Bez naslova
“Možda sam trebala nazvati”, pomislila je zureći u tamne prozore: “Kasno je, a i odveć je vremena prošlo… Prokleta impulsivnost. Prokleta… Bože, samo se ja mogu uputit u sjeverne krajeve bez kaputa…” To je vjerovatno bio odlučujući momenat da uđe u zgradu, stiskajući onu tanku jaknu oko sebe. To, i činjenica da nije imala novaca za hotel. Zgrada je bila sablasno tiha za ovaj grad. Možda stoga što je radni dan, možda što je ponoć već prošla. Zastala je pred vratima i grčevito stiskala ključ u ruci: “Ne bi mi dali ključ da ne žele da dođem. Zar ne? Rekli su bujrum, kad kod ti bude trebalo… Prošlo je vremena… Možda su promijenili bravu. Kasno je. Ponoć je prošla” Već se počela okretati, kad joj se ona prokleta riječ opet usadi u mozak:
“Deložacija.”
Polako, bojažljivo, otključala je vrata, povukla za sobom ono koferče i ušla u mračni hodnik. Sablasna tišina. Tek što je par koraka napravila kad joj se lice sudarilo sa paučinom. Vrisak je prekinuo tišinu tek na momenat. Dok je proklinjala svoje iznenađenje nad malo paučine i ponavljala u sebi besprijekorno uvježbanu rečenicu: “Samo par dana, dok se ne snađem,” shvatila je da niko ne izlijeće iz mračnih soba.
by Teta Ela
Tonem u duboku prazninu. Riječi postaju stvari preteške da se jezikom postroje u red. Soba, krevet i Džemila postaju neizgovorene riječi, pojmovi u mojoj glavi. Tišina se pretvara u buku, saobraćajna gužva sa Južne magistrale se pretapa u tišinu. Na kraju, sve je ništa. Ništa je sve.
…Jutarnji vjetar se provukao kroz odškrinut prozor i zatalasao zavjesu. Vrckava djevojka u bijeloj bluzi i bezobrazno kratkoj svijetloplavoj suknji nasmiješila mi se:
Vremenski moljci neumoljivo rade svoj posao. Nismo ih svjesni sve do tog trenutka, trenutka kada počinjemo stariti. Ili trenutka kada skontamo da nam je droga pojela mozak. Ili trenutka kada se ostvare pogrešni snovi.
“Je li istina da ti je dosadilo da budeš ters?!” - izbečio se 
Mrzio sam zimu. U čitavoj kući imali smo samo jednu peć. Pa smo starci, buraz i ja spavali u kuhinji, na spužvi koja je bila pokrivena kariranim čaršafom. Stari je hrkao kao i sad. Stara se stalno okretala. Burazu to ništa nije smetalo, ili se i on samo pravio da spava. Ja sam bio budan. Zamišljao sam scenu kako ubijam pedeset četnika koji su zarobili Tajči. Onda bih je pogledao onim Silvester Stalone pogledom i ona bi, uprkos velikoj razlici u godinama, odmah pristala da se uda za mene.
Nisam spavala već četvrtu noć za redom. Nepomična, tiho bih sačekala dok se umiri pa se onda, polako, izvukla ispod njegove ruke i kliznula sa svog mjesta. Najčešće bih se uputila ka prozorskoj dasci na kojoj bih se šćućurila, iz ne baš tajnog skrovišta ispod ljubičastog jastuka izvukla cigarete i malenu pepeljaru te, pripalivši još jednu, skoro odsutno, rezignirano, brojala osvijetljena prozorska stakla. Razmišljajući. Pitajući se. Povremeno se sažalijevajući. A onda bih se sjetila da je samosažalijevanje neproduktivno. I sasvim neiskreno. Potom bih ugasila cigaretu, u nekim slučajevima nedovršenu, i za sebe umorno zaključila da će me to ubiti. Cigarete, mislim.
