild is the wind

Give me more
Than one caress
Satisfy this
Hungriness
Let the wind
Blow through your heart
For wild is the wind

You...
Touch me...
I hear the sound
Of mandolins
You...
Kiss me...
With your kiss
My life begins
Youre spring to me
All things
To me

Dont you know youre
Life itself
Like a leaf clings
To a tree
Oh my darling,
Cling to me
For were creatures
Of the wind
And wild is the wind
So wild is the wind

[i]Wild Is the Wind by
Tiomkin/Washington,
as performed by
Nina Simone or
David Bowie[/i]

Wild is the wind
Wild is the wind


PASSENGERS:
224954

online


Powered by Blogger.ba
Design by BDSM:.